Milica Stijepović, porijeklom Vuković iz Bileće, dugogodišnji je novinar i urednik emisije u redakciji informativnog programa RTCG. Onaj novinar koji karijeru gradi istinom i nepresušnim entuzijazmom. Njeno zalaganje prepoznao je rukovodeći tim te joj je u novembru prošle godine dodijeljena nagrada za specijalni doprinos kvalitetu programa. Upravo tako, doprinos kvalitetu. Zasigurno najvažnije priznanje u eri kada, nažalost, svjedočimo porastu površnih vrijednosti.
Njene emisije „Pogledi iz domovine – kad sudbina kaže svoje“ i „Agrosaznanje“ uživaju ogromnu gledanost, prva je čak i najgledanija u Crnoj Gori. Milica skromno kaže da je to zbog sagovornika i svega onog što ovi vrijedni ljudi kazuju, mada mi smatramo da zasluge dobrim dijelom pripadaju i njenom reportažnom znanju. Sve su to razlozi zašto se „Pogledi iz domovine“ svake subote od 21čas na RTCG Sat, odnosno „Agrosaznanje“ nedjeljom u 12:05 na prvom kanalu, željno iščekuju.
Lišena kalkulacija da će nadležni zamjeriti jer je neki domaćin iznio problem sa kojim je suočen, čini da ono što radi ima odjeka. Zbog takvog stava i ne uljepšavanja stvarnosti prije svega, ne čudi što je svugdje dobrodošla. Kao istinski terenski novinar, koji većinu radnog vremena provodi sa različitim ljudima i njihovim sudbinama, donosi upečatljive priče, raznovrsne, ali po jednom iste – životne, iskrene, istinite!
Znamo, a i sama nam potvrđuje, svemu tome zaslužno je vaspitanje, ono što svako od nas nosi iz kuće kao mjeru vrijednosti čovjeka te tako i onu sopstvenu. Taj pečat po kome se jedino smijemo razlikovati, bez ikakve druge podjele, mjerna je jedinica sa kojom Milica živi i sa kojom mirne savjesti ulazi u svačiji dom.
„Rođena sam u Trebinju, ali sam odrasla u Bileći, gdje i danas živi moja porodica, brat sa njegovom familijom, a roditelji su mi, nažalost, preminuli. U Hercegovini je dio mene, onaj dio koji sam zapravo ja. U Crnoj Gori sam stekla svoju porodicu, četvoro djece, karijeru, prijatelje. Pokojna majka bila je Crnogorka i možda otuda tolika moja ljubav prema ovoj zemlji. U Bileći su mi i danas najbolji prijatelji iz osnovne i srednje škole i to su prijateljstva koja se vječno njeguju! Sa druge strane, država Crna Gora je ljude porijeklom iz Hercegovine primila raširenih ruku. Studirala sam u Nikšiću i imala potpuno identična prava kao i crnogorski studenti. Tako sam se i zaposlila, bez ikakve razlike u odnosu na ljude koji su rođeni ovdje. Strogo se pridržavam svega čemu su me naučili roditelji i onako kako sam vaspitana svemu pristupam. Mislim da mi u Hercegovini imamo otvorenost i toplinu koje nas krase i da nas upravo zbog toga ljudi rado prihvataju“, nakon mnogih tuđih, započinje ova novinarka svoju priču, prilično emotivno dok govori o korijenima.
SLIKA TREBIŠNJICE I NA ŽABLJAKU
„U Hercegovini je sve ono što je dio mene i sa godinama mi se čini da ta veza sa korijenima sve više jača. Uvijek sa ponosom ističem da sam Hercegovka! Moj tempo života je zahtijevan, ali kad god poželim da napunim baterije, obiđem brata i njegovu dječicu, odem na grob roditeljima, u selo Hodžići između Bileće i Gacka gdje mi je đedovina, gdje mi žive stric i tetka. Hercegovina je mjesto gdje se veoma dobro osjećam i često znam da kažem da je Crna Gora danas moja država, a Hercegovina moja domovina! Toliko volim Hercegovinu da u kući na Žabljaku na zidu držim sliku Trebišnjice, slikara Brana Kokolja. Nema kuće u Bileći koja nema neku njegovu sliku. Od svega iz moje porodične kuće ponijela sam tu sliku i mamine goblene, koji čine poseban dio mene. U sjećanje na oca, čuvam njegovu košulju i naočare i kada sam tužna, obučem je i bude mi lakše. Iz Hercegovine sa ponosom u Crnu Goru donosim naše specijalitete. A naši mentaliteti su slični i treba insisitirati na tim pozitivnim stvarima, na svemu što nas veže, poštovati različitosti i uvažavati ih. Jedino se možemo dijeliti na ljude i one druge, sve druge podjele su besmislene!“
Diplomirala je na Filozofskom fakultetu u Nikšiću, odsjek Srpski jezik i književnost, apsolvirala u roku i odmah se zaposlila u televiziji Crne Gore. Teška vremena kraja devedesetih godina u Hercegovini, roditelji koji su ostali bez posla i primanja, nagnali su je da počne da zarađuje. Prvo u nekoliko novinskih kuća, a potom tamo gdje je i danas.
„Prvobitno sam radila studentsku emisiju „Amfiteatar“ sa svojom najboljom prijateljicom Jelenom Ilić Mihić, koja je poslije radila u RTRS – u pa u Herceg televiziji, a sada je u bilećkoj Gimnaziji. Zajedno smo se zaposlile u televiziji Crne Gore. Ona se udala u Hercegovini a ja sam ostala na televiziji, gdje sam radila i druge emisije, kao i priloge za jutarnji program i Dnevnik. U svemu tome sam otkrila da je to posao mojih snova i da ne bih mogla da budem profesor, nego sam novinar i to terenac! Svake nedjelje obiđem po pet crnogorskih domaćinstava i nikada nikakav problem nisam imala. Poštujemo kuću u koju dolazimo, poštujemo svačiji izbor, opredijeljenje i ljude, nikada ne kalkulišemo sa tim šta je neki čovjek iznio kao problem i kako će to nekome od nadležnih zvučati. Uvijek sam na strani, uslovno rečeno običnog čovjeka, tih ljudi koji su za mene veoma vrijedni, koji do zarade dolaze poštenim putem. To je ono što poštujem i na temelju čega gradim svoje priče“.
Sa kolegama na jednom od mnogih nezaboravnih terena
Nikada nije bila politički novinar i stičemo utisak da su je takve prilike učinile srećnom, možda i privilegovanom da se bavi potpuno suprotnim temama, bliskim njenom temperamentu i senzibilitetu. A da biste vjerodostojno nečiji život iznijeli pred gledaoce morate u sebi nositi duboka osjećanja. Zbog toga nije čudno što po zvaničnom YouTube kanalu televizije Crne Gore, emisija iz serijala „Pogledi iz domovine“ ubjedljivo ima najveći broj pregleda.
„To znači da gledalište u regiji procjenjuje da su životne priče ono što im treba, da je svima potrebno da odmorimo oči lijepom prirodom ili iskrenim ljudima, koji su samostalni, slobodni, ekonomski nezavisni, otvoreni. Mislim i da smo selo zapostavili i da su zbog toga emisije toliko gledane. Nije to zbog toga što ih ja uređujem, to je procjena ljudi koji vole da vide životne priče, ruralna područja“.
I nije ovdje tema broj pregleda, već sva životnost, izvornost i ljudskost koje takvom statusu emisije doprinose. Zato i nakon godina emitovanja njenih serijala, snimanja iz nedjelje u nedjelju, Milica lako pronalazi sagovornike. Znajući da je obišla veliki dio Crne Gore, kako primorja, tako i planinskih predjela, nekih zabačenih, maltene i zaboravljenih, učinilo nam se da ponekad ti ljudi pronađu baš nju, koja sa puno pažnje, jasnim i preciznim izražavanjem, sa glasom koji plijeni toplinom, stvara snažne veze sa svakim pojedincem sa kojim stupi u kontakt.
„Ta iskrena i srdačna veza između sagovornika i novinara, ono je što ovaj posao čini zanimljivim i lijepim. Svake nedjelje smo na različitim lokacijama. Čak sam imala serijal „Priče sa katuna“ i kada te ljude otkrijete jednom, onda vas oni primaju ponovo. Svake nedjelje u „Agrosaznanju“ bude pet do šest priloga i uz tolike susrete, teme se same otvaraju. Gledaocima nisam dosadila i trudim se da se ne pojavljujem previše jer mislim da našu profesiju treba dozirati“.
RAD NA TERENU NEMA KONKURENCIJU
„Posebna strana posla je rad na terenu i nisam novinar koji može biti u studiju, što je prepoznao i naš menadžment. Pravi sam novinar – terenac i trudim se uvijek donijeti dobru priču. Snimila sam prije nekoliko mjeseci na Lukavici 1.000 ovaca kod jednog domaćina. Snimak je napravljen dronom, a snimatelj mi je poslije emitovanja rekao: – Od svega što sam do sada radio, jedino me ljudi pitaju za one tvoje ovce. Đe sam ja bio do sad? Ili nedavno kada smo snimili dva Austrijanca koji su došli da love tunu na rijeci Bojani. Jedan prijatelj mi je rekao: – Poželio sam da upalim kola i sad odem na Bojanu! Takvi komentari me posebno raduju! Često se čuje kako je Crna Gora mala, ali kada je obilazite onako kako ja činim, shvatite da nije, ona je prelijepa i svake nedjelje otkrijem nešto novo. Taman kad mi se učini da sam bila u svakom crnogorskom selu, shvatim da nisam ni pola obišla. Za dva sata sa mora stižete na planinu i imate potpuno autentične proizvode. Manje područje a više proizvoda i zanimljivih priča, posebna je čar to snimati!“
Pričajući iznova priče sa dušom, šireći vidike na sve strane Crne Gore, sa pogledom koji prelazi i najviše vrhove i prostranstva pučine, uz mnogo ljubavi i predanosti, došlo joj je i zasluženo priznanje. Među 750 zaposlenih prepoznati su njen rad i trud.
Nagrada kao potvrda kvaliteta
„Moj urednički tim i menadžment procijenili su da sam zavrijedila tu, po meni važnu i dragu nagradu. Došla je kao rezultat jednog predanog rada i, čini mi se, kvalitetnog. Nisam onaj novinar koji će razmišljati da li može da uradi neku temu. Program mora da ide i tema se mora uraditi. Na sreću, ne radim dnevno – političke teme, već životne priče i mislim da su to urednici prepoznali kao nešto što doprinosi kvalitetu programa te su tako nagradu i formulisali. Naša kuća nastoji da jedan novinar ne radi samo jedan segment programa, nego da izdvajamo priloge i za naš portal i društvene mreže. To je odanost i poštovanje kuće za koju radite, da za informativni i jutarnji program, kao najgledaniji i, u svakom javnom servisu kičma te kuće, izdvojite dio sebe. Naravno, sve to rezultat je i moje ljubavi prema ovom poslu, a sa druge strane, moje porodične i privatne ostvarenosti“, jasna je ova novinarka koja će za godinu dana napuniti dvije decenije novinarske karijere.
GLED`O SAM VAS KAKO SE KOTRLJATE
„Svega je bilo na terenu. Snimali smo po raznim vremenskim uslovima, vozili se na motornim sankama, pješačili kilometre, bilo je padova, bezbroj zanimljivih situacija. Jednom smo uz pratnju predsjednika Opštine Žabljak krenuli na snimanje u selo Mala Crna Gora. Kod prevoja Štulac, predsjednik Opštine nam kaže da dalje moramo pješke. Mi mladi, mislimo to je tu, lako ćemo. Međutim, snijeg do koljena, propadamo, ne znamo da hodamo, nismo dobro ni obučeni. Dva sata smo pješačili, a da pritom nisam znala da sam u drugom stanju. Stignemo do prve kuće. Ja nikakva, smrznuta, gladna, skvašena tražim babi da mi da mazu od kajmaka. Došli smo kod nje ponovo nakon pola godine, već mi poodmakla trudnoća, baba me zagledala ali ništa nije rekla. I rodila se Čarna, moje najmlađe dijete. Zvoni mi telefon, stariji ženski glas pita: – Je li muško? – kažem – Nije baba, rodila se Čarna! A ona dodaje: – Po tvom držanju i pokretima mislila sam da je muško. To su neke nevjerovatne stvari kada vas se sjete, ali to oslikava našu neposrednost i tradiciju, poput đeda koji nam je kad smo stiglo do kuća rekao: – Gled`o sam vas na dvogled kako se kotrljate – mi smo njima bili smiješni.Tog se terena posebno sjećam i uvijek ga pominjem, posebno jer smo poslije saznali da su dva čovjeka tu stradala od snježne lavine. Ali, za inspirativnom pričom idete i tu ne postoje prepreke!“
Od vremena kada je 2005. počela kao honorarni saradnik, prvog ugovora o radu 2010. preko 2019. i uredničkog zvanja te autorskog projekta do nagrade za specijalni doprinos kvalitetu programa 2023. godine, prošla je ogroman put. Neprekidno smjenjujući rad na terenu i u montaži, uporedo je i majka četvoro djece i supruga, takođe novinara.
Žena je to koja svaki dan iz Danilovgrada, u kome živi, vozi do Podgorice, u kojoj radi i nazad. U porodičnoj vikendici na Žabljaku sadi baštu i uzgaja povrće. Uz sve to ima tri psa i čak 20 mačaka! Životinje obožava i posljednji evro izdvoji da nahrani lutalice. Ljubitelj je prirode i jednog sasvim običnog načina življenja.
Porodica kao najveća podrška
„Ne bih mogla raditi ovaj posao bez podrške porodice i supruga, dugogodišnjeg novinara. Da nije njegovog razumijevanja i podrške, sa četvoro djece ne bih mogla ići ovim tempom i intenzitetom. Volim da provodim vrijeme kao prava domaćica i zemljoradnica, sadim svoju baštu, volim kad sam sa porodicom. Djecu učim da uživaju u životu, ali i da rade i steknu radne obaveze jer je odgovornost veoma važna. Na društvenim mrežama rado objavljujem hercegovačke specijalitete, ne priznajem restoransku, već samo autentičnu hranu“.
Vješto balansirajući među svim izborima koje je u životu napravila, a nastojeći ostati odgovorna, i privatno i poslovno sve joj je lakše uz dobar tim. Jedan kod kuće, a drugi na radnom mjestu. Uz tri snimajuća dana sedmično na terenu, mahom po nekoliko sati doslovno pod vedrim nebom, presudna joj je saradnja i komunikacija među kolegama, bez kojih, ističe, u konačnici ne bi bilo ni emisija.
„Imam jako dobru ekipu na terenu, pogledom se razumijemo. Znamo raditi i po 12 sati u kontinuitetu a da nam radni dan uopšte ne padne teško. Vratimo se nasmijani i raspoloženi kao da nismo bili na poslu. I nakon pređenih 500 km, a pritom smo svratili na mjesta, posjetili ljude i kafane koje nikada ne zaobiđemo, taj timski duh na kraju se baš vidi. Ne mogu ništa uraditi sama ako nemam dobrog snimatelja, tonca, vozača, džaba sagovornici ako cijeli tim nije kompaktan. Sa dobrom ekipom uspjeh neizostaje. I mislim da se u projektima koje radim vidi da svaka karika u lancu funkcioniše i to je ono što televiziju Crne Gore krasi, što u njoj rade najveći profesionalci u državi!“
Bihor, Petnjica – susreti sa ljudima su najljepša strana posla
Ne žali što nije u učionici, ma koliko da voli književnost. Tamo je gdje pripada. Među ljudima vjernim sebi, sa svojim stavom, kakva je i sama. Na terenu, ogrnuta prelijepom prirodom predjela sa kojih i dalje izvještava istim žarom, donosi nadanjujuće reportaže kao najljepše putopise.
Imala je, kaže, priliku boraviti u svjetskim hotelima i svaki je sličan ili isti, ali ono što doživi sa ljudima na selu, iskustva su koja nemaju zaborav. Zato i njeni formati, bilo o ljudima ili poljoprivredi, zauzimaju posebno mjesto na televiziji, a nadasve među gledaocima, onim najiskrenijim kritičarima, koji prepoznaju integritet, na prvom mjestu jedne žene, a potom i novinara na čija se zapažanja ne ostaje imuno!
Maja Begenišić/Glas Trebinja
