Zdenka pravi najbolji sir u kraju, Slobodan je planinar, koji obilazi nekropole stećaka, Jovan uživa u svom malom imanju kroz koje teče potok, Goran je lovac i zaštitnik šuma… Svi oni brinu istu brigu: da će njihovu Majevicu zagaditi rudnici litijuma.
Iste brige more i njihove komšije iz Ćelića, majevičke opštine u Federaciji BiH, poznate po jagodama. Litijum je riječ koja izaziva strijepnju i u Tuzli, Brčkom, Ugljeviku, Sapni, Teočaku…
Na području Majevice, na koju su još 2003. bacili oko lovci na litijum, živi oko pola miliona stanovnika.https://www.youtube.com/embed/u0DBpxtOr6k?feature=oembed
Ova pitoma zelena planina, u kojoj su sela naseljena, putevi uvijek prohodni, a nebo bistro, poznata je po domaćoj hrani i rakiji i po proplancima kao stvorenim za izletišta.
Ali, sve je to stavljeno na kocku.
Ekolozi, aktivisti, mještani, lokalna vlast… svi su se digli protiv otvaranja rudnika litijuma. Ali, njihova se ne pika. Nakon kontroverznih izmjena Zakona o geološkim istraživanjima RS, lokalne zajednice su isključene iz odlučivanja.
Narodna skupština RS je već dva puta odbila da podrži inicijativu o zabrani rudarenja litijuma, a Švajcarska kompanija Arkor (ArCore AG) je predala zahtjev za iskopavanje litijuma na Majevici.
Ako bi se zaista na ovoj zelenoj šumovitoj planini otvorili rudnici litijuma, gradić Lopare bi mogao doživjeti sudbinu Majdanpeka u Srbiji i ostati da „visi“ nad provalijom, okružen devastiranim raskopanim terenom.
Takvom se scenariju protive svi koji žive od majevičkih pašnjaka, voćnjaka i pčelinjaka i koji vole svoj zavičaj.
Jedna od njih je Zdenka Mitrović iz sela Labucka. Ona proizvodi brendirani dimljeni sir „zarac“. Proizvede i do tonu ove delicije mjesečno. Htjela je da proširi proizvodnju, ali je odustala, upravo zbog „priče o litijumu“.
– Da li biste vi kupili sir iz litijumske doline? Iskreno, ja ne bih, pa to ne mogu očekivati ni od svojih mušterija – kaže Zdenka.
Sir „zarac“ nije jedini brendirani domaći proizvod iz ovih krajeva. Zaštićene su i 4 vrste meda i majevička rakija, koja je i bez „pečata“ odavno prepoznata po kvalitetu, a u toku je proces za brendiranje još nekoliko autohtonih proizvoda.
Ekolozi traže da se cijela planina stavi pod zaštitu.
– Ministarstvu građevinarstva i ekologije RS smo 2024. podnijeli zahtjev da se Majevica proglasi parkom prirode. Na ruku nam ide i to što je Prostornim planom RS već predviđena zaštita ovog područja – kaže Andrijana Pekić, predsjednica Udruženja „Čuvari Majevice”. Lopare.
Geolozi i biolozi specijalizovani za izučavanje gmizavaca, riba, pitica, šišmiša i drugih sisara, istražili su Majevicu i došli do nevjerovatnih otkrića.
– Ustanovljeno je da na ovom području ima endemskih vrsta, a ima i fosila starih 10 do 15 miliona godina – kaže Andrijana Pekić.
Da u ovom pitomom kraju ljudi žive već vijekovima, svjedoče i stećci. Malo je poznato da se na Majevici nalaze najznačajnije nekropole stećaka na području Bosne.
Slobodan Simikić, planinar i vrstan poznavalac majevičkog kulturnog nasljeđa, kaže da Majevicu krase čak 24 nekropole stećaka.
– Značajan broj ovih spomenika je uništen, ali Majevica još uvijek ima blago koje vrijedi sačuvati i pokazati svijetu – kaže Slobodan.
Čast istoriji i spomenicima, ali najvrijedniji resursi, kojima se Majevica može podičiti, su čist vazduh, čista pitka voda i zemljište koje nije zagađeno.
Snežana Jagodić Vujić, predsjednica udruženja „Eko put“ Bijeljina, koja se godinama bori protiv rudarenja litijuma, kaže da su to resursi koji će biti presudni u budućnosti, a koji rudarenjem mogu biti uništeni.
– Nas razvijene zemlje posmatraju kao što su nekad posmatrali kolonije u Africi, koje su im služile samo za vađenje ruda. To ne samo da je pogubno sa stanovišta očuvanja prirode, nego je i ekonomski neisplativo. Kilogram litijuma danas košta manje od 4 marke, a kilogram borovnice koja se nabere na Majevici je 25 KM, da ne spominjemo prerađevine poput sira, rakije ili čvaraka – kaže Snežana Jagodić Vujić.
Borovnica ima i na majevičkom vrhu Busije, na više od 800 metara nadmorske visine. A u šumama Busija ima i jelena, čija se rika nije čula decenijama. Za “povratak” jelena na Majevicu pobrinuli su se lovci.
– Prošle jeseni smo nabavili i u prirodu pustili 27 jelena i košuta i već iammao 8 mladunčadi Gajimo ih i čuvamo i nadamo se da će opstati i raširiti se planinom – kaže Goran Tasovac, predsjednik Lovačkog udruženja „Majevica“ Lopare.
Tasovac je i zamjenik načelnika opštine Lopare i suvlasnik turističkog kompleksa na Busijama. Izgradnja ovog kompleksa, čiji je glavni investitor Svetozar Ostojić, još traje, ali već sada privlači veliki broj izletnika.
ado Savić, načelnik opštine Lopare, kaže da lokalna vlast, koja je odlučno protiv litijuma, neće dozvoiliti ni da Majevica bude ugrožena masovnim turizmom.
– Već smo usvojili zoning plan za Busije. Majevica mora ostati ono što jeste, ne smije se pretvoriti u cirkus i vašarište – kaže Savić.
Podsjeća da je Skupština opštine Lopare, kao i Skupština grada Bijeljina, jednoglasno usvojila Deklaraciju protiv litijuma. Za deklaraciju su glasali i odbornici SNSD.
– Nadam se da na republičkom nivou, gdje je SNSD na vlasti, sada neće, nama iza leđa, odobriti koncesiju za rudarenje litijuma. Ipak, spremni smo za svaki scenario i budno pratimo šta je dešava u Vladi RS i resornom ministarstvu. Opasnost nije prošla – kaže Savić.
Dodaje da je mu je žao što se sa republičkog nivoa ne ulaže više u ruralne lokalne zajednice.
– Nama ulaganja od nekoliko miliona mogu donijeti drastično vidljiv napredak, dok bi u nekim urbanim sredinama za takav efekt trebalo uložiti stotine miliona – kaže Savić.
Ono što republička vlast propušta, radi dijaspora. Majevčani koji živu u evropskim zemljama, a najviše ih je u Švajcarskoj, rado dolaze zavičaj i ovdje grade ne samo kuće i hotele, nego i fabrike.
– Zbog ove krize sa litijumom, imali smo jedan mali zastoj, ljudi nisu znali šta ih čeka, pa čak ni svoje kuće nisu obnavljali. Sada se situacija “odkravila”, ljudi ponovo rade i ulažu – kaže Rado Savić.
A kako je „ova situacija sa litijumom“ uopšte počela? Mnogi su već zaboravili da je još 2003. godine, davno prije nego što će svoju pažnju usmjeriti na Jadar u Srbiji, na Majevicu, kao potencijalno nalazište litijuma, oko bacila čuvena kompanija Rio Tinto.
Kako svjedoče eko aktivisti, Rio Tinto je zaključio da na Majevici nema dovoljno litijuma da bi eksploatacija bila isplativa, pa se činilo da je planina spašena od rudarenja.
Ali, u doba korone, kad narod nije znao gdje mu je glava, pojavila švajcarska firma Arkor i priča o litijumu se ponovo zakotrljala.
Jovan Krsmanović, penzioner koji živi na svom malom imanju u selu Gudura, kaže da je zbog lovaca na litijum ostao je bez vode u bunaru. Taj su bunar njegovi preci koristili stotinama godina.
Došao mi je geometar, kojeg poznajem i pitao mogu li ljudi da buše na mom imanju, jer tragaju za nečim što je vrijednije od zlata. I ja ih pustim. Bušili su pa otišli, voda je stalno tekla iz bušotina i nakon 6 mjeseci moj bunar i bunar moje komšinice su presušili – kaže Jovan.
Tvrdi da nije dobio nikakvu odštetu i da su inspektori iz vodne inspekcije rekli da tu „nema nikavog prekršaja“.
– Nisam ni znao da se radi o litijumu, da jesam, ne bih im dao ni da privire. Svi smo mi protiv litijuma. Nije dosta što smo ratovali još da nam zemlju zagade i otmu – kaže Jovan.
Zašto je litijum izazvao toliki strah. Stručnjaci iz oblasti rudarstva i tehnologije ćute, ali ekolozi, među kojima takođe ima stručnjaka, upozoravaju.
– Kad bi se na Majevici samo vadile i razbijale stijene, u kojima ima litijuma, i odvozile se na preradu na druge lokacije i to bi bilo opasno po okolinu, a eventualna prerada litijuma bila bi prava katastrofa, zbog upotrebe cijanida, sumporne i drugih teških kiselina – kaže Snežana Jagodić Vujić.
Vladimir Topić iz Centra za životnu sredinu Banjaluka, upozorava i na loša iskustva sa neodgovornim rudarenjem u Republici Srpskoj, gdje čak i rudnici lignita zagađuju vazduh, vodu i zemlju.
Majevica je, dodaje Topić, posebna priča. Ova je planina bogata, ali je pitanje ko i u čijem intersu hoće da je osiromaši.
– Ovakve lokalitete, ovakve prirodne potencijale, ovakav život, kakv imamo na Majevici, na mnogim mjestima u svijetu nije moguće naći ni vidjeti – kaže Topić.
Da bi ukazali na to šta Majevica jeste, a šta može postati, kako žive ovdašnji stanovnici i šta prijeti njihovoj budućnosti, Centar za životnu sredinu je organizovao medijsku turu kroz ovo planinu.
U pohodu je učestvovalo 10 novinarskih ekipa iz Banjaluke, Bijeljine, Tuzle i Sarajeva i iz Švajcarske, koji su posjetili 7 sela i lokaliteta.
