Grad Trebinje
Trebinje

Ankica Barzut – rekorderka bivše Jugoslavije u brzom hodanju: DVIJE DECENIJE NA VRHU

Trebinjki Ankici Barzut su sportske aktivnosti oduvijek bile jača strana. Dok se na časovima fizičkog vaspitanja, tokom osnovnog školovanja, isticala u timskim sportovima, bilo da igra odbojku, košarku ili rukomet ipak je najviše voljela da trči. Iako je to radila sa posebnom lakoćom, nikad nije ni pomislila da posjeduje vanserijski talenat za atletiku i da je njeno mjesto upravo na atletskoj stazi. Međutim, tadašnji trener Atletskog kluba „Leotar“, Milan Bubalo, uočio je na školskom takmičenju „Đurđevdanski uranak“ koliko je, tada, petnaestogodišnja Ankica mogla da pruži atletici i pozvao je da trenira u njegovom klubu. Ispostavilo se da njegovo stručno oko nije pogriješilo te se Ankica, zahvaljujući njemu, za veoma kratak period vinula u sam vrh atletske scene i postavila rekorde u brzom hodanju toliko čvrsto da ih je više od dvije decenije bilo nemoguće oboriti.

„Atletiku sam počela da treniram relativno kasno, sa 15 godina. Sjećam se, Đurđevdanski uranak je bilo moje prvo školsko takmičenje, 1997. godine na kraju osmog razreda. Dobro sam istrčala tu trku što je primijetio trener Milan Bubalo koji me je tad pozvao da postanem član Atletskog kluba i tako je sve počelo. Mogu reći da je ta trka bila prekretnica u mom životu jer, iako sam oduvijek bila odlična u sportu, nisam bila svjesna svojih mogućnosti dok mi trener nije ukazao na njih“, započinje svoju priču Ankica Barzut, sada magistar ekonomije u Hidroelektranama na Trebišnjici.

IMG_20231020_171951.jpg (319 KB)

Seniorska i juniorska rekorderka bivše Jugoslavije i Republike Srpske na 5 i 10 kilometara brzog hoda

Da bi došla do samog vrha Ankica je uložila mnogo rada, truda, discipline, prije svega ljubavi, a zatim uživala u rekordnim rezultatima svog rada.

„Kada sam se opredijelila kojim ću disciplinama da se bavim, počela sam ozbiljno da treniram i cijelu sebe sam uložila u treninge. Prvo je, da kažem, te rezultate trebalo istrčati pa tek onda ishodati. Brzo hodanje je veoma specifična disciplina koja zahtijeva odličnu kondiciju, a sve vrijeme morate da vodite računa i o tehnici. Veoma je važno da jedno stopalo uvijek bude na tlu, korak ne smije da pređe u trčanje. Po pravilu, u ovoj disciplini, možete da pogriješite dva puta, a treći put ste diskvalifikovani“, predstavlja nam Ankica disciplinu brzog hodanja za koju se u atletskim krugovima nerijetko može čuti kako je zbog specifičnosti i težine porede i sa samim maratonom.

Ankica je sa 19 godina oborila rekorde koje je postavila Anica Đokić iz AK „Crna Trava“, Vlasotince, učenica Tomislava Stefanovića, jednog od najtrofejnijih trenera trkača i hodača bivše Jugoslavije.

Postavljajući nove rekorde na 5 kilometara u vremenu 23:22.62 i 10 kilometara 48:07.00 (na putu/cesti), te 10 kilometara na atletskoj stazi u vremenu 48:20.28 postavila je izazov za buduće generacije atletičara. Taj izazov je trajao pune 22 godine, dok se nije pojavila Mina Stanković iz AK Pirot iz Pirota, uspješna mlada atletičarka trenera Predraga Krstovića, bivšeg reprezentativca Jugoslavije i sadašnje Srbije u brzom hodanju. Mina je ostavrila rekorde u vremenu 22:48.30 na 5 kilometara i 10 kilometara na putu u vremenu 47:35.02.

„U tom periodu mi je bilo veoma zanimljivo da se družim, putujem, upoznajem druge zemlje, a na same rezultate nisam toliko obraćala pažnju. Ipak, kad sam postavljala nove rekorde bila sam srećna i ponosna, a i sada sam, jer sam postigla izuzetno značajne rezultate koji i dan danas traju. Još uvijek imam jedan rekord koji nije oboren, i to na 10 kilometara na atletskoj stazi, a nadam se da će se i to ubrzo desiti. Moji rezultati i rekordi traju već više od dvije decenije i izuzetno mi je drago što je Mina uspjela da ih obori i što se pojavilo novo lice na atletskoj sceni koje se posvetilo ovoj izuzetno teškoj disciplini, a koje me je skinulo sa vrha liste rekorda. To znači da postoji napredak, prije svega, u odabiru atletskih nada koje će sutra uspješno predstavljati reprezentaciju Srbije na međunarodnim takmičenjima“, kaže ova seniorska i juniorska rekorderka Jugoslavije i Republike Srpske na pet i deset kilometara brzog hodanja.

PLANINU TREBA DOŽIVJETI, A NE OSVOJITI
Ankica se i danas rekreativno bavi sportom, a svoje uporište je pronašla u trčanju i planinarenju. Iako je u početku svog planinarskog iskustva težila da osvoji što viši vrh, u jednom trenutku se okrenula i shvatila koliko prirodnih ljepota propušta.
IMG_20231020_195944.jpg (321 KB)
“Planina je mjesto gdje čovjek treba da se odmori, da uživa u svakom pogledu i u svim ljepotama koje priroda pruža i kroz nju treba da prođemo što laganije kako bismo primijetili sve te prirodne blagodati, a ne da protrčimo kako bismo rekli da smo osvojili još jedan vrh u nizu”, priča nam Ankica kojoj je velika želja da nastupi na Ostroškom polumaratonu koji se održava početkom maja.

Ankica je nekoliko puta obarala svoje sopstvene rekorde, a rezultati i rekordi koji su trajali ovako dugo su samo potvrda koliko su oni bili dobri, naročito u vrijeme kada nisu postojali osnovni uslovi za treniranje u Trebinju. Posebno ističe da joj je atletika otvorila mnoga vrata širom zemlje, ali i u Crnoj Gori i Srbiji pa su tako stizale ponude sa raznih strana da se upusti i u trenerske vode.

„U to vrijeme smo imali priliku da se registrujemo za dva atletska kluba i da imamo dvojnu registraciju. Tako je došlo do toga da sam nastupala i za jedan klub u Crnoj Gori, posle toga jedan atletski klub u Srbiji, te sam i na njihovim takmičenjima ostvarila zapažene rezultate u polumaratonu i drugim trkačkim i hodačkim disciplinama, a time stekla pravo nastupa za reprezentaciju“.

Ova sjajna atletičarka sa fascinantnim rezultatima koje je postigla za izuzetno kratak period, silom prilika odustaje od svoje sportske karijere.

barzut 2.jpg (220 KB)

Ankica sa trenerom Milanom Bubalom i Markom Lepojevićem, koji je nastupao u juniorskoj konkurenciji na Balkanskom prvenstvu

„Atletski klub Leotar sam napustila 2001. godine sa svojim trenerom Milanom Bubalom, zbog određenih problema koji su nastali u klubu, i nakon toga se registrovala za AK Ljubić iz Prnjavora i za njih sam se takmičila dvije godine. Pošto sam već prelazila u seniorsku kategoriju i trebalo je da nastupim u disciplini 20 kilometara brzog hodanja to je iziskivalo neke duže staze i ozbiljnije terene i pripreme, za šta stadion više nije bio praktičan. Usled neadekvatnih terena i staza za treninge nastupile su neke sportske povrede, nisam više imala priliku da treniram na stadionu, imala sam osjećaj da je sve protiv mene, mog trenera i atletike i tako sam prestala sa treninzima“.

TRENERA NE PREPUŠTA ZABORAVU
Ankica sa posebnom emocijom, žarom, ali i tugom priča o svom treneru Milanu Bubalu, kog smatra najzaslužnijim za svoje uspjehe. Prema njemu osjeća veliko poštovanje, ali i neizmjernu zahvalnost zbog svega što je uradio za nju kao i druge atletičare iz njene generacije. Tu zahvalnost je pokazala i onog trenutka kad je pristala da umjesto njega, posthumno, popuni „Spomenar bosanskohercegovačkih trenera trkača pješaka“ Dragomira Čabrila.
„Trener Milan je bio neko ko je živio i disao za atletiku, a djeci koju je trenirao bio je prijatelj i drugi roditelj. Radovao se uspjesima svojih atletičara više nego oni sami. Svoj život je posvetio tuđoj djeci i brinuo o njima kao da su mu najrođenija. Karijeru je započeo u AK Leotar Trebinje, sredinom osamdesetih godina. Kao atletičar ostvario je izuzetno zapažene rezultate na raznim takmičenjima, a u jednom trenutku se kod njega javlja želja da se okuša i kao trener te sa 20 godina počinje da drži treninge u svom matičnom klubu. Usavršavajući vlastito i usvajajući znanja svojih kolega trenera iznjedrio je brojne šampione srednjih i dugih pruga. Iako su uslovi u kojima je radio i trenirao bili daleko od idealnih, nije posustao u ohrabrivanju svojih atletičara da se iz tako teških okolnosti stvaraju najbolji rezultati. Kroz predan, požrtvovan i korektan rad sa kolegama i atletičarima, ostvaruje podršku lokalne zajednice i drugih relevantnih institucija koje pomažu klub u tom periodu nimalo lakom za sport. Vrlo brzo su uslijedila i brojna takmičenja, pripreme i dalja usavršavanja trenerskog umijeća. Prva njegova zvijezda koja je zablistala na prostorima BiH bila je Vesna Ninković. Rat devedesetih godina prekida njegov poziv te atletsku stazu zamjenjuje ratištem. Nakon što je rat završen, nastavlja gdje je stao i sa nekoliko svojih saradnika ponovo pokreće rad AK Leotar sa željom da stvori nove rekordere i vrati sjaj trebinjskoj kraljici sportova. I uspio je u tome pa su njegov trud i stručno znanje atletici podarili grupu sjajnih takmičara i rekordera“, neke su od riječi kojima je Ankica predstavila svog trenera u knjizi u kojoj se nalazi blizu pedeset bosanskohercegovačkih trenera koji su dali izuzetan doprinos atletici, ne samo u Bosni i Hercegovini i Republici Srpskoj nego i šire.

Iako je sa mnogih takmičenja izašla kao pobjednica i obarala rekorde u bivšoj Jugoslaviji, sa posebnim ponosom ističe Balkansko prvenstvo na kom je osvojila treće mjesto. Ankicu je na tom takmičenju pobijedila Grkinja Atanasija Cumeleka koja je kasnije učestvovala na Olimpijadi 2004. godine i pobijedila. Ta medalja joj je, kaže, jedna od najdražih.

barzut.jpg (223 KB)

Jedna od najdražih medalja je ona za osvojeno treće mjesto na Balkanskom prvenstvu

REZULTATI KOJE NIJE LAKO OBORITI
– Svjetsko juniorsko prvenstvo – Čile, 1999. godine, 13. mjesto, rekord Jugoslavije na 10 kilometara (staza) – 50:20.00
– Kup Evrope za juniore i juniorke – Slovačka, 2001. godine, 11. mjesto, rekord Jugoslavije na 10 kilometara (na putu) – 48:07.00
– Evropsko prvenstvo (U20) – Italija, 2001. godina, 7. mjesto, rekord Jugoslavije na 10 kilometara (staza) – 48:20.28
– Balkansko prvenstvo – Grčka, 2001. godina, 3.mjesto, 10 kilometara (put), 49:36.00
– Seniorsko prvenstvo Jugoslavije – Beograd, 2001. godine, rekord na 5 kilometara (staza) 23:22.62
– Prvakinja Republike Srpske u istim disciplinama kao i disciplinama 2 kilometra brzo hodanje (8:46.30) i 3 kilometra (14:19.50)
– Pobjednica podgoričkog polumaratona 2001. godine, 21 kilometar – 1:21.18
– Proglašena najboljom sportistkinjom Republike Srpske (mladi takmičari) za avgust mjesec 1999. godine
– Proglašena najboljom atletičarkom Crne Gore za 2000. godinu
– Proglašena za najboljeg sportistu Trebinja 2000. godine
– Proglašena trećim najboljim sportistom Prnjavora za 2002. godinu

Ova vrsna „hodačica“ naglašava kako su danas uslovi za treniranje atletike u Trebinju znatno bolji od onih koje je ona imala, a o prijeratnoj generaciji, koja nije imala uopšte atletsku stazu da i ne govorimo. Tako ne vidi bitne prepreke za postavljanje još boljih rezultata nego što su postavljeni dvijehiljaditih.

„Svaki sportista koji želi da ostvari ozbiljne rezultate mora da bude istrajan, uporan, da trenira i ne obazire se na bilo kakve prepreke, a sav taj trud i rad će se na kraju isplatiti. Mislim da je bitno da se što više posvete rezultatima na međunarodnoj sceni, koja pruža mnogo više mogućnosti za napredak i gdje će ih ujedno primijetiti i svjetski i evropski klubovi“, poruka je Ankice Barzut za generacije koje tek treba da se istaknu.

Jovana Salata/Glas Trebinja

Pratite nas i putem Vibera

Komentar