Međunarodni dan babica, 5. maj, obilježava se širom svijeta od 1992. godine sa ciljem da se ova profesija promoviše i skrene pažnja na njen ogroman značaj. Biti babica veoma je odgovoran, ali i poseban poziv, jedini, koji neprekidno svjedoči rađanju novog života. Zato se sa razlogom kaže da babice, ma koliko to stresno bilo, rade najljepši posao u zdravstvu, a da je porodilište jedino odjeljenje u koje se u bolnicu dolazi sa radošću.
Slavica Runjevac i Bora Kisić – iz radnog fotoarhiva
To veoma dobro znaju babice iz trebinjskog porodilišta, Slavica Runjevac i Bora Kisić, koje, poput i svih njihovih koleginica možemo nazvati iskonskim čuvarkama ove plemenite profesije. Decenijama svu svoju ljubav i snagu nesebično pružaju svakoj porodilji, dajući od sebe maksimum, ali, kako sa osmijehom ističu, zauzvrat svaki put primajući najljepši dar – novi život!
Slavica Runjevac u porodilištu Bolnice Trebinje radi od 1983. godine, kada je sa tek 18 godina kročila u svijet za koji se prethodno školovala u Podgorici. U avgustu ove godine napuniće 40 godina staža. Bora Kisić joj se pridružila 1994. godine, došavši iz Mostara, gdje je prethodno radila sedam godina. Iza sebe ima 37 godina staža. Već tri decenije nerazdvojne su, ne samo koleginice, nego i prijateljice.
„Čitav svoj život sam provela u smjenama kao babica. Oduvijek sam željela da radim u zdravstvu i drago mi je što sam baš u ovoj profesiji. Jeste teško i stresno, ali i lijepo i posebno“, kaže nam uvijek nasmijana i puna duha Slavica babica, kako je cijeli grad zove, žena koja širi pozitivnu energiju i u svaki susret unosi ogromnu radost.
PRST SUDBINE
Priča kako su postale babice, prilično je slična i kod Slavice i kod Bore. Naime, obje su željele da budu medicinske sestre. Međutim, neka viša sila htjela je da stvari budu drugačije.
Došavši da se upiše, Slavica je u mnoštvu smjerova najprije uočila onaj za akušerku. Pojam sa kojim se tada prvi put susrela učinio joj se primamljivim pa je to i upisala. Kada su joj kući objasnili o čemu je riječ, na prvu se prepala. Onda joj je brat rekao – „Tako je trebalo biti i sad ideš“. – „Kroz školu i posao zaista sam zavoljela svoj poziv i ni do danas se nisam pokajala!“
I Bora je željela da bude medicinska sestra. Sticajem okolnosti, kada je došla da vidi da li je primljena, našla je sebe na spisku za akušerski smjer. Ni ona nije znala šta to znači. Objasnila joj je majka da je riječ o babici. – „Počela sam da plačem jer mi je to u tom trenutku bilo strašno. Deda me je ubijedio riječima: „Da si birala ne bi bolje izabrala. To je prst sudbine. Tako je Bog odlučio i treba da ostaneš tu“. Nikada se nisam pokajala!“
Da je biti babica jedno od ljepših poziva u bolnici, slaže se i babica Bora. Kako naglašava, sav pretrpljeni stres i strah nisu ništa spram onoga što na kraju dobiju.
„Teško je i nama i ženi na porodu doći do krajnjeg cilja, ali kada ga ostvarimo, ne postoji ništa ljepše! Zaista je poseban posao. Svaki put kad se rodi novi život bude i suza radosnica, iako ženu možda i prvi put vidim. Potrebno je beskrajno strpljenje da sve izguramo zajedno, ali ništa nije previše prema onome što dobijemo kao rezultat!“
Slavica i Bora, nerazdvojne koleginice i prijateljice već tri decenije
Svoj posao vole. A uvijek nasmijane i ljubazne, pune empatije i podrške prema svakoj porodilji, babice su koje se ne zaboravljaju.
„Nije lako biti babica, pogotovo u malim bolnicama kao što je naša, u odnosu na velike klinike gdje je doktor uvijek tu. Mi ovdje imamo doktora po pozivu i dok ne dođe puno stresova proživimo. Neke stvari moramo i same rješavati. Bezbroj puta sam bila u situaciji da sama porodim ženu. Porađala sam u autu, u sanitetu, na stepenicama ispred porodilišta… dogodi se tako, moraš reagovati odmah. Niko ne može da razumije koji je to stres. Kada doktor dođe sve je drugačije i lakše“, dijeli sa nama Slavica samo neka iskustva iz dugogodišnjeg rada.
Na njenu priču nadovezuje se Bora, dok zajednički evociraju dobar dio života koji decenijama dijele.
„Kada uđemo u porodilište sve probleme ostavimo iza tih vrata. Stotinu puta smo, svaka od nas, ostavile svoju djecu bolesnu, sa temperaturama, došle na posao sa raznim životnim problemima. Ako radite nervozni i frustrirani, nema od toga ništa. Ne kažem da se nije dešavalo, i mi smo ljudi i nismo svaki put isto respoložene, nekad bolesne dođemo, ali se svaka trudi najviše što može kada priđe ženi da joj uputi osmijeh i finu riječ“.
SPREMNOST NA SVAKU SITUACIJU
„Moja smjena, ulijeće muž, žena mu se porađa u autu ispred bolnice. Sletim dole, i sada se sjećam parkirane lade, a na zadnjem sjedištu žena rađa. Završim sve i sa njom i bebom lagano u bolnicu. Desilo mi se da treba da primim ženu u porodilište. Pomažemo joj uz stepenice i kreće porođaj. Ne možemo stići do sale i ja je legnem na stepenište. Rano je ujutru i u tom trenutku dolazi doktor Kozić. Kaže: „Šta radiš Slavice?“ – „Porađam doktore!“ Svašta smo proživjele. Uvijek moramo biti spremne na svaku situaciju i reagovati kako najbolje znamo“, pomalo sjetno, ali uvijek sa prepoznatljivim smijehom priča Slavica babica samo neke od situacija na koje je nailazila u protekle četiri decenije rada u trebinjskom porodilištu.
Na odjeljenju trebinjskog porodilišta danas je mnogo lakše raditi. Dostupna je sva dijagnostika, koje, pamti Slavica, nekada nije bilo pa su se babice morale oslanjati na vlastite instinkte. Iako zvuči zastrašujuće, i tada su se žene bez problema porađale.
„Prvih godina rada dijelila sam smjenu sa divnom babicom Vukicom Tomašević. Bila je sposobna kao doktor i sa njom sam obavila prvi porod. Svemu me naučila i na tome sam joj zauvijek zahvalna! Kada sam počela ostajati sama u smjeni po čitavu noć bih hodala, sjedila, nisam smjela da se opustim niti da zaspim. Bilo je neuporedivo sa današnjim vremenom. Po pet, šest žena u bolovima, bez doktora, ja sama, gledaj, odlučuj kad ćeš za koju zvati ljekara. Nismo tada imale dijagnostike kao sada, ni ultrazvuk, ni CTG aparat. Slušale smo na slušalicu i na osnovu nje odlučivale kakvi su tonovi. Nismo znale šta nas čeka i nekada smo morale odreagovati odmah i adekvatno, bez doktora. Sada, kada se sjetim toga, mislim da danas to ne bih mogla preživjeti. Kad je čovjek mlad ne osjeća toliku odgovornost, a što sam starija sve me više strah. Samo gledam da mi Bog da još malo snage da sve izdržim kako treba“, priča nam Slavica, dok konstatujemo da je u datim okolnostima babica nerijetko bila poput doktora, naročito u momentima kada nastupi porod i vremena za čekanje nema.
Sličnu priču sa nam dijeli i babica Bora.
„Prvi put kada sam sama radila noćnu smjenu, dežurni je bio doktor Likić. Dolazio je uvijek u isto vrijeme, u šest ujutru i u četiri popodne. I sada pamtim to jutarnje zvono na vratima. Trčim da otvorim, a on se smije i kaže: „Pusta noći duga li si!“ Ja odgovorim: „Jeste šefe, najduža u životu!“ Mislila sam neću je preživjeti. U Mostaru kada sam radila uvijek smo imali dva ginekologa u dežuri i sve su oni obavljali, dok u Trebinju to rade babice, i primaju ženu na odjeljenje i odlučujemo kada je vrijeme za porođaj da zovnemo ginekologa. Navikla sam se na to, mada mi je bilo teško u početku. Međutim, zahvaljujući koleginicama sve sam uspjela. U našem porodilištu stvarno smo kao porodica. Svaka će svaku da zamijeni, da uskoči, čak i mlađe koleginice se tako ponašaju i svaku smo primile kao svoje dijete. Ne možemo drugačije živjeti i raditi ako nećemo jednom dušom disati!“
Slavica sa unucima – vječno okružena djecom
Veće nagrade od one kada ih svako sa osmijehom dočeka na svakom kutku našeg grada, sigurno je, nema, saglasne su naše sagovornice, koje ne mogu prebrojati koliko su do sada beba donijele na svijet, niti sa koliko su se izazova suočile. Poseban poklon u njihovim životima, kuda god da pođu, predstavljaju svakodnevni susreti sa mnogobrojnom djecom, omladinom i svim ženama kojima su ove babice u važnim momentima značile sve.
„Na ulicama me pozdravljaju djeca, mame, čak i bake koje sam porodila. To je divan osjećaj! Nedavno u porodilištu jedna mlada porodilja mi kaže: „Slavice pozdravila te moja baka i nju si porodila“ – To je nevjerovatno nešto! Toliko me dirnula tim riječima. Posebno me uvijek raduje kada gledam svu tu djecu kako rastu i kada me pozdrave. To me napuni pozitivnom energijom. Djeca su radost i sve što mi oni pruže najveći mi je poklon“, sa puno emocija nam reče Slavica i sama majka dvoje djece i ponosna baka dvoje unučadi.
Babica Bora, takođe je majka dvoje djece, a doživjela je sličan susret.
„Prije dvije godine došla je žena u porodilište na CTG i kažu mi koleginice da me traži. Odem, ne znam ko je, a ona reče: „Jeste li vi Bora? Majka me zamolila da vas potražim. Valjali ste joj kada se porodila u Mostaru i značilo bi nam kada biste došli da kupate bebu nekoliko dana“. Ja to ne radim, ali pošto je bila takva situacija, da me se žena sjeća nakon toliko godina, nisam mogla da odbijem. Divan gest i bilo mi je baš drago vidjeti je opet“.
KAD ADRENALIN PRORADI
„Taman sam primila smjenu kad dolaze muž i njegova sestra, usplahireni i on govori: „Žena se kući porođa, nisam je mogao dovesti“. Doktor Lugonja mi kaže: „Kreni Boro“. Uzela sam stvari i s njima u auto. Dolazimo pred kuću, đed sjedi ispred i drži se za glavu. Izlazim iz auta i čujem plače beba. U sebi izgovorim – hvala Bogu, dobro je! Uđem, žena sjedi a baba na čaršavu drži bebu, trese se, plače. Uzmem dijete, sredim pupčanik, uvedem ženu u sobu, porodi se posteljica, sredim nju i bebu i odvezemo ih u bolnicu. Sve se dobro završilo srećom, a poslije sam pomislila na šta sam mogla naići, ali u tom trenutku, kada se nešto dešava i ono što mislite da ne možete, takav adrenalin proradi da možete sve“, prisjeća se babica Bora ovog upečatljivog događaja, jednog od mnogih u kojima je intervenisala.
Da se vrate na početak, rekoše nam, opet bi radile isti posao. Jeste zahtjevno, ali je zanimanje koje srcem rade. Lijepo je, ističu, kada pomažu ženi da na svijet donese novo biće i izuzetna privilegija kada svaki put svjedoče novoj radosti.
Iako im je godinama unazad mnogo lakše raditi u odnosu na prije, i dalje im, dodaju, fali babica. Trenutno ih u trebinjskom porodilištu radi osam, što nije dovoljan broj. Zato je njihova poruka mladim djevojkama da se ovog posla ne plaše, već da ga cijelim bićem prigrle.
„Žao nam je što se mlade djevojke sve rjeđe odlučuju za ovaj smjer. Posao jeste odgovoran i treba vremena da se postane samostalna babica, ali sve je moguće postići. Presudni su strpljenje i saradnja žena kako bi im olakšale da sve što bolje iznesu. Koliko je toga u našim, toliko je i u rukama porodilja. Težak je i stresan poziv, ali isto toliko i lijep! I mi smo sve izdržale, preživjele, podizale i svoju porodicu i evo nas, i dalje smo tu!“
Koliko beba su donijele na svijet ne mogu prebrojati i kažu da im je žao što nikada nisu stigle da zapišu svako malo biće koje su iz svojih ruku prenijele u naručja njihovih majki. Iako bi ovakav zapis danas sigurno predstavljao najljepše, ikada ispisane stranice, vjerujemo da je svima dovoljna spoznaja da ovakve žene postoje. Da su bile tu za mnoge od nas i da njihova imena i djela nikada neće otići u zaborav. I potpuno nam je jasno zašto toliko zrače toplinom i ljubavlju. Kroz poziv kojim se bave, ljubav im je bezbroj puta uzvraćena. Biti okružen najtananijim emocijama kada iznova dočekujete novi život i ispraćate roditelje punih ruku, poziv je, rekli bismo, samo za odabrane!
Maja Begenišić/Glas Trebinja
