Termoelektrana Ugljevik, koju neki već nazivaju mali Černobilj i dalje ne radi. Sablasnost mrtvila i tišine u Ugljeviku vidljiva je na svakom koraku.
Gubici se iz dana u dan nižu, radnici dolaze na posao i primaju platu, ali je veliko pitanje kada će i taj lanac zaliha popustiti i kada će zaposleni ostati bez isplate ličnog dohodka.
Najnovije informacije nimalo nisu ohrabrujuće, a poslednja da je Rašid Serdarov stopirao ugovor između Komsara i Vlade unose još veću zebnju i nemir među zaposlene.
Dugovi se nižu, gubici iz dana u dan rastu, a nove tužbe i arbitraže prijete nestanku ovog giganta.
Građani ćute i čekaju, niko od njih na vidiku ne vidi ništa dobro, osim što i sami kažu da ih njihov grad sve više podsjeća na mali Černobil koji sasvim sigurno i polako nestaje i tone u sivilu koje se vidi na svakom koraku.
Ugljevik je jedna od najvećih žrtava pogrešne politike i pojedinca koji je institucije pretvorio u svoje privatno vlasništvo.
