Crkva Rođenja presvete Bogorodice u selu Hum je sagrađena davne 1713. godine, a posljednje tri godine stanovnici ovog mjesta obnavljaju svoju svetinju. U toku je oslikavanje crkve što su mještani, uz blagoslov vladike Dimitrija, prepustili Branki (Anđelić) Vulić, akademskoj slikarki iz našeg grada.
Branka (Anđelić) Vulić je 2013. godine završila Fakultet likovnih umjetnosti u našem gradu, smjer slikarstvo. Nažalost, i sada je na Birou za zapošljavanje. Odradila je pripravnički staž u Gimnaziji „Jovan Dučić“, a za egzistenciju se bori prodajom slika, koje najčešće radi, u omiljenoj joj tehnici akvarel.
„Moj pokojni otac Zoran Anđelić je bio akademski slikar. Bio je prva generacija trebinjske Akademije. Brat Branko i ja smo blizanci. Odrastajući uz oca umjetnika, rano smo ušli u svijet kistova, štafelaja, slikarskih tehnika, istorije umjetnosti… Odrastanje uz njega bilo je poezija. I brat je darovit, ali se opredijelio za Poljoprivredni fakultet i radi kao inžinjer agronomije. A ja sam poslije završenog fakulteta, a kako nije bilo izgleda da se zaposlim, prihvatila poziv koleginice sa fakulteta – Tanje Mijić Nenadović, da budem dio tima koji je freskopisao jednu crkvu pored Beograda. Bio je to tim Umjetničke radionice Lazarus i renomiranog freskopisca Radana Radojlovića. Tu sam upoznala izuzetne profesionalce od kojih sam dosta naučila, a oni su mi dali priliku i da radim i na skeli“, objašnjava nam Branka kako je došlo do toga da ona, koju prepoznajemo po akvarelima Trebinja, oslikava crkvu.
I Branka, kao i svi studenti Fakulteta likovnih umjetnosti, tokom studiranja izučavaju zidno slikarstvo. Po sopstvenom priznanju, osnov koji je stekla na fakultetu umnogome joj je pomogao, jer su na vježbama pravili friški malter i slikali pigmentom i vezivom.
Naš komšija Tihomir Tiho Jovanović, koji je inače sa Huma, u kontaktu sa mojim suprugom saznao je da sam se ja bavila freskopisom. On mi je, u dogovoru sa ostalim stanovnicima Huma, ponudio da oslikam njihovu svetinju. Prihvatila sam njihovu ponudu uz uslov da dobijem blagoslov Eparhije i vladike Dimitrija s obzirom da ja kao žena ne bih smjela ulaziti u oltarski dio, a htjela sam i da Eparhija da blagoslov za moje crteže, za idejno rješenje… Suprug i ja smo kontaktirali Eparhiju jer, iskrena da budem, bez njegove pomoći ne bih mogla ispoštovati rokove. Ja, kao žena, trebam i pomoć oko skele i oko mnogih fizičkih poslova. Dobili smo blagoslov, a zatim je eparhijska komisija odobrila moje crteže i počeli smo sa radovima“, evocira uspomene Branka na period od prije otprilike godinu dana kada je, priznaje nam, osjećala veliki strah i odgovornost.
„Ideja je bila da se u oltarskom dijelu oslika Majka Božija – Širšaja pošto je crkva posvećena Rođenju presvete Bogorodice. To je predivna freska Bogorodice raširenih ruku sa Bogomladencem u krilu, kojoj sa strane saslužuju anđeli. Ta kompozicija se naziva „Šira od nebesa“ (crkvenoslovenski „Širšaja nebes“). Pristupili smo radovima i prvi korak je bio da pripremimo zidove za slikanje. Kući sam uradile crteže i skice, a u crkvi je sljedeći korak bio da ugljenom na zid prenesem te crteže. Onda brišem ugljen da mi ne ostane prašina, a četkicom i bojom stvaram crtež. Dakle, prvo je oslikana Širšaja. Želim pomenuti da je oslikavanje oltarskog dijela finansirao, nažalost nedavno preminuli, Stevan Kolak. Kad je završen oltarski dio mještani su prikupili sredstva da se nastave radovi pa smo prešli na fresku Pantokratora te freske Vaznesenja kao i Rođenja i Krštenja Gospoda Isusa Hrista. Ostalo je još da se oslika dio iznad ulaznih vrata“, nastavlja ova akademska slikarka, ali na prvom mjestu supruga i majka Zorane i Čeda i dodaje da joj je suprug Nikola bio ogromna podrška, ali i pomoćnik u radu.
Od Branke saznajemo da je crkvu oslikala seko tehnikom na suvom malteru sa akrilnim vezivima te da joj je glavna satisfakcija bila radost na licima mještana kad su ugledali prvu fresku.
„To oduševljenje se niti može sakriti niti odglumiti, a tek njihove riječi zahvalnosti i čvrst stisak ruke. Znače mi i pohvale vladike Dimitrija. Ulili su mi dodatno samopouzdanje“, priča nam Branka i posebno se zahvaljuje komšiji Tihu Jovanoviću, ali i svim mještanima Huma, koji su ih srdačno dočekali i gostili, ali joj i pružili priliku da pokaže svoj talenat.
Rok za završetak radova je april kada bi trebalo da bude i osvještanje crkve, a Branka će se potruditi da do tada crkva zablista. Baš kao što je u njoj zablistala Širšaja.
Seko tehnika (Fresco secco)
„Fresco secco slika izvodi se na osušenom malteru pigmentima vezanim nekim vezivom. Najbolje vezivo za slikanje secco tehnikom je kazein. Boraks kazein sprema se od jednog dijela kazeina i približno osam dijelova vode. Nakon pripreme (otapanja u rastvoru boraksa) mora se razrijediti vodom, najmanje u odnosu 1:1 jer bi inače brzo prešao u tvrdo želatinozno stanje. Krečni kazein je najbolje vezivo za fresco secco tehniku. Svaki dan se priprema novi kazein jer je pokvarljiv. Podloga se priprema od dva sloja maltera. Prvi služi kao armatura, a može sadržati i ciment. Drugi sloj se poravna i zagladi. Sušenje maltera traje desetak dana“, objašnjava nam umjetnica tehniku kojom je radila, koja je do sad imala nekoliko samostalnih i više kolektivnih izložbi, a član je Udruženja likovnih umjetnika Istočne Hercegovina (ULUIH) te učesnik više kolonija u Hercegovini, Subotici i u Brodu.
Tatinim stopama – 30 godina iskustva i 5 minuta rada!
Brankin otac, akademski slikar Zoran Anđelić, nažalost preminuo je mlad, ali je stigao javnost da zadivi akvarelima. Ostao je upamćen po definiciji akvarela: „ 30 godina iskustva i 5 minuta rada!“. Njegovim stopama krenula je i kći mezimica. Omiljeni motiv oboma je Trebinje. Na Brankinim dominira Trebišnjica, lađe…
„To je teška tehnika jer nema popravki. Trebinje slikam u akvarel tehnici jer je za mene Trebinje prozračno, vedro, lepršavo, nježno… Mislim da nema kontinenta na kome nema mog akvarela sa motivom Trebinja i pomalo mi je žao što nemam preciznu evidenciju gdje je koja slika završila. Mada mi dosta ljudi u znak zahvalnosti pošalje fotografiju zida u stanu gdje je moja slika“.
Oca i kćer sad povezuje i freskopis jer je pokojni Zoran oslikao fresku Pantokratora u crkvi u Gornjem Vrbnu. Sjeća se Branka da je sa ocem radio i brat Branko, a da mu je oko veziva i pigmenata pomogao otac Stevan Kovačević te da je otac tu fresku radio na platnu.
Slikarstvo je lutrija!
„Od slikarstva se danas teško živi. Slikarstvo je lutrija. Nikad se ne zna kad će naići kupac, a novca uvijek fali. Pogotovo ako ste majka dvoje male djece. I suprug Nikola je radio u Dubrovniku, ali je zbog korone ostao bez posla. Sad smo oboje na Birou. Teško jeste ali, hvala Bogu, zdravi smo pa će valjda i posla biti. Za sada slike prodajem u toku ljetnje sezone na štandu, na pijaci te preko fejsbuk stranice – Branka ART, instagram stranice – brankaa28, u galeriji Dražena Milića u tunelu, u galeriji Bokić….“, otvoreno priča Branka (Anđelić) Vulić o problemu nezaposlenosti.
Radio Trebinje
