Dračevo, selo koje će nadživjeti sva popovska sela

Svaka priča i naš reportažni zapis iz bilo kog trebinjskog sela skoro da bi, bez izuzetka, slikovito ličili ko jaje jajetu, a po svim pričama i prognozama još po kojeg živućeg svjedoka dani njihovog života se odbrojavaju, i selo po selo je pred zaključavanjem.

Svaka ova priča za sebe i svaki razgovor sa našim sagovornicima ne ostavlja nimalo optimizma da će se nešto bitno promijeniti ili značajno učiniti da to selo ima nadu da preživi narednih desetak godina. U svom ovom sivilu i kraju života koji se nepogrešivo nazire, sa ove distance od nekoliko godina, jedina nam je sreća u opštoj nesreći da zabilježimo još ponekog seoskog ključara kao nepogrešivog svjedoka.

U selo Dračevo, selo za koje se, sa malom dozom optimizma, kaže da ima nade da nadživi sva popovska sela, došli smo sa namjerom da obiđemo trenutno najstarijeg domaćina koji živi u ovih dvadesetak sela srpskog Popova.

Sa zakoračenim korakom u desetu deceniju života Neđo Perišić, poznat kao Đako iz milja i komšijskog prepoznavanja, bio je naš domaćin i sagovornik. Razgovarali smo  dugo, čitavo jedno dopodne i ovaj novinski tekst je dobro skraćen, a da smo zapisali u cjelosti, zauzeo bi najmanje deset stranica “Glasa”.

OD BRESTOVOG ŠIBLJA DO „PLETENIH“ SUVENIRA

U ovom razgovoru  smo zabilježili mnogo toga zanimljivog iz dugog života ovog starca, a namjera nam je bila ciljana i samo jedna:

Zabilježiti još jednu priču o korparskom zanatu koji Neđo čuva od zaborava, ili bolje rečeno, o zanatu koji je ostao još, samo, u deset prstiju ovog Popovca. Ovaj, po mnogo čemu, neobični i vrijedni domaćin, kako je po stare dane onemoćao za velike i teške seoske poslove, pronašao se i vratio u zanat iz svog djetinjstva i porodične tradicije. Za samo nekoliko godina Neđo je ispleo na desetine i stotine koševa za ribu, te korpi raznih veličina. Šta je to bilo presudno da uplete svoje staračke dane u ove neobične predmete od pruća, Neđo nam je rekao: “Već nekolike godine sam u ovom poslu ili bolje rečeno da sam se kroz ovu zanimaciju vratio u svoje djetinjstvo i obnovio porodičnu tradiciju. Koliko je sve ovo dobro i korisno procijenite sami, ali je sam u pletenu brestovinu i konopljiku upleo svoje sate i dane koji su mnogim starim ljudima dugi i teški. Moji su dani dobro ispunjeni i kada uberem ili kada mi komšije donesu pruća da imam sa čim raditi. Moram priznati da i danas potvrdim da je istina kada stari ljudi kažu da se pod starost vrate u djetinjstvo. To je apsolutno tačno. Osim zemljoradnje, naša kuća je bila i ribarska kuća. Riba je značila Popovcu u preživljavanju i ona je bila značajan dodatak ishrani za mnoge popovske porodice. U malo kojoj popovskoj kući da se muška đeca nisu učila kamen kresati i plesti plotove i čerjane, koševe, korpe i košare za žito. Zamislite danas kada uđete u jednu domaćinsku kuću koliko ima raznih posuda od plastike i ostalih materijala, a to je u moje djetinjstvo sve bilo od pruća i sve su to naši đedovi radili i pleli. Plotovi u kući, čerjani u stojaćim kućama, koševi za žito, konjski sepeti za transport grožđa iz vinograda, kove za nošenje gomile i zemlje, vršve i koševi za ribu, te male korpe za branje grožđa i smokava, sve se plelo od pruća brestova. Samo od tih prirodnih materijala kao što je vuna, drvo, pruće, kamen i kreč je naš popovski domaćin stvarao uslove za život i praveći razne predmete za oruđe i alate. Svaki dobar i prepoznatljiv domaćin imao je volove, konja, čele, mreže za ribu, a poneko i barku. Moji su stari imali volove, konje, ali i mreže i koševe. Odatle je i početak moje ljubavi za ribolov. Ostalo mi je ovo u sjećanju kada sam s ocem u zimska jutra rano odlazio na vodu, na vađenje koševa koji su bili jedan značajan način lova naše prepoznatljive gaovice. Tada sam kao mali kupio ribu koju bi otac istresao iz koša i ta slika je i danas neizbrisiva.

Sjećam se tih jesenjih dana kada opadne list brestovi i konjopikovi, bralo se pruće i pleli se koši što je svaki muškarčić učio od svojih očeva i djedova. Ja sam znao i mreže plesti i ribariti mrežama. Zamislite da smo sa barkom išli do pod Dvrsnicu, te u donjem polju sa daidžom Veljkom Tubićem lovili ribu i postavljali mrežu. Sve uniže niz vodu idući prema Hutovu bila je krupnija i deblja gaovica. Ta gaovica sjajna ko zlato, a zvali smo je zlatica, bila je puno krupnija, mogla se loviti isključivo sa mrežama. Nizovi nanizane zlatice na sušenju uz ognjište su mi i sad pred očima”, prisjećao se Neđo.

“Ribolov je činio uspješnog domaćina”, istakao je Neđo.

Sve tegobe popovskog seljaka i brige odgovornog domaćina prevaziležene su tamo gdje je bila kuća puna vrijednih ruka njenih ukućana, a za svrstavanje u red dobrog domaćina i uzorne porodice, Neđo je istakao činjenicu za koju smatra da je najbitnija:

“Sloga čini uspjeh dobrog starog domaćinstva ma koliko imalo članova i uslova. Porodice sa kojim se uspješno rukovodilo od djeteta do starca i kada je svako zauzimao mjesto koje mu pripada, opstajale su i napredovale. Naša kuća do pred drugi rat je brojila dvadeset članova i ja se toga dobro sjećam. Zamislite šta mogu da učine vrijedne ruke u tako dobro organizovanoj mnogoljudnoj zadruzi. Danas je formula uspjeha potpuno nešto drugo i nikakva se stvar ne može porediti”, zaključio je Neđo.

Dane djetinjstva koji su se poklopili sa Drugim svjetskim ratom i sačuvana sjećanja  na ustaški lov na komšije u ovom broju „Glasa“ nećemo zapisivati. Neka to bude za neku drugu mnogo širu priču, složili smo se, jer taj mračni period srpske tragedije ne treba niko miješati ni sa čim sličnim.

“Uz sva ta ratna stradanja, poslijeratni period od četrdeset pete opet ima svoju nepopravljivu propast”, istakao nam je Neđo. “To je od momenat kada je politika dokrajčila Popovo i zapečatila sudbinu čitavog kraja”, bio je kategoričan.

O tim danima gdje su drugi i o njegovoj sudbini odlučivali naš sagovornik nam je ispričao:

“Politika je, uz sve nevolje života Popova kakvi stvarno i jesu, odigrala presudnu ulogu za nestanak ovog finog dijela naše opštine. Poslije ustaša ni ovo poslijeratno ništa nije bilo manje kobno da nestane ovaj lijepi kraj iz života i postojanja. Došao sam, lično baš ja na džamiju kada je Čedo Kapor zazvao me i upito šta trenutno radim. Bio sam malo zbunjen kada mi je rekao da se sutradan javim Čedi Mucoviću u Trebinje. Taj isti dan su mu zadužili odijelo radno i alat i otišao sam u smjenu. Niko mi nije dao ni šansu da razmislim da li bi napuštao svoje Dračevo. Politika je to bila i ko kuga opustošila Popovo polje“, ubjeđen je Neđo.

Vrlo kratko, nepunih osam godina bio je period koji je Neđo proveo van svoga sela. Za način života za koji se odlučio i kako je tri puta umirao i vraćao se među žive, Neđo je nastavio ovu priču:

“Odlazak sa državnog posla i povratak u Dračevo bila je moja odluka. Vratio sam se u moje Dračevo i prvi traktor kupio i registrovao 14.7.1966. godine, počeo orati crnu zemlju, sebi i drugima, te daleke šezdeset šeste, i od tada punih pedeset tri godine sam radio taj posao. Nakon toliko godina provedenih na traktoru mogao sam se zakleti da sam uzorao Popovo polje od Hutova do Tulja i Poljica. Radilo se u to doba svako jutro sve do mraka a i ja pamtim kada od našeg sela Dračeva pa sve do rijeka pod Sedlarima nijesi imo gdje drven šiljak ubrati. E, gledaj sad! Polje je prekriveno dračom i šikarom…“

A za ona tri umiranja i vraćanja među žive, nastavlja Neđo, dva su puta bila u saobraćaju. „Prvi put sa traktorom, tu odma ispod kuće pritisno me traktor, i osto bez svijesti i vazduha, a drugi put u saobraćajnoj nesreći u Zasadu kada su poginuli Milorad i Triše, a ja ispao iz auta i dovežen do bolnice pod pretpostavkom da sam mrtav. Treći put je bilo sa nekim udarom koji sam doživio ovdje u kući. Sjećam se da sam se probudio uz doktora Vaska Kovača u ulasku u grad…Čim sam došao sebi tražim od doktora da me vrati kući. Nisam htio u bolnicu, i tu sam ispoštovan mada mi je doktor slao sestru kući sedam dana da mi priključuje infuziju. Za ovog mog dugog života, svašta sam preživio… To bi bila knjiga od hiljadu strana…”

MED VRCAN 1972

Med vrcan 1972. godine, donesen iz ljanika Veljka Tubića iz Orašja

U razgovoru sa ovim domaćinom, za koga smo ranije konstatovali da danas nema starijeg u ovih dvadesetak srpskih sela Popovog polja, saznali smo nekoliko interesantnih podataka iz ovoga kraja ali i iz njegovog ličnog života. Da su istog datuma sa po trideset godina razlike rođeni on, sin i unuče pravi je kuriozitet i taj 28. jun – Vidovdan u kući Perišića je proslavljan sa velikom posebnosti i svečano.

Takođe, od Neđa – Đake smo saznali da je bio veliki zaljubljenik u lov i da je na stotine krznene divljači ubio i predao kožarima. Za ovaj podatak smo prvi put čuli i lovačke priče i dogodovštine, ne bi mogle stati u čitav „Glas Trebinja“, rekao nam je Neđo i dodao :

„Moju prvu pušku orozaču sam kupio u Maljkovi od Pave Barbarosa 1960. godine. Sa daidžom Božom Čihorićem sam na biciklu otišao u Slano da je donesemo. Od te godine do danas sam član lovačkog društva a da li sam počasni i najstariji član u Lovačkom udruženju „Leotar“- za to baš i nisam siguran. Nekada sam bio mlad i vješt lovac i imo svakako najbolje goniče zečare i kuničare i taj moj lovački šezdesetogodišnji staž bio bi priča za sebe sa puno događaja i lovačkih dešavanja.“

U ovom razgovoru, pred kućom pod velikom terasom, koji je trajao više od dva sata, Neđo se nekoliko puta zaustavljao i odlazio u kuću da mi potvrdi i pokaže neke od zanimljivosti. Kada je otišao u pomoćnu ostavu nije ga bilo zaduže da se vrati. Kada se pojavio u ruci je nosio teglu meda staru pedeset dvije godine da se uvjerim i da oprobam. Otvorio je poklopac i meni kao poznavaocu meda i pčelarskih proizvoda dao da probam i da ocijenim o kakvom se medu radi. Kada sam pomirisao i oprobao suočio sam se sa savršenim mirisom i okusom meda kadulje koji se nije ni nakon pedeset godina izgubio. Ruku na srce, bio sam zaprepašćen ovim podatkom a Neđo je ispričao : „Ja nisam pčelar i nisam nikada bio, samo sačuvo ovu teglu meda kao uzorak i probu mnogim mojim poznanicima i prijateljima da ih uvjerim u kvalitet meda koji je bio prije u vrijeme izobilja pelima – kadulje od koga su se brda plavila. Ovaj med sam dobio od daidže Veljka Tubića u Orašju. Otišao sam na traktoru da orem ledinu a poslije mu pomogao vrcati med. Dobio sam kantu meda koju sam donio kući i presuo u tegle. U stalaži među ostalom staklarijom krila se tegla sve ove godine sve do poslijeratnih devedesetih kada sam opet na nju nabasao. Od tada je čuvam i pokazujem i potvrđujem priču da je pravi med neuništiv i trajan kao ovaj naš hercegovački kamen“, završio je Neđo.

“Ove moje posljednje godine života neću ni dana da provedem izvan mog Dračeva i svoje kuće. Jesam sam iza ovih mojih kućnih vrata ali su moja djeca i porodica stalno sa mnom dvadeset i četiri sata. Telefonija je omogućila da se od jutarnjeg ustajanja do večernjeg počinka čujem sa porodicom po nekoliko puta. Moram priznati na prvom mjestu je moja nevjesta Željka a onda i svi oni koji pokazuju brigu da mi dani lakše prođu i da mi se jave svakodnevno. Ujutro me obično zovu svi i pitaju: ‘Jesi li živ? Jesi li osvanuo?’, a ja im kažem: ‘Kad umrem javiću vam ja’. Ja sam našao sebi zabavu, kako i vidite, da ispunim svoj dan i da darujem svoje bliže i komšije ovim mojim prućem pletenim suvenirima za koje sam siguran da ih neki više uzmu da bi ih držali u kući no da bi bili u stvarnoj upotrebi. Odem među ljude u kafanu kod Prota svaki dan, siđem i dva puta po sat dva…Ako je kakvo nevrijeme ili kiša taj dan sam preskočio i taj dan sam proveo više na ovoj mojoj radnoj zanimaciji. Dosta sam u životu radio, a ovo što sada radim me odmara i pravi mi zadovoljstvo.”

„Glas Trebinja“ se u našoj kući čita već desetljećima

“Moram istaći sa zadovoljstvom da sam redovan čitalac ‘Glasa Trebinja’. Kao obavezno mi je da pročitam vaš ‘Glas Trebinja’. Malo izbjegnem ono s početka i politiku ali obavezno čitam Aleksića, Grahovca, Janjića i tebe.  A i one tamo zadnje strane novina, pregledam da vidim i tamo neke svoje poznanike… I ranije su novinari ‘Glasa’ dolazili i bilježili život u ovom selu i tada je zabilježeno da je u selu živjelo pet stotina osamdeset šest žitelja u sedamdeset osam domaćinstava. Danas, zabilježi za ‘Glas’, u sedam domaćinstava živi desetero stanovnika. Reklo bi se, došlo na malo, a i ovo malo pokušava da se održi i da ne dozvoli selu da umre. U nekolike kuće, nekoliko domaćina kroz razne poslove pokušavaju da održe Dračevo da ne umre. Teško da se mlađi vrate, ali nekako u ovom selu ima još malo optimizma da se čeka nekakva značajna promjena i obrt u drugom pravcu. Možda se to i posreći ako vidimo da danas postoji interes za imanja i povećan interes za život van gradova. Možda je moje Dračevo mom srcu najbliže pa je zato i razlog više da mi se čini da će ovo selo izbjeći krizu gašenja i nastaviti da živi u našem načinu života. Nadam se da će nastaviti da živi i da se prisjeća za sjećanje”, zaključio je Đako ovu današnju priču u kojoj se prepoznava još malo nade i optimizma za popovsko selo Dračevo.

Glas Trebinja