“Na Ramonja – na! Na Sagonja moj – na!” Odzvanjao je muški glas sa uzvišenja Mogren prostranom uvalom prema Mrnićima i dalmatinskoj granici…
“Poslije više od četrdeset godina plovidbe, Šćenica je došla kao luka, ali i kao utočište od burnog života i slane vode koja ispira dušu i srce”, rekao bi Risto Čičković često kada bi pričali o konačnoj odluci u danima penzije i Bobanima kao novom odredištu. U tom razgovoru prije pet godina bilježio sam svježa sjećanja na velike svjetske luke i razne priče o raznolikosti života stanovništva u zemljama i kontinentima koje je sve obišao za tih četrdeset godina. “Ovih pet godina otkako sam prestao da se ljuljam”, svoju priču počeo je Risto, “taman mi je toliko bilo potrebno da dođem sebi i saberem zaključke koje bi danas mogao prenijeti mladim ljudima koji su danas na raskršćima i životnim dilemama.”
“Tamo na tom morskom beskraju provodio sam dane i u momentima samoće, koje nije falilo, najviše sam razmišljao o danima prije ukrcavanja; a kada se ukrcate, onda razmišljate, i planirate dane koji će doći kada se iskrcate… Danas, kada iz ove perspektive razmišljam o tom vremenu prepoznavam sebe i svoje stavove kroz desetljeća kako sam sazrijevao i mijenjao svoje zaključke i o bitnim stvarima. Za ovih pet godina otkad sam stao na tvrdo, sve sam sabrao u jednoj rečenici koja i nije optimistična, ali je proizišla iz ovog silnog vremena mog aktivnog života.”
Risto Čičković
“Sve sam obišao i puno toga upoznao i vidio… To upoznato i viđeno je vrijedno spomenuti, a za sve ostalo sticano u mom životu je upitno šta vrijedi… Kamo sreće da nijesam nigdje sa moje Šćenice mrdao.
Roditelji, i moji, kao i sve djece iz moje generacije su nas istjerivali sa rodnih ognjišta, a danas vidim da tamo nema nigdje bolje ni ljepše k`o na svom pragu i među svojim. Ovo što sam zaključio i životom potvrdio jeste malo razočaravajuće, ali, ruku na srce, to je gola istina. Svijet je šarena laža.”
Ovakav zaključak nisam očekivao i više me navodio da pomislim da se radi o razočarenju nekadašnjeg “morskog vuka” na sve što je propustio. On je često isticao da moreplovci žive u dva paralelna života. Upravo takva spoznaja i ove četiri godine od prvog razgovora, naveli su sada mene da zaključim: Risto je našao sebe, i ovo je njegov svijet o kom je sve godine maštao i iz koga nikad nije otišao. Neizbježan je zaključak: on danas nastavlja život svojih roditelja, tamo gdje su oni stali, prije devedesetih, prije ratnog progona.
Risto danas s magaretom dogoni drvo iz brda, ručno kosi kosom livade i priprema zimnicu volovima i kravama, muze krave, zida zidove, goji žirovnike, stapa mlaćanicu i skida maslo, leže koke i siri najbolji sir, kopa vrte i dolove za sadnju krompira, luka, boranije, boba… Uzgaja sve povrtlarske kulture bez grama vještačkog đubriva i upotrebe hemije. Ovdje je sve zaustavljeno u šesdesetim godinama.
Šćenica je raj za stoku
Ovaj put, Ristan nam nije pričao o noćnom životu u brazilskim lukama, i o Rio de Žaneiru, već o aktivnostima o danu u kome smo ga zatekli sa svim svojim uspjesima i planovima. Najčešće u razgovoru, ovaj Šćeničanin je svoje bobansko mjesto nazivao gnijezdom u raju, a život svojih predaka normalnim i ispunjenim zdravljem i zadovoljstvom. Risto nam je i ovaj put isticao značaj zdrave ishrane i dodao:
“Čovječanstvo se truje vazduhom i hranom ostavljajući zatrovanu i zemlju i vodu. Mi još imamo sreće da nijesmo zemlju zatrovali hemijom i raznim otrovima. Kuda god bi vas poveo kroz moje vrte i imanje, mogao bi vam se zakleti da niđe nije upotrebljena ni šaka vještaka.”
Da bi nas uvjerio o pitomini okućnice i vrtova oko kuće, sa neobičnim domaćinom smo obišli oko kuće, iz jednog vrta u drugi, da bi nam pokazao spremnu zemlju za sadnju, ali i sačuvanu zelen koja je prezimila ovu blagu zimu skoro netaknuto.
Ispod zidova, u zavjetrini u hrastovu šušnju prezimio je spanać, mrkva, bob, prasa, zelena salata. Risto je htio da mu obiđemo vrte i da to mi vidimo i da se uvjerimo da se i ovih februarskih dana može, iz vrtova, bez plastenika donijeti ručak zeleni. Ušli smo u jedan prostran vrt zasađen kupusom raštanom i tu se zaustavili…
Na ovom mjestu, među strukovima raštana kupusa, Risto nam je, baš u ovom prostoru, htio da ispriča priču o zdravoj ishrani i o važnosti kupusa kao čistača krvi.
Zdrava ishrana može da bude od povrća i zeleni bez mnogo mesa
“Skoro tri zimska mjeseca ja se uglavnom hranim tom zeleni. To je obično, osim kupusa, prasa, spanać, divlji praziluk, kuke i šparoge. Volim zelen i sa suhim mesom, ali svaki drugi dan obavezno jedem hranu podulje. Odgojim i zakoljem žirovnike bez praške koncentrata, a prosušena slanina i jaja od domaćih koka budu obično za doručak.
Otkako otopli s proljeća i ljeti, moja ishrana je narednih pola godine više bazirana na mlijeku i mliječnim proizvodima.
Stap je spaljen u proteklom ratu, ali došao je novi – pohvalio nam se Risto
“Dok sam plovio trovao sam se i hranom i vodom. Na brodu se samo rijetko jela svježa hrana. Jede se ili zaleđeno ili konzervirano. Kada sam davno počinjao ploviti prije četrdeset godina, sjećam se da smo pili i hrđave vode iz tankera koji danima izmuća valovito nevrijeme.
Ovo danas, kada sam došao u penziju, jedva sam dočekao da se hranim svojom hranom na mojoj zemlji u ovom još nezatrovanom prostoru. Kada ja ponekom pričam da moje koke žive i nose po četiri godine ljudi mi ne vjeruju. A kada mu kažem da moje koke nikada nisu kod mene okusile koncentrat onda svi zastanu i tek tada mi vjeruju da koke mogu da žive i nose četiri godine.”
Kada se rade teški poslovi mora se malo i jačom hranom poduprijeti
Obišao sam sa Ristanom veći dio okućnice i svaki vrt i sve male rasadnike. Svaka pozida koja je nanovo popravljena mogla je da bude jedinstvena fotografija za bilo kakav nagradni konkurs autentičnog hercegovačkog kolorita. Risto me je zaustavio na visokim pozidama i preko dva metra da mi pojasni kako je preko lančanika podizao teško kamenje i vraćao zemlju.
Ozidani zidovi u sušicu prava su rijetkost danas. Zidati ovakve zidove i svaki Hercegovac zna da vrednuje, i zna težinu poslova u kamenu.
Pozidu po pozidu, vrt po vrt, sa Ristom sam prošao nanovo pročišćenim putem koji se dobro nazire poslije nedavnog prosijecanja.
Htio je ovaj neobični, i u mnogo čemu rijetki domaćin, da se kroz taj nanovo prokrčen put na Mogren popnemo na uzvišenje zapadno od Šćenice sa koga se naš vidik pruža preko Mrnjića sve do dalmatinske granice.
I pored činjenice da je u sedmoj deceniji života, Risto je ponekad zastajao da mu se približimo. Dok smo se približavali prevoju, Risto je već primijetio svoje i seoske volove u prostranoj uvali prema Mrnićima i javljao im se umilnim glasom. “Na Ramonja – na! Na Sagonja moj – na!”
Vrijeme zime Risto je iskoristio za dizanje suhozida i čišćenje zapuštenog puta na Mogoru
Dok sam se primicao ovom uzvišenju i znatiželjno pokušavao da kroz makiju i rastinje na udaljenosti preko kilometra primijetim volove, sjetio sam se svog djeda Lucana koji je imao priču o volovima koje su domaćini i težaci poštovali i voljeli kao porodične hranioce. Ristino dozivanje volova i glas sa Mogrena odavno nisu odjekivali Mrnićima i remetili ovu jutarnju tišinu.
Broj povratnika Šćeničana posljednjih nekoliko godina je nepromijenjen. U četiri kuće žive četiri stanovnika.
“Svi će vam ovdje reći, nastavlja Risto, da su vikendom skoro sve kuće otvorene, ali trenutno stalni stanovnici Šćenice su: Ilija Jović, Neđo Radulović, Đuro Radulović i ja – Risto Čičković.”
O Šćenici danas, i o produžetku života ovog sela Risto nam je želio istaći da je svako vrijeme ili svake generacije prolazile kroz nekakve promjene koje se događaju i danas, pa je tragom takvog zaključka želio istaći: “Evo smo svjedoci”, nastavlja Risto, “da ovo desetljeće obilježava trend u turizmu da se bježi iz urbanih prostora i hotela i da su ovakvi krajevi kao što je Šćenica najtraženiji i najplaćeniji. Niko danas sa sigurnošću ne može reći da neće Šćenica krenuti drugim, suprotnim putem, ako nam blizina sa Dubrovnikom ili neka trasa Jadransko-jonske magistrale budu išli naruku.
Ja imam nekretnine, kuće i u Hrvatskoj i u Crnoj Gori, ali, biću iskren, ne bi se Šćenice odrekao prve kada bi se morao odlučiti gdje ću nastaviti živjeti ili investirati. Nikada ovaj svijet nije bio zamagljeniji i nepoznatiji da bi neko i pomislio da je moja Šćenica bezvrijedna. Bobani i moja Šćenica za mene su bili broj jedan i tako će i ostati”, uvjerljivo je istakao Risto u našem razgovoru.
“Ovo selo ljeti se razbudi i skoro da stalno neko odlazi i dolazi. Zimi je malo mrtviji period i u ovo doba lovci su najčešći posjetioci vikendaši. Od obnove crkve i kuća, a lako je primijetiti da je skoro sve obnovljeno, selo je počelo da živi jedan novi život. Ruku na srce nije nas zapostavila ni naša prijeratna opština Trebinje i svako može primijetiti koliko nas ti ljudi ohrabruju i pomažu kada nam zatreba njihova podrška. Ali kada pogledamo sudbinu ostalih sela Bobana pa i Popova, Šćenica nije nimalo iznimka. U narednom desetljeću dolazimo na mjesto potpunog gašenja. A možda će se dogoditi neki novi početak, nikad se ne zna…”
Risto je i danas, kao i svaki prethodni put kada smo razgovarali na ovu temu, ponavljao priču o pogrešnoj politici od sredine prošlog vijeka kada su roditelji djecu plašili kao nekim prokletstvom za one koji bi da ostanu na selu. Zato je za sebe ranije rekao – “Da Bog dô nisam nikada ni napuštao svoje selo”.
ABV –Mn. Ćuk/Glas Trebinja
