Posvećenost, požrtvovanost, odgovornost, a najprije ljubav prema pozivu i svakom malom biću čine da se prvi vaspitač nikada ne zaboravi i uz prefiks omiljeni zauvijek nosi u srcu. Jedna takva, koja je sasvim sigurno oplemenila brojne tanane dječije duše i ostavila neizbrisiv trag je Mirjana Vujović, vaspitač u trebinjskom vrtiću „Naša radost“. Iza sebe ima skoro četiri decenije rada, pregršt priznanja i nagrada, stručnih susreta, pet objavljenih stručnih radova, a isto toliko uspomena i trenutaka za pamćenje od niza generacija djece, koje je strpljivo, uvijek sa osmijehom, nježnošću i zagrljajem dočekivala i ispraćala.
Zato je, apsolutno zasluženo, njeno ime upisano među dobitnike republičke Svetosavske nagrade, koja joj je uručena na ovogodišnjoj Svetosavskoj akademiji u Banjaluci. U konkurenciji devet nominovanih predškolskih radnika za školsku 2025/2026. iz predškolskih ustanova, Republike Srpske, jedini je ovogodišnji nagrađeni vaspitač iz Trebinja, a među dvoje iz Republike Srpske.
„Primiti Svetosavsku nagradu više je od priznanja. To je osjećaj duboke zahvalnosti i potvrda da put koji sam izabrala nije samo profesija, već i životni poziv. U prosvjeti je puno izazova, briga, sumnji, ali i trenutaka koji mijenjaju život – kada u očima djeteta vidite iskru razumijevanja i ljubavi, osjetite da je vaš trud postao nečija hrabrost, znanje ili osmijeh. Upravo su ti trenuci najveći stvaralački pokretač svakog vaspitača. Zato ova nagrada nije samo moj lični uspjeh“, veoma emotivno i iskreno, započinje Mirjana naš razgovor.
Težina nagrade još je veća ako se uzme u obzir činjenica da ju je za ovo izuzetno priznanje nominovala struka – Udruženje vaspitača i stručnih saradnika Republike Srpske.
„Posebnu zahvalnost dugujem Udruženju što su prepoznali kvalitet u mom dugogodišnjem radu kao i moja postignuća u promovisanju vaspitno-obrazovnog procesa rada predškolske ustanove. Prvi sam kandidat koga je Udruženje nominovalo i utoliko je moj izbor značajniji, ali dakako i odgovorniji. Biti vaspitač znači biti prvi oslonac, prvo ohrabrenje i prvo sigurno okrilje u životu djeteta, poslije njegove porodice. Nagradu dijelim sa koleginicama sa kojima sam godinama gradila tim, stvarala pozitivnu atmosferu i profesionalni put kojim se ponosim, i pored brojnih prepreka na koje sam nailazila. Takođe i sa roditeljima, koji su mi poklanjali povjerenje ostavljajući mi njima najvrednije – svoju djecu i, naravno, sa svim generacijama djece koje su sve ove godine prošle kroz moje vaspitne grupe, sa njihovim prvim rečenicama, radostima, suzama i uspjesima, koji su, dok sam ih učila kako da postanu dobri ljudi, mene učili kako da ostanem dobar čovjek!“
BIOGRAFIJA ISPUNJENA PRIZNANJIMA
Svetosavska nagrada dodjeljuje se za izuzetne rezultate u oblasti vaspitanja i obrazovanja i doprinos kvalitetnijem obrazovnom procesu u Republici Srpskoj. Do ovog, najvećeg priznanja u prosvjeti, dolazi se savjesnim i iskrenim zalaganjem, a Mirjana Vujović svoje je odavno opravdala te je njena biografija prepuna postignuća. Od prve nagrade Ministarstva prosvjete i kulture RS za autorski rad „Tiha knjiga“, preko objavljenih međunarodnih radova u Stručnim zbornicima, dva puta nagrađenih od strane Foremost fondacije, do dvije inovativne nagrade za nastavnike u BiH, 2019. i 2021. godine, kao i prvi stručni rad 2007. godine, „Metodička sveska 2“, Udruženja radnika predškolskih ustanova RS. Učestvovala je i na konferenciji najboljih nastavnika EX JU, a kao direktor JU „Naša radost Trebinje“ 2014. godine otpočela realizaciju PUPI programa – „Prijatelji pravilne ishrane“, zajedno sa Institutom za javno zdravstvo RS u Trebinju.
Najnoviju, Svetosavsku nagradu Republike Srpske, kako kaže, doživljava kao krunu dugog, predanog i odgovornog puta koji je obilježila ljubav prema djeci i vjerovanje u vrijednosti koje je Sveti Sava ostavio našem narodu:
„Kada dobijete nagradu Svetog Save, onda nosite i njegov ideal: biti vaspitač koji ne samo da podučava, već vodi, podržava i oblikuje ljude. Oduvijek sam bila svjesna da uspjeh ne dolazi preko noći. To je proces koji zahtijeva vrijeme i zrelost, strpljenje i promišljenost jer su veliki uspjesi rezultat dosljednosti i dugoročne posvećenosti. U vrtiću, gdje se sve rađa iz igre, topline i povjerenja, naučila sam najvažnije lekcije koje me prate kroz cijelu karijeru: da je svako dijete jedinstven svijet, da napredak traži strpljenje, da osmijeh vrijedi više od riječi i da su za povjerenje potrebni vrijeme i ljubav!“
Ta uzajamna povezanost gradila se decenijama i poput najčvršćih temelja predstavlja nesalomiv trag između jednog vaspitača i mnoštva mališana. Jer, kada doživite da među djecu dolazite praznih ruku, a oni vam ipak trče u zagrljaj, tada, ne samo da znate da ste na ispravnom putu, nego dobijete poklon koji se ni sa čim ne može mjeriti.
Nova godina 1991/92.
„To mi je najveća sreća i najposebnija nagrada. Osnovno je od djece stvarati velike ljude i time se uvijek vodim. Važno se orijentisati na njihove želje. Sve ove godine ostvarivala sam divnu saradnju i sa djecom i roditeljima, a sve što sam postigla ne bih uspjela bez mojih koleginica sa kojima sam imala zaista iskren odnos i vjetar u leđa. Od onih prvih, Cvije Đordan i Dane Rikalo, do kasnije mlađih koleginica Rade Butulije, Vedrane Paranos i Dragane Banjak“.
Kako nam kaže, osnov svakog prosvjetnog radnika čine ljubav i posvećenost struci, a da bi neko opstao, dodaje, mora posjedovati pet važnih načela da bi mogao da se bavi ovim odgovornim, osjetljivim i najlješim pozivom.
„Na prvom mjestu ljubav, kao osnovni začin u svakom poslu, a posebno u našem, sa najmlađima. Ako nema ljubavi prema djeci onda je zaista teško raditi. Ljubav je mirođija, osnovno što vas vuče i motiviše na kreativan rad. Drugo, obrazovanje! Morate biti spremni da radite sa djecom, ako nemate osnovne pojmove, teško je onda da im objasnite nešto. Treće, svaki vaspitač u sebi mora da ima temelj inovativnosti i kreativnosti. Ako kreativnosti nema, nemate šta da prenesete na djecu, onda igra nema smisla, a u vrtiću sve kreće od igre. Inovativnost je važna da bi se izašlo iz zadanih okvira i pronašlo i nešto novo. Četvrto je narativ. Ako niste sposobni da zainteresujete dijete jednom dobrom pričom, ono se ustane, ode i pronalazi drugi kutak interesovanja. I peto – tri osnovne vještine: fizičko, likovno, muzičko. Tu se morate pokazati u svakom smislu, kroz stvaralački rad“, jasna je ova vaspitačica, koja govori na osnovu kredibiliteta, pažljivo građenog tokom 39 godina rada sa djecom.
OSMIJEH KAO NJEŽNI PODSJETNIK NA DJETINJSTVO
„Djeca su iskrena, otvoreno će pokazati šta o vama misle i osjećaju i nemoguće ih je prevariti. Vežu se za nas vaspitače i zato je nježnost presudna. A kada im je pružite, i oni postanu takvi. Trudila sam se da vrtić ne bude samo mjesto boravka, već drugi dom u kome se njeguju zajedništvo, radost i međusobno poštovanje. Misija mi je bila da djeci dam najbolje od sebe – znanje, toplinu, strpljenje i vjeru u sopstvene mogućnosti. Zato me iznova ganu nadimci koje mi svakodnevno daju, poput najnovijeg, Mirinka, u kome je sva ljubav satkana. To je ono što se pamti i sa sobom zauvijek nosi. Najveća nagrada uvijek mi je bio dječiji osmijeh, zagrljaj, povjerenje roditelja i poštovanje koleginica. Često dobijam i poruke od roditelja, čak i generacija koje sam davno izvela. Njihove riječi – „Samo zadržite osmijeh“ – priznanje je koje tjera da idem dalje!“
Evocirajući uspomene na karijeru, vječito ispunjenu dječijom grajom, otkrivamo da se Mirjanina želja ka životnom pozivu rodila mnogo prije fakultetskih dana. Ne prestajući nikada da sanja i mašta bila je kao predodređena za prosvjetni rad.
„Oduvijek sam željela biti prosvjetni radnik. Odrastanje u Pridvorcima pamtim po igri učiteljica sa mojom sadašnjom kumom. Uvijek sam voljela da imam kredu i mi smo, bukvalno, pisale gdje smo stizale. Interesantno, moja kuma je željela da se igra i ljekara i, danas sam ja prosvjetni radnik a ona ljekar. Sasvim sigurno, obje smo ostvarile san iz djetinjstva!“
3. januar 1997 – Za sjećanje i uspomenu na vesele trenutke u vrtiću
Posmatrajući sa ove distance, uvjerena je da je profesija pronašla nju. U Banjaluci je upisala Pedagošku akademiju, a vođena nekim unutrašnjim glasom, odabrala smjer Predškolsko vaspitanje i obrazovanje na kome je i diplomirala davne 1984. godine kao nastavnik predškolskog vaspitanja. Zalažući se uvijek za obrazovanje, skoro dvije decenije potom, stekla je i zvanje profesor predškolskog obrazovanja i vaspitanja.
U periodu od 2012. do 2016. bila je i direktor trebinjskog vrtića „Naša radost“, ali, govoreći o svom radu, tu funkciju ne potencira. Njena osnovna misao i ideja vodilja uvijek su bile i ostale djeca, kako da im pruži sve što treba, ali i poboljša vaspitno-obrazovni proces. Zato se sa posebnim pijetetom prisjeća svojih početaka i vremena, po mnogo čemu neponovljivog.
„Kad sam počinjala, nas, vaspitača bilo je manje i bile smo kao porodica. Tadašnje vaspitačice bile su istinske dame. Vodile su računa o lijepoj komunikaciji i razmjeni iskustava. Vladalo je poštovanje. Naročito pamtim naše razgovore u zbornici kada smo rješavale neke probleme, savjetovale jedna drugu, bile oslonac i podrška. Danas mi to jako nedostaje. Počela sam da radim sa Cvijom Đordan, sada penzionerkom, tada učiteljicom sa velikim iskustvom, kasnije sa Danom Rikalo, mojom zvijezdom vodiljom. Na žalost, nije više među nama, a bila je vaspitač kakav sam željela da postanem. Prenijela mi je izuzetne temelje i uživala sam radeći sa njom. Uzor mi je bila i Mira Pavković, kao i Cmilja Popovac. Bile su to žene koje su među djecom imale kompetenciju, kakvu sam rijetko srela – od elokvencije do sposobnosti da savladaju svaku vještinu. Divno je bilo učiti od tih, starih generacija!“
GENERACIJE KOJE SE NE ZABORAVLJAJU
Sa koleginicama Radom Butulijom i Vedranom Paranos
„Pamtim svako dijete, sjećam se svih naših predivnih dana, priredbi, manifestacija… presrećna sam kada se sretnemo i kada vidim u kakve ljude su izrasli. Sada u grupi imam troje djece čije sam majke učila i to je divan kompliment od roditelja! Davne 1989. godine kad sam počela da radim, u prvoj mojoj generaciji bila je Rada Butulija, tada djevojčica, a sada učiteljica i moja nekadašnja koleginica, sa kojom sam stvarala najljepše radove. Zajedno smo kreirale i dva međunarodna rada i osvojile prvo mjesto, što mi je, pored Svetosavske nagrade, najveće ostvarenje. Ne znam ima li veće sreće od te kada u prvoj generaciji imate dijete koje ste izveli i odnjegovali, a koje potom kao odraslo postaje vaspitač i niže izvanredne rezultate. Izgleda da sam već u prvoj svojoj generaciji prosvjeti dala nemjerljivu ostavštinu!“
Danas je, kaže nam, štošta drugačije. Ipak, kao neko ko sa sobom uvijek nosi osmijeh, iskrenost i vedar pogled na život, uprkos svim bitkama, kada je dočekaju razdragana lica njenih drugara, zna da je od sebe dala maksimum. Mi ćemo dodati, i ostvarila ideale iz mladosti učeći od najboljih, a sačuvavši i vječito dijete u sebi, jedino tako uvijek mogla odgovoriti na sve potrebe ovih malih, velikih ljudi.
1997. godina
„U vrtiću nema laganih dana. Neprekidno se preispitujete, analizirate, promišljate da li ste ili niste nešto dobro uradili, ali ako vas samo jedan osmijeh dočeka, znate da ste na pravom putu i to je ono što nas drži i tjera na stvaralački rad. Naučiće djeca i brojeve i slova, i sve što treba, ali kada su tužni, a vi im pružite ljubav, jedan topal zagrljaj, nekada im je to važnije od svega. Važno je pronaći put do njihovih srca i znatiželje, ne ugasiti im maštu, nego je podsticati i razvijati, a to se ostvaruje našim umijećem i osluškivanjem njihovih potreba“.
U tom smislu, vaspitačica Mirjana Vujović, poznata je kao neko ko veoma često koristi kreativne metode, resurse iz prirode i vodi djecu u taj, njima neophodan raznoliki svijet pa je sa koleginicom u novembru prošle godine u Bijeljini, prezentovala i rad „Susret dječije umjetnosti i prirode kroz dječiju igru – Land – art“.
Odgajajući mnoge mališane kroz vrtić, učeći ih da u onome što rade istraju i budu posvećeni, nesebično im darujući cijelu sebe, uporedo je podizala i svoje dvoje djece, danas odrasle i uspješne ljude, utkavši im iste vrijednosti i postulate. I to je ono što je, reče nam ozarena, čini srećnom i ponosnom. Zato bi, da može sve iznova, opet koračala istim stopama ovog plemenitog poziva.
Svi smo srećni – 19. februar 2009.
„Vaspitač živi svoj poziv i ostavlja najtrajniji trag u srcima djece i moja najveća profesionalna i ljudska satisfakcija je to što sam imala priliku da oblikujem djetinjstvo mnogih generacija i da im dam dobre temelje za život. Kada odem u penziju nedostajaće mi kontakt sa djecom jer sam rad sa njima uvijek doživljavala kao privilegiju i čast. Da biram ponovo sigurno bih odabrala isti poziv, za mene najljepši. Na tom putu nešto bih i promijenila, ali djecu nikada! I danas, nakon skoro četiri decenije rada, vodim se istom vjerom sa kojom sam počela – da svaki dan u vrtiću može promijeniti nečiji život, da lijepa riječ, strpljenje i toplina, prave razliku i da je djetinjstvo temelj onoga što će čovjek postati. Zato Svetosavsku nagradu nosim kao podsjetnik na sve godine iza mene, ali i kao obavezu za sve što još mogu i želim dati!“
