Ako nekoga poznajemo kao Dragan vrlo često se desi da mu u dokumentima piše Miodrag ili Predrag. Skoro pa svakodnevna je to kombinacija imena u našim krajevima i nekako, već je postala uobičajena pa i ne privlači pažnju. Međutim, u našem gradu postoji mnogo ljudi koji imaju dva potpuno različita imena, a razlog tome su neobične porodične priče, običaji i neispunjene želje.
„Rođena sam kao Anđa, ali me svi znaju kao Zoru. I ja se odazivam na ime Zora. Tako me zovu i djeca i unuci.“ – započinje naš razgovor u dvorištu porodične kuće, u trebinjskom naselju Police, Anđa Zora Glogovac.
Dva imena je dobila na rođenju, ali jedno je bilo pravo koje će ostati upisano u sva dokumenta, a drugo koje će nositi i po kome će se prepoznavati.
„Iz Rapti sam, od Pejanovića. Rođena sam 1955. godine i tada su se u našem selu žene mahom porađale kući. Na porođaju, majci su pomagale baba Anđa – očeva majka i tetka Saveta Gudelj – očeva sestra. Kad sam se rodila, tetka me je prva uzela u ruke i uzviknula: ‘Evo nama Anđe, Anđelije!’, na šta je baba zagalamila: ‘Ne Anđa! Nipošto!’ Tetka Saveta se snašla u trenutku i rekla: ‘Dobro, onda neka bude Zora jer se rodila u samu zoru!’ I tako sam postala Zora.“ – nastavlja da nam objašnjava ova vedra žena i kaže da je to bio početak kombinacije imena Anđa – Zora, a koji je prati cijeli život.
Po njenim riječima, uskoro je uslijedilo krštenje i sveštenik je u krštenicu ipak upisao ime Anđa, a onda su je i roditelji tako prijavili u Matični ured i ostalo je upisano Anđa Pejanović.
„U ovim našim krajevima se nekad mnogo više vodilo računa o imenima. Nisu baš stari voljeli da im se ime ponovi ako su još u životu, čili i zdravi. Imam osjećaj da su se plašili smrti i tražilo se odobrenje od đeda ili babe da unuče dobije njihovo ime. Tako je bilo nekad. Eto, takav se slučaj i kod nas desio na mom rođenju.“ – dodaje Zora Glogovac, koja priznaje da nikad nije željela da u dokumentima promijeni ime u Zora jer je Anđa ipak podsjeća na jednu divnu ženu, njenu babu.
Pamti ova žena brojne anegdote zbog dva imena i tokom školovanja, i na radnom mjestu, ali osmijeh joj na lice razvuče svako podsjećanje na njenu prijateljicu, nažalost nedavno preminulu. Odrasle su zajedno u Raptima i zajedno išle u školu koja je tada bila u zgradi današnjeg Muzeja Hercegovine u Starom gradu.
„U Raptima su me svi zvali Zora, a u školi nisu znali za to već su me svi zvali Anđa. Shodno tome, ta moja prijateljica od Rapti do škole se meni obraćala sa Zore, a čim pređemo školski prag ona odjednom počne da mi govori Anđo. To je čudo jedno bilo. Toliko je bila oprezna da se nikad nije prevarila.“ – kroz smijeh nam priča Zora kako se i danas, eto toliko godina poslije, mnogi začude kad je neko prozove po imenu iz dokumenata – Anđa Glogovac.
Jelena Maja Nožica je odrasla u Beogradu i njena priča je potpuno drugačija. Iako je i ona Jelena samo u dokumentima, a Maja u svakodnevnom životu.
„Dva imena su samo rezultat tvrdoglavosti mog starijeg brata. Imam brata koji je 15 godina stariji od mene. Dugo je želeo sestru i kada sam se rodila roditelji su mi dali ime Jelena. Međutim moj brat, iako se nije protivio imenu Jelena na početku, ubrzo je počeo da me zove Maja. Smatrao je da je to ime prikladnije za mene, jer sam bila njegova mala sestra, a kao svako malo dete koje tek progovori nisam umela čisto da izgovorim slovo L pa je njegova mala sestra ustvari bila “maja” sestra. Zato me je on prozvao Maja. Pošto je bio uporan sa Majom, Jelena je ostala samo ime na papiru.“ – priča nam Maja, koja kaže da je ovo ime kojim se uvijek predstavlja, ali i na koje se uvijek odazove.
Takođe, Jelena Maja Nožica priznaje i da joj je ime Maja mnogo draže jer je to ime koje joj je dato od brata i od milja. Rekli bismo, kud ćeš ljepše.
Maja je jednom i poželjela da i u dokumentima postane Maja. Bilo je to na njenom krštenju, kad je već bila formirana ličnost. Na njeno pitanje upućeno svešteniku da li kršteno ime može da joj bude Maja i da bar u nekom dokumentu bude Maja, sveštenik je ipak odgovorio da treba da ostane Jelena. I tako je, priča nam ova prefinjena crnka, ostala Maja koja se zvanično potpisuje kao Jelena.
I Majin tj. Jelenin život obilježile su brojne anegdote, ali njoj najdraža, baš kao i Zori Anđi, vezana je za njenu najbolju prijateljicu.
„Odrasla sam u zgradi, a u stanu ispod mog živela je moja najbolja drugarica sa kojom sam rasla, bila nerazdvojna od malena i sa kojom sam krenula zajedno, prvog dana u školu, u isti razred. Na prvom času učiteljica je krenula sa prozivkom đaka i kada je došla do mene izgovorila je Jelena Vujović. Ustala sam da se predstavim, a u tom trenutku moja najbolja drugarica je počela da plače ubeđujući mene i sve ostale kako ja nisam Jelena nego Maja. Bilo je teško ubediti je da ja jesam Maja, kao što me ona i zna i zove, ali da mi je ipak pravo ime Jelena.“ – s nostalgijom u glasu prisjeća se Jelena Maja Nožica djetinjstva i dodaje da je dosta muke imala dok je svojim trima kćerkama objasnila da mama nije Maja nego Jelena odnosno da nije Jelena nego da je Maja.
Zanimljive životne situacije prate i našeg sugrađanina Obrada Dragana Vukovića. Porijeklom je iz Šćepan polja, a od 1985. godine je u Trebinju. Kaže nam da se predstavlja kao Obrad Vuković, ali da uvijek doda i ono Dragan jer po imenu Dragan je mnogo poznatiji.
„Pravo ime mi je Obrad, ali me svi zovu Dragan. Još od malih nogu. Iskreno, da se zovem Obrad saznao sam kad sam pošao u školu. Djed, očev stric, negdje oko 1900. godine je otišao u Ameriku. Kako on nije imao porodicu, moja baba je predložila da se ponovi njegovo ime. To su moji roditelji i učinili, ali i oni su me zvali Dragan.“ – ovim riječima započinje naš susret ovaj duhoviti čovjek i već na početku našeg razgovora šali se na svoj račun.
I on ima rođake i sebi bliske ljude koji još uvijek ne znaju da mu u ličnoj karti piše Obrad pa su anegdote brojne. Po sopstvenom priznanju ni u rodnom Šćepan polju ga niko ne zove Obrad.
„Ponosan sam na oba imena i nikad ih ne bih mijenjao, ali sam svjestan da sam sa oba imena napravio milion situacija u kojima smo se dobro nasmijali. A čitaocima Glasa Trebinja ću ispričati da sam mnogo muke, naravno nenamjerno, godinama nanosio čovjeku, koji se zove Dragan Vuković. Dok su ljudi još zvali na fiksni telefon, njemu je non stop zvonio telefon, a tražili su mene. I on mi je jednom prilikom ispričao da je pored svog telefona stavio ceduljicu sa imenom Obrad da u svakom trenutku može da uputi ljude koga da traže u telefonskom imeniku.“
Ovo su samo neki od brojnih Trebinjaca koji imaju dva različita imena. Ne odriču se nijednog, ali se slažu da je njima lično „pravo“ samo ono kojim se predstavljaju.
Jelena Danilović/Glas Trebinja
