Fotografija je više od slike na papiru i piksela na ekranu – ona je način da se vrijeme zaustavi, emocija uhvati i svakodnevica pretvori u priču vrijednu pamćenja. Svaka fotografija nosi dio duše onoga ko ju je stvorio. Neko na njoj vidi samo prizor dok neko čitav univerzum emocija u jednom pogledu, pokretu ili igri svjetlosti i sjene. Upravo takav dar posjeduju Branislav Rupar i Marijana Miletić Hajrović, dva autora koja su svoja viđenja svijeta pretočili u nagrađene radove. Na izložbi „Foto BiH 2025“ Branislav je dobio priznanje za najbolju kolor fotografiju dok je Marijana pobijedila u kategoriji monohroma.
Ipak, za sebe ne mogu da kažu da se bave isključivo kolor ili crno-bijelom fotografijom jer, slažu se, svaka ima svoje prednosti i obje ih podjednako fasciniraju.
„Kolor fotografija je dobra kod pejzaža, dok portretima i uličnoj fotografiji crno-bijela boja daje poseban ton. Na njoj mnogo bolje dolaze do izražaja kontrasti, sjenke i emocije. Crno-bijela fotografija dozvoljava da se vide bore, crte lica, pa čak i šum, dok kolor fotografija mora da bude kristalno čista i jasna. Iako se baziram na pejzaž, jednako me privlače i portreti i ulična fotografija, tako da mi nije lako da se opredijelim samo za određenu formu fotografskog izraza“, pojašnjava Branislav.
Kao i Branislav i Marijana voli fotografije i u koloru i u monohromu, u zavisnosti od onoga što želi da istakne. Kako kaže, crno-bijela fotografija je privlači jer ogoli sve suvišno i ostavlja suštinu.
„Ted Grant je govorio da kad fotografišete ljude u boji, slika je o njihovoj odjeći, ali kad ih fotografišete u crno-bijelom, onda je to slika njihove duše. Upravo to je ono što me uvijek inspiriše. Boja zna da bude zavodljiva i da skrene pažnju, dok crno-bijela fotografija traži da gledalac dublje osluškuje. Ona je kao jezik svjetla i sjenke, onaj isti za koji je Ansel Adams govorio da ga treba „svirati“ kao muziku. Za mene je to prostor gdje lice postaje priča, a trenutak vječnost. Taj minimalizam svjetla i sjenke mi omogućava da ljude i svijet prikažem bez ukrasa, onakve kakvi zaista jesu. Volim je jer mi omogućava da pronađem poeziju u najobičnijem kadru“, priča Marijana.
Branislava i Marijanu povezuju ljubav i strast prema fotografiji koje im otvaraju um i šire vidike pa jednim klikom na dugme fotoaparata stvaraju umjetnost koja govori više od riječi. Fasciniranost svijetom oko nas čini im pogled kroz objektiv zadivljujućim i vodi ih u neku drugu dimenziju u kojoj neizmjerno uživaju. Oboje su fotografiju zavoljeli veoma rano, u djetinjstvu, a mi bismo rekli da su rođeni sa posebnim darom. Iako potpuno različitih profesija, podjednako su uspješni u fotografiji, svako u svom stilu.
Priča Branislava Rupara počinje u srednjoj školi, na sekciji u sarajevskoj Drugoj gimnaziji kada je želio da svijet oko nas prikaže na drugačiji način. Kako nam priča, i danas isto želi, da ukaže na stvari koje su lijepe, nalaze se oko nas, a u žurbi ih ljudi jednostavno ne primijete.
„Najviše se bavim pejzažnom fotografijom, a kada je Trebinje u pitanju često mi se ponavljaju kadrovi poput Starog grada ili glavne ulice. Ali, vjerujem da će baš ti prizori jednog dana imati istorijsku vrijednost i da će, u nekom trenutku, mnogima biti interesantno da vide kako je grad izgledao nekada, kako se mijenjao i živio. Fotografija ima tu moć, ona nije samo slika već svjedočanstvo, priča, knjiga. Gledajući radove velikih majstora fotografije, uvijek me je fasciniralo kako njihove fotografije nose dubinu, kao da čitaš roman bez riječi. Svaka fotografija ima svoju priču koju svako od nas doživljava na svoj način“, priča nam Branislav, inžinjer mašinstva, rođeni Sarajlija koji nakon rata svoj dom nalazi u Trebinju.
Branislava sve više privlači fotografisanje portreta zanimljivih ljudi našeg grada
Ističe, inspiriše ga ljubav prema fotografiji koja je danas postala prava umjetnost. Za njega, ona je način da zaustavi trenutak i pokaže sve ljepote svijeta koje nas okružuju, ali ujedno mu pruža mogućnost da piše svoju foto-knjigu.
„Fotografija više nije ono što je nekad bila, kada se snimao film, a od 36 snimaka niste znali šta je uspjelo dok se sve ne razvije. Moja prva iskustva bila su upravo sa analognim fotoaparatom, a proces razvijanja filma bio je fascinantan. U razredu smo imali foto sekciju i Zenit aparat koji smo koristili na smjenu. Kada bismo razvijali film, svi smo nestrpljivo čekali rezultate. Ako uspije, glavni smo! Tada se rodila moja ljubav prema fotografiji i njome sam se aktivno bavio sve do rata. A onda, kada sam prvi put nakon rata izašao u šetnju, stao sam i pomislio: „Kako bi ovaj kadar bilo dobro fotografisati.“ Nisam se mnogo dvoumio, kupio sam fotoaparat i od tada se nisam odvajao od njega“, priča nam Branislav i naglašava da, iako nije pobornik velike obrade fotografije koje ne oslikavaju ono što je čovjek uslikao u određenom trenutku, igra bojama, sjenkama i kontrastima omogućava da se tačno dočara i istakne ono što je fotograf htio da „uhvati“ u tom momentu.
Za Branislava Rupara fotografija je mnogo više od hobija, ona je način da se opusti i poveže sa svijetom oko sebe.
„Nije važno da li je dan sunčan ili oblačan, dovoljno je da pogledam fotoaparat i pomislim: „Idem prošetati, možda ulovim dobar kadar.“ Ta jednostavna misao me pokreće. Ne tražim savršenstvo, samo iskrenost i trenutak koji govori. Fotografija mi daje slobodu da gledam svijet drugačije, uči me strpljenju, posmatranju, radosti u malim stvarima. U njoj pronalazim sebe“, kaže nam Branislav i ujedno ističe značaj podrške koju dobija od supruge, a u prilog tome govori i činjenica da mu je upravo ona za rođendan poklonila dron kojim je upotpunio svoju opremu.
STRPLJENJEM DO ŽELJENOG KADRA
„Tokom boravka u Veneciji, uočio sam neobičnu scenu gdje je čovjek sa fotoaparatom postavljenim na stativ stajao pored drvenih stubova koji vire iz vode, u potpunosti koncentrisan na kadar. Prošlo je nekoliko sati, a kada sam se vratio na isto mjesto, on je i dalje bio tamo, u istoj poziciji, sa istim kadrom. Vjerujem da je čekao galeba da u nekom momentu sleti na stubove, nisam siguran da li je imao i mamac za njega ili se oslanjao na strpljenje i sreću. Tako da, ima ljudi koji su spremni da potroše sate čekajući pravi trenutak“, priča Branislav.
Pobjednička fotografija u kategoriji kolora pod nazivom „Na molu“, nastala je sasvim spontano, tokom jedne šetnje obalom, zahvaljujući Branislavovom oštrom oku koje i u, na prvi pogled, sasvim običnim kadrovima vidi ljepotu koja ostavlja bez daha.
“Na molu”, pobjednička fotografija Branislava Rupara
„Fotografija koja mi je donijela pobijedu nastala je u Pargi, živopisnom grčkom ljetovalištu koje me je inspirisalo svojim bojama i svjetlošću. Pošao sam u šetnju i ponio fotoaparat i dron. Ubrzo sam primijetio jedan odličan kadar, lijep mol, vezani čamci i brodovi i pomislih da treba da pogledam kako to izgleda iz vazduha. Pustio sam dron i ubrzo dobio prizor koji me je oduševio. Ljudi su izgledali kao da su zamrznuti na tom molu, a boje mora nestvarno lijepe. Vjerujem da je upravo to izazvalo neku posebnu emociju kod onog ko je selektovao fotografije“, riječi su ovog zaljubljenika u pogled kroz objektiv fotoaparata.
Prema njegovim riječima znanje ide ruku pod ruku sa vremenom, a jedan fotograf uvijek uči od prijatelja, kolega i iskusnijih fotografa. Iskreno nam govori da je sebi najveći kritičar, uvijek vjeruje da može bolje čak i kada ljudi ostaju nijemi pred njegovim radovima.
PORUKA ZA BUDUĆE FOTOGRAFE
„Pozvao bih sve mlade koji imaju smisla za fotografiju i žele da se bave njome, a misle kako nisu u mogućnosti jer nemaju fotoaparat da ne oklijevaju. Gledao sam fotografije napravljene telefonom koje su vrhunske i ljudi su takvim fotografijama osvajali nagrade. Mislim da je danas sasvim normalno da ljudi sa telefonom prave odlične fotografije i šalju ih na izložbe. Razlika između profesionalnog aparata i fotografije na telefonu se vidi samo kad je potrebno dodatno zumirati. Kad koristimo zum na telefonima fotografija nije dobrog kvaliteta kada se uradi u većim dimenzijama. Moja poruka mladima je da ne moraju da posjeduju najskuplji fotoaparat da bi bili dobar fotograf“, priča nam Branislav Rupar.
Sa druge strane, Marijana je veoma rano shvatila da je zanima umjetnost i fotografija te je u kući uvijek bilo mnogo više knjiga i slikovnica nego igračaka, i taj svijet riječi i slika ostavio je, kako kaže, trajan trag u njenom umu.
„Ljubav prema fotografiji probudila se kroz mog oca, koji je starim Zenitom godinama stvarao uspomene i punio porodične albume. Kao dijete mogla sam satima da ih listam i proživljavam trenutke iz prošlosti, već tada osjećajući snagu, važnost i moć fotografije. Upravo zbog toga nastala je moja potreba da i sama stvaram slike koje traju. Nekako je fotografija uvijek bila dio mene. Ozbiljnije sam počela da se bavim njom tek od fakultetskih dana, kupovinom profesionalne opreme. Mislim i sigurna sam da su fotografija i umjetnost moja zadaća u ovom životu“, priča nam Marijana koja je, iako rođena u Kotoru, školske dane i djetinjstvo provela u Gacku.
Ističe, voli mnogo toga da fotografiše, od ljudi, portreta, life i street fotografije, do pozorišne koja nosi posebnu emociju i atmosferu. Ipak, kaže, portreti su njena najveća strast.
„Moje portretisanje nije usmjereno na odjeću ili spoljašnje atribute, naprotiv, to me ne zanima niti primjećujem jer oni često zasjene pravu suštinu ličnosti. Ne tražim puki estetski ideal, jer u mom svijetu „ružno“ ne postoji već tragam za pričom koja je urezana u njihovu kožu i težim prenijeti njihovu najdublju emociju. Inspiriše me sve što je lijepo, a za umjetnika sve je lijepo. To zahtijeva otvoreno srce i strpljivo učenje da zaista razumiješ svijet oko sebe. Umjetnost je u tome da pronađeš ljepotu života u svemu, i to je dar koji nema svako. Mene posebno fascinira jednostavnost, jer u njoj leži prava čar. Inspiriše me nadrealno u realnom – kada obične stvari dobiju novi sloj značenja kroz maštu i unutrašnji doživljaj. Sve što vas dirne, sve što vas boli ili raduje, sve što vidite i čujete – sve to je materijal za umjetnost“, dijeli Marijana sa nama emocije koje gaji prema fotografiji kao umjetnosti i načinu izražavanja.
Ne krijući emocije, objašnjava nam da je za nju fotografija proces zavođenja.
“Loneliness”, Marijana Miletić Hajrović
„Ako ne osjetiš ono što gledaš, ne možeš ni stvoriti pravu fotografiju niti iskrenu umjetnost. Uvijek moraš biti iskren prema sebi. Prije svakog okidanja važno je podesiti dubinsku oštrinu srca. To stalno ponavljam i ta rečenica ima duboko značenje. Da bi bio dobar fotograf i umjetnik moraš naučiti gledati srcem, a slušati očima – to je prva lekcija. Fotografija za mene nije samo slika nego most između oka i duše, između onoga što jesmo i onoga što bismo mogli biti. Smatram da umjetnik mora biti sposoban da čuje sebe da bi stvorio umjetnost koja je duboka i iskrena“, priča nam Marijana koja je svoju ljubav upotpunila obrazovanjem na Akademiji likovnih umjetnosti u Istočnom Sarajevu.
Naglašava, s obzirom na njeno dugogodišnje iskustvo kao profesionalnog fotografa i činjenicu da je magistar grafike, njena želja je da spoji fotografiju i grafiku kao jednu sadržajnu i vizuelnu cjelinu. Na taj način, pojašnjava nam, svaki rad postaje pravi odraz nje, njene ličnosti, posvećenosti i umjetničke vizije.
„Pošto eksperimentišem sa različitim medijima – crtežom, slikanjem, fotografijom i fotomanipulacijom – proces stvaranja može da potraje, zavisno od složenosti ideje, od planiranja, skiciranja, procesa realizacije i na kraju digitalne finalne obrade koja je najkompleksnija. Svaka faza ovog procesa nosi specifičnu težinu i zahtijeva drugačiji nivo vještina i koncentracije. Svaki detalj pažljivo razradim. Od tehničke pripreme, postavke u studiju, kreiranja atmosfere, kostimografije, procesa samog fotografisanja do kompleksnih manipulacija i crtanja u postprodukciji, svaki korak je dio sadržajnog i zahtjevnog stvaralačkog procesa kojem pristupam sa punom pažnjom“, pojašnjava nam Marijana.
U svom umjetničkom radu Marijana se bavi temama nadrealizma jer, kako kaže, želi da fotografija bude više od dokumenta – da dostigne poetsku i filozofsku viziju. Takvu poruku, uvjerena je, može da prenese samo kroz autoportret, koji često oblikuje u konceptualnom i nadrealističkom stilu. U njenoj trenutnoj fazi rada dominantan element su ruke koje predstavljaju simbol unutrašnjih stanja, produžetak duše koji nosi različite emocije i osjećanja. Za nju lično, ruke su ujedno simbol stvaranja, ali i razaranja.
Ideja rada „Mislim, dakle, postojim“, pojašnjava nam, proističe iz čuvene Dekartove filozofske misli Cogito ergo sum, da je sam čin mišljenja dokaz postojanja.
“Mislim, dakle postojim” (autoportret), pobjednička fotografija Marijane Miletić Hajrović u kategoriji monohroma
„Ovdje ga postavljam u kontekst savremene prezasićenosti i preispitujem koliko smo zaista prisutni i postojani u toj buci uma. Rad je tehnički zahtjevan kombinovala sam autoportret, studijsku fotografiju i digitalnu obradu i manipulaciju. Koristim realne elemente i kroz poetsko oblikovanje stvaram nadrealnu formu i kompoziciju. Taj rad je već višestruko nagrađivan, što mi je posebno drago jer potvrđuje da je poruka koju sam željela da prenesem prepoznata i van ličnog doživljaja“, priča nam Marijana o svom pobjedničkom radu.
Iskreno nam kaže da je sama sebi najveći kritičar i da u svojim radovima uvijek traži ono što je moglo biti bolje, jasnije, snažnije ili dublje.
„Samokritičnost nije lak teret, jer ponekad zna da iscrpi, ali je i najbolji učitelj. Tjera me da ne stajem, da se ne zadovoljim prvim rezultatom, nego da uvijek tražim novi način izražavanja. Vjerujem da baš ta unutrašnja borba čini da rastem kao umjetnik“, riječi su Marijane Miletić Hajrović.
Za jednog profesionalnog fotografa, sigurna je, neophodni su podrška i razumijevanje porodice, a ponekad je to sve što mu je potrebno. Jer, koliko god da je proces stvaranja težak, za umjetnika nema većeg zadovoljstva od trenutka kad završi rad kojim je zaista zadovoljan. Zato je potrebno da porodica bude tu, da razumije, ohrabri i podrži.
I Branislav i Marijana su članovi Foto-kino kluba Trebinje i slažu se da su im zajedničke izložbe od velikog značaja jer se na taj način širi krug prijatelja sa kojima može da se vodi kvalitetan razgovor o fotografiji.
„U klubu imamo dosta aktivnosti i druženja, a kao autori smo veoma različiti, svako od nas ima svoj pogled, svoj stil, svoj ritam i osjećaj za svijet oko sebe. Ali upravo u toj različitosti leži čar, kada se radovi spoje u jednu kolektivnu izložbu, oni počnu da dišu kao cjelina. To je kao da svako od nas donese svoj ton, a zajedno stvorimo harmoniju, jednu kompletnu formu koja publici pruža širi, bogatiji doživljaj“, priča nam Marijana.
Tu snagu zajedništva i uticaja na publiku potvrđuje i Branislav, osvrćući se na prošlogodišnju izložbu fotografija pod platanima, koju je, kako kaže, pogledao nevjerovatan broj ljudi. Taj trenutak, ističe, bio je jasan pokazatelj koliko je interesovanje za fotografiju živo i snažno.
O nagradama oboje pričaju veoma skromno, one im, navode nisu krajnji cilj, ali svakako jesu podstrek i dodatna motivacija. Uvjereni su, trud, rad, posvećenost i ljubav se uvijek prepoznaju i nagrade.
„U životu treba biti skroman, ali u umjetnosti nikada. U umjetnosti je najvažnije dati sve od sebe i izbaciti sav luksuz svoje duše i uma i to će vremenom biti prepoznato i cijenjeno“, zaključuje naš razgovor Marijana Miletić Hajrović.
