Fotografija je nastala 2007. godine, u okviru humanitarnog kalendara UNICEF-a. Lionel Mesi, tada dvadesetogodišnji fudbaler Barselone koji je tek počinjao da shvata koliko će veliki postati, drži u naručju bebu smještenu u plastičnu kadu.
Dijete se zove Lamin Jamal. Devetnaest godina kasnije, njih dvojica ponovo će biti na istoj fotografiji, samo što ovoga puta između njih neće biti igračke i sapunica, već 90 minuta, možda produžeci, možda penali i najvažniji pehar u fudbalu.
Fudbal često pokušava da proizvede simboliku, da od slučajnosti napravi sudbinu i od svake generacijske smjene snimi reklamni spot. Ovdje mu nije bila potrebna pomoć. Mesi je nekada držao Jamala u rukama, a sada će mladi Španac pokušati da mu iz njih uzme pehar.
Španija i Argentina večeras od 21 sat, na stadionu Njujork Nju Džerzi u Ist Raterfordu, igraju posljednju, 104. utakmicu najvećeg Svjetskog prvenstva do sada. Argentina traži četvrtu titulu, Španija drugu. Jedna reprezentacija brani ono što je osvojila prije četiri godine, druga želi da spoji evropsku krunu sa naslovom prvaka svijeta.
Za Argentinu je ulog istorijski čak i prema njenim standardima. Pobijedi li, postaće prvi tim nakon Peleovog Brazila iz 1958. i 1962. koji je odbranio titulu prvaka svijeta. Bila bi to četvrta argentinska zvjezdica, poslije 1978, 1986. i 2022, u sedmom finalu Albiselestea. Španija je, sa druge strane, do sada samo jednom stigla ovako daleko, u Južnoj Africi 2010, kada je Andres Inijesta u produžetku srušio Holandiju.
Španska pobjeda donijela bi još jednu neobičnu istorijsku sliku. Španija bi postala prva zemlja koja istovremeno drži titule svjetskog prvaka u muškom i ženskom fudbalu, pošto je njena ženska reprezentacija osvojila Mundijal 2023. godine. Uz evropsku titulu iz 2024, španski savez bi u jednom trenutku držao tri najvažnija velika trofeja koja njegove seniorske selekcije mogu da osvoje.
Brojke nude finalnu suprotnost gotovo previše urednu da bi bila stvarna. Argentina je najefikasnija reprezentacija turnira sa 19 golova. Španija je primila samo jedan, protiv Belgije u četvrtfinalu, i nijednog trenutka na cijelom Mundijalu nije bila u rezultatskom zaostatku. Argentina je, uključujući nadoknade, gubila duže od 100 minuta, ali je dobila svih sedam utakmica.
Španija je do finala stigla sa šest pobjeda i jednim remijem, uz gol-razliku 13:1. Nije savladala samo Zelenortska Ostrva u prvom kolu, a potom je pobijedila Saudijsku Arabiju, Urugvaj, Austriju, Portugal, Belgiju i Francusku. U nokaut fazi primila je samo jedan gol, dok je u polufinalu Francusku ostavila bez udarca u okvir sve do završnih desetak minuta.
Argentina je prošla drugačijim putem. U grupi je savladala Alžir, Austriju i Jordan, ali su od početka eliminacione faze utakmice izgledale kao testovi izdržljivosti. Zelenortska Ostrva i Egipat pala su sa po 3:2, Švajcarska sa 3:1, a Engleska sa 2:1 poslije preokreta u završnici. Argentina nije kroz turnir prošla tako što je protivnicima oduzimala nadu. Puštala ih je da je osjete, pa je onda uzimala nazad.
To je možda i najvažnija razlika između finalista. Španija protivnika postepeno uvjerava da nema loptu, nema prostor i nema način da izađe iz pritiska. Argentina mu dozvoli da pomisli kako ima utakmicu, prije nego što Mesi pronađe dodavanje, Enco Fernandes udarac ili Lautaro Martines prostor koji je postojao samo jednu sekundu.
Zato bi negdje i pjesnički moglo da se kaže da jedna reprezentacija kontroliše haos, druga se u njemu osjeća kao kod kuće.
Španija i Argentina odigrale su 14 međusobnih mečeva, a njihov skor pred najveći od svih ne može biti ravnopravniji: po šest pobjeda i dva remija.
Ipak, samo jedan od tih susreta bio je takmičarski. Sve ostalo bile su prijateljske utakmice, pa će finale Svjetskog prvenstva biti tek drugi duel u kojem je rezultat ostavljao posljedice veće od prestiža.
Prvi se dogodio 13. jula 1966. na Vila parku u Birmingemu. Argentina je pobijedila 2:1, a Luis Artime postigao oba njena gola, prije i poslije Pirijevog izjednačenja. Bio je to prvi meč dvije selekcije na tom Mundijalu. Argentina je prošla grupu, Španija, tada aktuelni prvak Evrope, ispala.
Od tada su igrali povremeno, ali su njihovi susreti znali da ostave trag. Španija je 2009. slavila 2:1, Argentina je godinu kasnije, samo dva mjeseca nakon španske svjetske titule, u Buenos Ajresu pobijedila 4:1. Posljednji duel odigran je 2018. u Madridu, kada je Španija deklasirala Argentinu 6:1.
Isko je postigao het-trik, dok Mesi zbog povrede nije igrao.
Zato se rezultat iz 2018. može koristiti kao zanimljivost, ali ne i kao ozbiljan putokaz. Nedjeljno veče u Nju Džerziju nema mnogo veze sa prijateljskim susretom odigranim tri mjeseca prije Mundijala u Rusiji. Tada se igralo za utisak i mjesto u timu. Sada se igra za pravo da jedna generacija odredi kako će je istorija pamtiti.
Stadion finala ima posebno mjesto u Mesijevoj priči, ali ne zbog lijepe uspomene.
Na istom terenu Argentina je 2016. izgubila finale Kopa Amerike od Čilea na penale. Mesi je promašio svoj udarac i, slomljen još jednim reprezentativnim porazom, iste večeri objavio da završava karijeru u nacionalnom timu. Imao je 29 godina, četiri izgubljena velika finala i osjećaj da je uradio sve što je mogao.
Vratio se poslije nekoliko sedmica. U međuvremenu je osvojio dvije Kopa Amerike i Svjetsko prvenstvo, a sada se deset godina kasnije vraća na isto mjesto sa mogućnošću da odbrani svjetsku titulu. Stadion na kojem je rekao da je završio mogao bi postati stadion na kojem je njegova reprezentativna priča dobila završetak koji ni najuporniji scenarista ne bi smio da preda uredniku.
Mesi je na ovom turniru postigao osam golova i upisao četiri asistencije, dok na Mundijalima ukupno ima 21 pogodak. Kilijan Mbape je sa dva gola u utakmici za treće mjesto stigao do rekordna 22, pa Mesi jednim golom može da ga izjednači, a sa dva ponovo preuzme vrh. U eliminacionoj fazi odigrao je svaki minut, uključujući dvije utakmice koje su otišle u produžetke.
Argentina više nije ekipa u kojoj Mesi mora da postigne svaki gol i riješi svaki napad, ali se i dalje sve pomjera prema njemu. Sa 39 godina manje trči, rjeđe kreće u duge solo prodore i pažljivije bira trenutak, ali sada još preciznije upravlja saigračima. On više nije samo najbolji argentinski igrač. On je gravitacija argentinske igre.
U priči ima još jedna istorijska ironija. Mesi je odrastao u Barseloni i imao je mogućnost da u mlađim godinama izabere Španiju. Španski savez pokušavao je da ga ubijedi, ali on nikada nije pokazao dilemu i odlučio je da igra za zemlju u kojoj je rođen. Dvije decenije kasnije, čovjek kojeg su željeli u svom dresu može Španiji oduzeti naslov prvaka svijeta.
Luis de la Fuente najavio je da Španija neće pokušati da Mesija čuva klasičnom flaster odbranom. Ideja je da ga kontroliše kolektivno, zatvaranjem linija dodavanja i prostora iz kojih može da spoji sredinu sa Hulijanom Alvaresom i Lautarom Martinesom. To zvuči logično, ali Mesi je proveo cijelu karijeru pretvarajući logične odbrambene odluke u pogrešne.
Teorija kaže da treba napasti Unaija Simona, Paua Kubarsija, Ajmerika Laporta i Rodrija čim počne iznošenje lopte. Praksa kaže da jedan pogrešan korak u presingu otvara prostor u koji ulaze Fabijan Ruis, Dani Olmo, Lamin Jamal ili Mark Kukurelja. Francuska je pokušavala da odredi trenutak za pritisak, ali se španska lopta stalno pojavljivala kod slobodnog igrača.
Rodri je centralna tačka tog sistema.
Do finala je kompletirao 648 dodavanja uz preciznost od 93 odsto, više od bilo kojeg igrača na turniru, a pretrčao je 83.802 metra, takođe najviše na Mundijalu. Brojke ne opisuju u potpunosti njegov značaj, jer Rodri ne upravlja samo loptom. On određuje kada će Španija ubrzati, kada stati i koliko dugo protivnik mora da ostane bez vazduha.
Preko puta njega biće Enco Fernandes, vezista koji je protiv Engleske pogodio za izjednačenje i pokrenuo preokret. Njihov duel neće izgledati kao klasičan obračun dvojice igrača. Biće to borba za pravo da jedna ekipa odredi na kojem dijelu terena će se finale igrati.
Ako Rodri i Španija smjeste meč na argentinsku polovinu, Skaloni će morati da traži izlaz preko Mesija i brzih napada. Ako Argentina natjera Španiju da se okreće prema svom golu, Hulijan Alvares i Lautaro Martines mogu dobiti vrstu prostora koju Francuska gotovo nije uspjela da pronađe.
Lamin Jamal je jedini gol na turniru postigao protiv Saudijske Arabije, ali njegova uloga ne može se mjeriti samo učinkom. Protiv Francuske je izborio penal za vodeći gol i ponovo pokazao da jednim ubrzanjem može da promijeni tok utakmice.
On privlači dvojicu igrača, otvara Pedra Pora i prisiljava protivnički blok da se pomjeri nekoliko metara više nego što želi.
Kada je Španija 2010. osvojila svoju jedinu svjetsku titulu, Jamal je bio dva dana udaljen od trećeg rođendana. Sada ima 19, evropski je prvak, igra finale Mundijala i preko puta sebe ima čovjeka čije je snimke gledao dok je učio šta sve može da uradi lijeva noga.
Dvadeset godina razlike između njih dvojice ne predstavlja samo generacijsku smjenu. Mesi i Jamal su dvije verzije iste fudbalske mašte, rođene u različitim vremenima. Obojica su ljevaci sa desne strane, obojica su iz Barselone izašla prerano dobri za svoje godine, obojica imaju onu fudblasku magiju kakva se desijednom u par generacija.
Razlika je u tome što Mesi igra treće finale Svjetskog prvenstva, a Jamal prvo. Mesi zna šta znači izgubiti ga, osvojiti ga i ponovo mu se vratiti. Jamal još nema dovoljno godina da bi se plašio bilo čega što tek treba da doživi.
Španija i Argentina zapravo su trebalo da igraju već u martu, u Finalisimi evropskog i južnoameričkog prvaka. Utakmica planirana u Dohi otkazana je zbog bezbjednosne situacije na Bliskom istoku. Fudbal je tako ostao bez predigre, ali je nekoliko mjeseci kasnije dobio najveću moguću verziju istog susreta.
Ovo nije Finalisima, prijateljski spektakl niti proba pred naredni turnir. Ovo je posljednja utakmica Mundijala, duel reprezentacija koje su pred prvenstvo zauzimale prva dva mjesta na FIFA rang-listi, aktuelnog prvaka svijeta i prvaka Evrope.
Čak je i njihov dolazak do finala precizno podijelio uloge. Španija nosi niz od 37 utakmica bez poraza, sa 28 pobjeda i devet remija od posljednjeg neuspjeha protiv Kolumbije u martu 2024. Argentina nije izgubila posljednjih 13 utakmica na svjetskim prvenstvima, još od senzacionalnog poraza od Saudijske Arabije na otvaranju Mundijala 2022.
Španija rijetko mora da se spašava jer protivniku rijetko dozvoli da je ugrozi. Argentina se spašava toliko često da je od toga napravila identitet.
Za Španiju je ovo pokušaj da budućnost proglasi zvaničnom. Rodri, Kubarsi, Jamal, Olmo i ostatak ekipe mogu evropskoj tituli dodati svjetsku i otvoriti eru u kojoj će svaka naredna reprezentacija morati da pronađe odgovor na njihov posjed, presing i nevjerovatnu smirenost.
Za Argentinu je ovo pokušaj da vrijeme još jednom ne pobijedi Mesija.
Skaloni je oko njega izgradio reprezentaciju koja ne zavisi samo od njegove magije, ali i dalje igra sa uvjerenjem da se ništa loše ne može dogoditi dok je desetka na terenu. To uvjerenje nekada je izgledalo kao teret. Sada izgleda kao najjača argentinska osobina.
Finale će zato biti mnogo više od Mesija protiv Jamala, iako je nemoguće pobjeći od te slike.
Biće Rodri protiv Enca, Kubarsi i Laport protiv argentinskih napadača, španska poziciona disciplina protiv argentinske sposobnosti da preživi udarac, Emiliano Martines protiv mogućnosti penala i jedna neprobojna odbrana protiv najefikasnijeg napada turnira.
Biće i utakmica između ekipe koja nijednog trenutka nije gubila i ekipe koja nikada nije prihvatila da je izgubila.
Kada je fotograf 2007. spojio Mesija i bebu Laminu Jamala, nije mogao da zna da je u istom kadru uhvatio dvije strane jednog budućeg finala.
Večeras će fotografija dobiti završetak.
