U Srbiji ne funkcioniše apsolutno nijedna institucija, osim jedne – a to je predsjednik Republike koji o svemu donosi odluke, kaže Milan Ćulibrk
Da nije mekog pritiska EU, snažnih nezavisnih medija i organizacija civilnog društva, ni Crna Gora ne bi imala čime da se pohvali, tvrdi Neđeljko Rudović
Dvije decenije nakon raspada zajedničke države sa Srbijom, Crna Gora bolje stoji politički i međunarodno u odnosu na susjednu zemlju, jer je dobila jasniji evropski i evroatlantski pravac – članstvo u NATO-u i najnapredniju poziciju na Zapadnom Balkanu u pregovorima s EU. S druge strane, Srbija je, iako veće tržište i snažnija ekonomija po obimu, ostala opterećena sporijim evropskim putem, Kosovom, koncentracijom političke moći i slabijim stanjem institucija, pa se razlika između dviju država danas najviše vidi u njihovim strateškim pravcima i stepenima političke otvorenosti.
Sagovornici “Vijesti” ističu da je Crna Gora 20 godina nakon obnove državne nezavisnosti i razlaza sa Srbijom bolje prošla od susjedne zemlje – ne samo zbog članstva u NATO-u i napretka na putu ka EU, već i zbog snažnijeg otpora “zarobljavanju” institucija. Ipak, upozoravaju da crnogorske institucije ostaju slabe i pod partijskim pritiskom, poručujući da ekonomski rezultati država koje su nekad bile u zajednici ne pokazuju jasnu prednost neke strane.
Urednik u beogradskom nedjeljniku “Radar” Milan Ćulibrk, kazao je da, 20 godina nakon razlaza, stanje u Crnoj Gori izgleda neuporedivo bolje nego u Srbiji, zato što u Srbiji, kako tvrdi, ne funkcioniše apsolutno nijedna institucija osim jedne jedine koja je po Ustavu nenadležna – predsjednik Republike (Aleksandar Vučić) “koji o svemu donosi odluke”.
Kako navodi, Vučić svakog dana mijenja Ustav, Zakon u budžetu, uzima ingerencije svih resornih ministara “koji se ni za šta ne pitaju”, a u posljednje vrijeme čak ni Vlada ne predlaže zakone, nego to rade poslanici Srpske napredne stranke (SNS), “kojima se to servira”.
“Tako da s ove vremenske distance, Srbija ima lošije institucije nego što ih je imala prije 20 godina, koliko to god izgledalo malo vjerovatno ili skoro nemoguće. Da ne govorimo o tome da smo svjedoci ovih dana da je načelnik Beogradske policije uhapšen zato što je osumnjičen da je pomagao da se sakrije ubistvo na javnom mjestu…”, rekao je on “Vijestima” podsjećajući na slučaj Veselina Milića, koji je lišen slobode 15. maja pod sumnjom da je prikrivao ubistvo.
To je, kako dodaje Ćulibrk, samo vrh ledenog brijega koji pokazuje do koje mjere su institucije u Srbiji obesmišljene.
S druge stane, izvršni direktor nevladine organizacije “Novinarski krug” Neđeljko Rudović ocjenjuje da je jasno gdje su sad Crna Gora i Srbija politički, 20 godina nakon razlaza, ali da su crnogorske institucije “i dalje slabašne, daleko od optimalnih”.
Razlog tome je što, kako kaže, skoro sve partije baštine praksu bivše DPS (Demokratska partija socijalista) vlasti, koja je institucije države smatrala stranačkim ograncima. Tvrdi da se Crna Gora, da nije “mekog” pritiska EU, snažnih nezavisnih medija i organizacija civilnog društva – ne bi imala čime pohvaliti.
“Ovako možemo da se nadamo da su makar neke institucije blizu ideala. Recimo, vjerujem ili želim da vjerujem da je to Specijalno državno tužilaštvo. Sve ostale se bore da dišu dok ih stiskaju partijske šape, a neke su nepovratno pristale da služe partiji umjesto državi, društvu i građanima”, podvukao je Rudović.
Ekonomije se nemaju čime pohvaliti
Na pitanje ko je ekonomski više napredovao od 2006. godine, Crna Gora ili Srbija, Ćulibrk odgovara da se dvije decenije unazad može reći – ista meta, isto odstojanje. Podsjeća da je prosječna neto zarada 2006. u Crnoj Gori bila 282 eura, a u Srbiji 258.
“Dakle, u Crnoj Gori su zarade bile za 24 eura veće, ili 9,3 odsto. Ako uporedimo prosjeke za februar ove godine, u Crnoj Gori je to 1.025 eura, u Srbiji 990 eura. Ako ćemo da budemo sarkastični, istovremeno je razlika i povećana s 24 na 35 eura, ali istovremeno i smanjena, jer mi (Srbija) sad kaskamo za vama samo 3,5 odsto, a kaskali smo 9,3 odsto”, naveo je on.
Kako dodaje, same plate nisu dovoljne, nego treba gledati kako su u istom periodu kretale cijene.
“Nisam pravio analizu za svih 20 godina, ali recimo da su posljednje četiri karakteristične jer je poslije kovida ponovo počela da se budi inflacija u cijelom svijetu. I za ove posljednje četiri godine u Crnoj Gori su sve cijene u prosjeku povećane 31,7 odsto”, kazao je.
I po tome je, navodi Ćulubrk, Crna Gora malo bolja od Srbije, gdje su cijene rasle po stopi od 34,7 odsto.
“Tako da s jedne strane imate veće plate, a imate sporiji rast cijena. Meni s ove strane djeluje da je ipak vama nešto bolje”, konstatovao je sagovornik.
Objašnjava da je to tako jer, iako ima jaču privredu, Srbija ima i neuređeno tržište i odsustvo institucija i “veliku korupciju i kriminal”, te da sve to ima svoju cijenu, koju plaćaju građani. Podsjeća da su neki proizvodi iz Srbije jeftiniji u Crnoj Gori nego u Srbiji, što je, kako smatra, “nenormalno jer postoje carine, troškovi transporta”.
“To samo govori koliko je ovdje stanje neobjašnjivo, nema ekonomskih rezona kojima se neke stvari u Srbiji mogu objasniti…”, rekao je Ćulibrk.
Rudović navodi da su, po ekonomskim rezultatima, Srbija i Crna Gora vrlo blizu, što, kaže, pokazuju i statistika i realnost.
“Ne bih rekao da se možemo pohvaliti ekonomskim napretkom u smislu snaženja privrede – naš trgovinski deficit je sve veći”, podsjetio je on.
Kako je dodao, povećanje prosječne plate fiskalnim mjerama je dobar pravac, ali misli da se u drugoj fazi otišlo predaleko i da je sve to “kozmetika” jer nije porasla produktivnost.
“I onda nam se desila inflacija i sve to poravnala”, napominje sagovornik.
Bruto-domaći proizvod (BDP) Crne Gore je od obnove nezavisnosti do sad povećan skoro četiri puta – s 2,16 na 8,16 milijardi, a neto javni dug šest puta – sa 701 miliona na 4,38 milijardi, što znači da je najveći dio rasta ekonomije finansiran kroz javni dug.
Prosječne plate i penzije veće su oko 300 odsto, dok je dio tog rasta pojela inflacija koja kumulativno za dvije decenije iznosi 89,9 odsto. Prosječna neto plata porasla je s 246 na 1.027 eura, a penzija sa 143 na 545 eura.
Prema podacima Svjetske banke, nominalni BDP Srbije je 2006. bio oko 33,3 milijarde dolara (26 milijardi eura), a 2024. oko 89,1 milijardu dolara (82 milijarde eura). Prema posljednjim procjenama, BDP Srbije prošle godine je iznosio oko 100 milijardi dolara (92 milijarde eura), tri puta više nego 2006.
Srbija prizvala investitore subvencijama
Govoreći o investicijama, Ćulibrk je kazao da je najveći problem Srbije što je 20 godina, otkad se zajednička država raspala, privlačila strane investicije uglavnom velikim subvencijama iz budžeta, odnosno – da su čašćene kompanije parama poreskih obveznika zemlje u kojoj su plate među najnižim u Evropi.
“Tako da su subvencije dobijale i kompanije koje imaju veći godišnji obrt nego što je bruto domaći proizvod Srbije bio u to vrijeme, što je zaista nerazumno”, ocijenio je on.
Subvencije su se, kako je dodao, davale za kompanije koje su zapošljavale veliki broj radnika, ali koje ne stvaraju novu dodatnu vrijednost.
“I ono što je ovdje jedan od ključnih problema jeste što mi vrlo često slušamo predstavnike vlasti da tvrde da je otkako su oni na vlasti, od 2012, stopa nezaposlenosti smanjena s 25 odsto na samo osam odsto, ali moje ključno pitanje je: šta rade ti ljudi ako mi imamo jedan od najsporijih stopa rasta BDP-a u cijeloj Evropi?”, pita Ćulibrk.
Podsjetio je da se ministar finansija Srbije Siniša Mali često hvali da Srbija privlači više od 50 odsto, skoro 60, svih direktnih stranih investicija od svih zemalja Zapadnog Balkana, dakle – da se “više ulije u Srbiju nego u sve druge zemlje Zapadnog Balkana”.
Ističe da je problem, međutim, što Srbija posljednjih mjeseci ima veći neto odliv stranih investicija – što znači da stranci iz Srbije više iznose novca nego što unose, jer su prestali da investiraju i sad povlače svoj novac kroz isplatu dividendi, profita.
“Tako da se plašim da je taj period, uslovno rečeno blagostanja i dobrog odnosa sa stranim investitorima, zauvijek prošao i da sad krećemo u jednom suprotnom pravcu i da to možda izazove velike ekonomske probleme u Srbiji”, upozorava Ćulibrk.
Rudović kaže da investicije koje donose nova stabilna radna mjesta i proizvodnju robe koja može da se izvozi imaju ipak mnogo veću vrijednost dugoročno od onih koje su se dešavale u Crnoj Gori, u smislu izgradnje luksuznih rizorta na obali.
“A takvih investicija nijesmo imali ni približno. Srbija se usmjerila na to da ojača svoju industriju. Ono što je zajedničko je rasprodaja resursa umjesto osmišljene politike razvoja”, podvukao je on.
Međunarodni položaj – najveće dostignuće Crne Gore
Na pitanje kako se danas razlikuju međunarodni položaji Crne Gore i Srbije – jedna država je u NATO-u i bliža EU, druga između Brisela, Moskve i Pekinga, Rudović je odgovorio da je upravo to (međunarodni položaj) najveće dostignuće obnove nezavisnosti Crne Gore.
Smatra da je nesporno da je članstvo Crne Gore u NATO-u donijelo jasnu političku i bezbjednosnu prednost u odnosu na vojno neutralnu Srbiju, “ali ako neko očekuje da se ne mora ulagati u bezbjednost jer će NATO sve to umjesto Crne Gore – onda je na pogrešnom tragu”.
Ćulibrk, s druge strane, podsjeća da je Srbija više sad oslonjena na Moskvu i Peking, a da su oni mnogo dalje od Brisela.
“Dodatni problem je što s jedne strane možete da čujete kako se predsjednik hvali vrlo dobrim odnosima i s Moskvom, i s Pekingom, ali nije našao za shodno da, recimo, u pregovorima s Moskvom aktivira pravo preče kupovine koje Srbija ima po ugovoru o prodaji Naftne industrije Srbije (NIS), nego čeka ishod razgovora između mađarskog Mola i ruskog Gaspromnjefta, pa da vidi šta će onda biti”, podsjetio je.
Ćulibrk stoga pita: ako su to zaista dobri odnosi, zašto Rusi nisu prvo ponudili Srbiji udio u NIS-u koji moraju da prodaju zbog američkih sankcija?
Govoreći o članstvu u NATO-u, podsjeća da je to veliki problem za većinu građana Srbije jer su još svježa sjećanja na bombardovanje 1999. bez odobrenja Savjeta bezbjednosti UN-a. On ne vjeruje da će u dogledno vrijeme u Srbiji postojati većinsko raspoloženje da ona postane članica NATO-a zbog svega što se desilo.
“Za Srbiju je mnogo važnije da je u međuvremenu napredovala na evropskom putu, ali nažalost – ni to se ne dešava. Ne samo što ne napreduje, nego godinama nije otvoreno nijedno poglavlje, nijedan klaster”, naveo je on.
Kako je dodao, vlast u Srbiji za to optužuje Brisel, ali kad se vidi da i Crna Gora i Albanija na tom putu napreduju i da ih niko ne koči – stiče se utisak da je ipak problem u Beogradu, a ne u Briselu.
Srbija u vanrednom stanju
Govoreći o političkoj sceni dviju država, Rudović navodi da je Srbija već dvije godine u nekoj vrsti vanrednog stanja i da će ono trajati ako ne dođe do promjena na izborima.
“Ne bih rekao da je u Crnoj Gori nestabilnost karakteristika političke scene. Prva asocijacija mi je nezrelost. Pitanje je kakav je karakter vlasti. Ako vlast znači stabilnost, vladavinu prava, ekonomski razvoj i snaženje slobodne misli, ona je uspješna”, kazao je on.
U tom pogledu, kako je naveo, česte promjene vlasti u poslednjih šest godina nijesu promijenile Crnu Goru značajno nabolje.
“U poređenju sa Srbijom, daleko smo bolji, ali vjerujem da bi trebalo da se poredimo sa, recimo, Slovenijom”, ocijenio je sagovornik.
Ćulibrk ističe da “sve kod komšije preko plota izgleda mnogo ljepše”.
“Mi vapimo za čestim promjenama vlasti, jer je ovdje, nažalost, Slobodan Milošević vladao skoro 14 godina, pa je došao nekadašnji DOS – doduše to nije bilo monolitno jer su se smjenjivali DS i DSS koji su vladali 12 godina – a sad imamo Vučića koji vlada već 14 godina i razmišlja o programu Srbija 2035, dakle planira još devet godina. Faraoni toliko ne vladaju…”, rekao je on.
Što se tiče stabilnosti, Srbija, kako kaže, ima vrlo stabilnu vlast i vrlo nestabilnu političku situaciju. Smatra da je dodatni problem što opozicija definitivno gubi povjerenje građana, pa su sad sve oči uprte u studentski pokret i u građane koji su kritički nastrojeni prema vlasti.
“I sad je to posljednja nada da može biti bilo kakvih promjena. Srbija danas možda liči na Crnu Goru od prije šest, sedam godina. A nadam se da onda postoji varijanta da se i ovdje stanje promijeni, jer je i u Crnoj Gori prije šest, sedam godina djelovalo da su promjene teško moguće”, kazao je Ćulibrk.
Srbija je, kako dodaje, u takvoj situaciji da su ljudi poslije 14 godina ponekad spremni i na to da dođu gori, samo zbog jedne stvari – “da oni neće imati šansu da se toliko ušanče, da toliko kriminalizuju sve strukture i da toliko rašire krake hobotnice korupcije koja bukvalno izjeda zdravo tkivo društva”.
Pravna država srušena u Savamali
Na pitanje ko ima veći problem s vladavinom prava, korupcijom i zarobljenim institucijama – Crna Gora ili Srbija – Ćulibrk odgovara da je Srbija poslije pada nadstrešnice Željezničke stanice u Novom Sadu 2024, kad je nastradalo 16 ljudi, došla u situaciju da se uvjeri da su i Ministarstvo unutrašnjih poslova i Poreska policija odbijali naloge tužilaštva da ispitaju sve odgovorne.
“Kad se tako nešto desi, kad imate 16 žrtava i takvo ponašanje institucija, mislim da je onda sve jasno”, istakao je on.
Ćulibrk je ocijenio da je pravna država srušena još prije deset godina, odnosno 2016. rušenjem u Savamali, za koju niko nije praktično odgovarao, iako je i sam Vučić tvrdio da su to uradili “totalni idioti”.
“Ispada da su na kraju totalni idioti svi građani koji su vjerovali da institucije u ovoj zemlji mogu da urade bilo što im propisi i moral i etika nalažu”, kazao je on.
Afera Savamala odnosi se na nezakonito rušenje privatnih objekata u Hercegovačkoj ulici (sad “Beograd na vodi”) u noći između 24. i 25. aprila 2016. Grupa maskiranih lica je, uz upotrebu bagera, rušila objekte i protivpravno lišavala slobode građane, a nalogodavci i izvršioci do danas nisu zvanično otkriveni.
Mnogi iz crnogorske vlasti ponašali bi se slično onima u Srbiji kad bi mogli
Rudović smatra da Srbija odavno podsjeća na totalitarni sistem u kom se pokušava nametnuti apsolutna, sirova i surova kontrola na svim poljima.
“Kad bi mogli, ne sumnjam da bi se mnogi iz sadašnje crnogorske vlasti ponašali slično. Naša velika prednost su snažni nezavisni mediji i organizacije civilnog društva koji su najsnažnija brana takvim tendencijama”, poručio je.
