Završetkom Drugog svjetskog rata ovi prostori su se suočili sa problemom obnavljanja razrušene zemlje, uostalom kao i većina svijeta pogođena ratnim razaranjima. Uporedo sa obnavljanjem zemlje, trebalo se uhvatiti u koštac i sa problemom opismenjavanja generacija kojima je rat onemogućio školovanje. Hitno su bili potrebni učitelji koji će opismeniti ljude u Bosni i Hercegovini. I, tako počinje priča Milene Rajić, rođene Šegrt i Vula Runjevca, koji su kao učitelji počeli da rade davne 1951. godine, iako to nisu željeli. Priznaju, bilo je teško u poslijeratnom vremenu raditi u školi, ali kad sve poteškoće stave na jednu stranu, a zadovoljstvo što se bave tom profesijom na drugu, sad bi sami izabrali da budu učitelji.
Jedna izreka kaže ‘Potrebno je veliko srce kako bi se opismenili mali umovi’, a Milena i Vule su primjeri omiljenih učitelja, srca punog ljubavi za đake. Izveli su mnoge generacije na put, uživali u radu, a svakog učenika se sjećaju i nose ga duboko u svom srcu jer, kako kažu, oni su postali dio njihovog bića.
Iako je 1932. godine rođena kao Milena Šegrt, niko je nije zvao tako. Bila je i ostala učiteljica Mileva. Rođena je u selu Aranđelovo, u bivšoj opštini Lastva. Nakon što je završila tri razreda osnovne škole, počinje Drugi svjetski rat, a njena porodica je primorana na bjekstvo. Pred samo oslobođenje Trebinja se vraćaju i tada počinje njeno pravo školovanje.
„Osnovna škola u našem selu nije otvorena po završetku rata jer ju je trebalo renovirati, ali je nedaleko od našeg sela otvorena u jednoj kući za cijelo područje Opštine Lastva. Tu sam završila četvrti razred kod učiteljice Jelene Komnenić iz Bileće koja je zauvijek ostala u mom srcu. Kako smo živjeli na selu, roditelji odluče da me upišu u Gimnaziju u Trebinju, to je bilo 1946. godine. Nakon što smo položili malu maturu, direktor Gimnazije, Jovan Guzina, je došao sa naredbom koju je poslalo Ministarstvo prosvete Bosne i Hercegovine po kojoj su sve djevojčice i nekoliko dječaka morali da idu u Učiteljsku školu u Mostaru. To mi je jako teško palo, počela sam da plačem. Bilo me je strah da budem učiteljica, bojala sam se da me ne rasporede u neko selo daleko od mojih roditelja i Trebinja“, započinje svoju priču Mileva koja je još kao djevojčica pokazivala sklonosti ka učiteljskom pozivu naučivši mlađeg brata, u ratnim godinama, da čita.
Nakon završene male mature, kao dobrovoljac odlazi sa drugovima i drugaricama u radnu akciju, da grade autoput Beograd – Zagreb, i tu je provela mjesec dana. Kad se vratila, Opština Lastva je tražila mladog službenika koji bi im napravio popis stanovništva za deset sela.
„Tražili su od mog oca da ja to uradim, da budem tu godinu dana prije nego što odem u Učiteljsku školu. Tata je pristao, a ono što mama i tata odluče za mene je bila svetinja. Radeći taj posao naučila sam čitavu administraciju vođenja jedne ustanove. Uspješno sam izvršila popis stanovništva, a nakon godinu dana odlazim u Učiteljsku školu. Jedna poznanica mi je sašila haljine, a tata mi je na Vilusima kupio cipele, pola platno, a pola koža. I danas ih se jasno sjećam. Tako se skrpilo najosnovnije, imala sam jedno koferče, spakovala se i pravac Mostar. Prijemni ispit, a ja ne želim da prođem pa odlučujem da ništa neću pisati. Prilazi mi jedan profesor, a ja mu na pitanje zašto zaostajem u radu odgovaram da ne volim da budem učiteljica“, priča ova draga učiteljica prisjećajući se, sad kroz blagi osmijeh i sjetu, onoga što joj je tada bila velika muka.
„Došlo vrijeme da direktor Učiteljske škole pročita ko je prošao, a ja se oznojala, držim koleginice za ruke i nadam se da nisam prošla, ali jesam. U Mostaru sam završila tri razreda, a četvrti razred i maturu u Sarajevu. Na obali Miljacke, kraj jednog mosta, dobro sam zapamtila Učiteljsku školu u kojoj sam stekla obrazovanje, vaspitanje i ljubav za učiteljski poziv“.
Uživala je podučavajući djecu, bića koja voli najviše na svijetu
Odmah po završetku Učiteljske škole su morali da idu da obrazuju nepismene. Bilo je hitno da se djeca nauče da čitaju i pišu. Toliko je bilo nepismenih da je iz svih republika i pokrajina poslat neko da pomogne BiH.
„Prve godine službe sam dobila osmogodišnju školu u Ljubomiru, zajedno sa Milicom Branković koja je došla iz Novog Sada da pomogne. Ljubomir preko brda, iza Leotara, ima put, ali nema nikakvih vozila, ne idu ni autobusi. I mi odemo pješke. Sjećam se da sam dobila prvi i treći razred, kombinovano odjeljenje. Ali, problem je što nemamo gdje spavati tamo. Veselin Komnenić, koji je isto radio u školi, kaže da on spava u učionici gdje držimo karte i globus. Uzeo je šatorsko krilo, zavezao na konop i pregradio učionicu pa smo Milica i ja spavale sa jedne strane, a on sa druge. Onda je seoski odbor odlučio da nam obezbijedi sobu u magacinu tadašnje zemljoradničke zadruge. U magacinu je bilo svašta za trgovinu, ali bogami i miševa. Okrečili su tu prostoriju, očistili, obezbijedili osnovne potrepštine, prozor kao zatvorski sa tri rešetke, da niko ne može da uđe, a vrata se slabo zatvaraju. U Ljubomiru sam radila godinu i po dana kada se ukazalo slobodno mjesto u Osnovnoj školi Klobuk. U Klobuku sam imala rodbine po mojoj baki i radovala sam se što sam sljedeću školsku godinu počela kao učiteljica u tom mjestu. Zatim sam počela da radim u Gornjem Grančarevu, a nakon pet godina provedenih tamo prelazim u osmogodišnju školu u Lastvi“, priča ova devedesetogodišnja učiteljica, a njen mio glas i nježni pokreti rukama odaju godine provedene u prosveti.
_____________________________
- PERJE SLUŽI ZA MAZANJE PITE
„Na jednom času sam djecu učila o domaćim životinjama i šta od koje životinje dobijamo. I kad je došao čas utvrđivanja, odmah djeca znaju da od kokoške dobijamo meso, jaja i perje. Postavim pitanje za šta nam služi perje, a jedna mala plavušica koju sam mnogo voljela kaže ‘drugarice, da mažemo pitu’. Djeca prasnula u smijeh, ona se postidjela, a ja im objasnim kako su poslije rata uslovi takvi da nemamo fabrike koje će napraviti četkice za mazanje pite i da su majke prinuđene da, kad razviju jufku, uzmu od pijetla najveće pero, operu ga i njime mažu pitu“, priča učiteljica koja i dalje pamti sve dogodovštine iz svoje učiteljske karijere.
_______________________________
- KROJAČICA ANĐA
„Tokom časova svašta mi se događalo. Sjećam se, u Osnovnoj školi Grančarevo sam učila djecu o zanatima i zanatlijama. Trebalo ih je naučiti šta je zanat, kako postaješ zanatlija, šta koji zanatlija radi, koji je pribor potreban za rad. I, sutradan došao čas utvrđivanja, pitam kako zovemo zanatliju koji nam kroji i šije odjeću, a ruku podiže najslabiji đak u razredu. Prozovem ga presrećna što se javio, a on kaže ‘drugarice, zove se Anđa’. A Anđa je bila jedina krojačica u bivšoj opštini Lastva i ona nam je krojila i šila odjeću“, prisjeća se kroz osmijeh učiteljica Milena.
______________________________
Mileva je bila vrlo uspješna učiteljica. To, pored Ordena rada sa srebrnim vijencem iz Beograda i Povelje Grada Trebinja, dokazuje i to što je u lastvanskoj školi tri godine zaredom dobijala ocjenu ‘ističe se’, te je dobila i veći platni razred. U školi u Lastvi je radila dvije godine, a jednog mjeseca su je poslali da se prekvalifikuje za nastavnika opštetehničkog obrazovanja. Poslati su u Mostar na seminar. Iako joj je bilo neprihvatljivo da se bavi majstorskim poslom, shvatila je da uživa u svemu novom što nauči.
„Slali su nas po raznim srednjim školama i ustanovama gdje se obrađuju razni materijali. Trebalo je nositi hamer papir, bojice, radni mantil, redis pero za tuš, učili smo tehničko crtanje po kom su se pravili mali dijelovi namještaja. Morali smo svi da ponesemo jednu knjigu koja je potpuno rasuta i bez korica, ali sam je zato vratila sa napravljenim koricama uvezanim u štampariji. Sve sam tu naučila da pravim. Najupečatljivije u mom radu u Lastvi je bilo kad sam đacima napravila balon koji je svečano pušten na igralištu uz pomoć pamuka natopljenog u benzin. Poletio je u vazduh na tihom vremenu, na suncu, otišao je skroz u vrh i gore se zapalio. To je bilo najveće uzbuđenje u mojoj školi i mom radu u Lastvi“.
________________________
- LAĐOM DOLAZILA DO GRANČAREVA
„Kad sam došla u selo Grančarevo da radim, moje prevozno sredstvo sa druge strane Trebišnjice je bila lađa. Tata je imao obavezu da me svako jutro prevozi lađom. Bila je velika metalna sajla po kojoj se kretao točkić, a voda gura lađu na drugu stranu. I, predveče, kad se vraćam, morao je da me čeka dok se ja nisam dobro osposobila i sama vozila. Uvijek sam bila na kraju lađe“, priča Mileva svoje doživljaje, ali ne može da ne istakne koliko je voljela da radi u Gornjem Grančarevu, muslimanskom selu sa samo tri pravoslavne kuće, gdje su je primili kao najrođenijeg člana porodice i izabrali za učiteljicu svoje djece.
_________________________
U Trebinje odlazi sa suprugom nakon što je njegovo preduzeće sa kancelarijom prešlo u Trebinje. Nije željela da ide iz Lastve, u svakom selu joj je bilo lijepo, svakog svog učenika je voljela, ali Gornje Grančarevo joj je posebno ostalo u srcu. U svakoj seoskoj školi je radila sa kombinovanim odjeljenjima, što je, priznaje, bilo veoma teško. U Drugoj osnovnoj školi u Trebinju počinje da radi 1961. godine, u učionici sa 35 đaka. Tada, nakon 10 godina rada u kombinovanim odjeljenjima, dobija samo prvi razred. Milena, sa po kojom suzom u oku, kaže da su svi bili dio nje. U toj školi je radila dvanaest godina, sa puno ljubavi koju je pružala, ali i dobijala od djece i njihovih roditelja. Kada se napravila Treća osnovna škola u Policama, prelazi da radi u njoj jer je blizu njihove kuće, a i djeca su joj išla u nju. Kroz šalu kaže da je u toj školi bilo centralno grijanje, što je takođe bio jak razlog za prelazak. U Trećoj osnovnoj je radila 16 godina i iz nje je otišla u penziju.
Nastavnički kolektiv Druge osnovne škole, školska godina 1961/62.
„Bilo je teških i preteških dana, ali i lijepih i dragih. Jer, kad ispred sebe gledate djecu, nekoga ko je najpošteniji i najidealniji od ljudskog roda, zavolite ih do te mjere da samo o njima znate da pričate. Oni su postali dio mene, a ja njihova veoma draga učiteljica. Rastanci sa njima su uvijek proticali u suzama. Ne postoje pokloni koji bi predstavljali takvo zadovoljstvo kao kad sretnem svoje nekadašnje učenike i vidim da me se sjećaju, prepoznaju me i javljaju mi se sa osmijehom i srdačnim riječima. Sada, da se ponovo rodim, sama bih izabrala da budem učiteljica. Srećna sam što sam svoj radni vijek provela sa bićima koja najiskrenije volim. Neskromno je pričati o sebi, ali sam zaista izuzetno radila svoj posao, uz puno truda i rada. Uvijek sam željela da naučim što više, pa sam tako naručivala časopis Naša škola, ali i časopis za fizičko vaspitanje kako bih poslije to radila sa svojom djecom u školi“, priča ova fenomenalna žena divnog glasa, sa ljubavlju koja se i dalje vidi u njenim očima.
_____________________________
- U PENZIJU OTIŠLA ZADOVOLJNA
„Kada sam otišla u penziju bilo mi je veoma žao, djeca su mi jako nedostajala. Činilo mi se da neću znati bez njih da dišem. Sjećam se, dođe prvi septembar, a ja izađem na balkon samo da ih vidim i plačem. I dan danas sanjam djecu i da ne zakasnim u školu. Bila mi je velika čast biti učiteljica. Kod svakog od svojih učenika sam ostala u lijepom sjećanju i to me jako raduje. U penziju sam mogla da odem zadovoljna i srećna zbog toga. Svoje penzionerske dane sam provodila najviše u društvu knjige, a sad imam i iPad preko kog slušam muziku“, priča sa sjetom u glasu Milena, a očigledno je koliko joj je nedostajala učionica i da bi, da je mogla, život provela u njoj podučavajući djecu.
______________________________
Učiteljica Mileva je zaista voljela svoj posao. Uživala je u njemu i u djeci sa kojom je radila. I sada, nakon više od 30 godina u penziji, njene oči zasijaju kad spomene, kako voli da kaže, svoju djecu. Jer, svi su oni dio nje, njenog srca i bića. I danas ih sanja, prisjeća se sa velikom radošću svakog od njih, a usne se razvuku u širok osmijeh dok gleda stare fotografije i priča kako se i danas sjeća gdje je ko sjedio, kao i imena svakog učenika.
Treća osnovna škola, 1987. godina, posljednja generacija koju je vodila učiteljica Rajić
A slična je priča i učitelja Vula Runjevca, rođenog u Zgonjevu 1932. godine. Kao i Milena, natjeran je da bude učitelj, ali je volio djecu, a i oni njega. Kroz stidljiv osmijeh kaže kako mu je bilo drago kad su mu djeca pjevala ‘Učitelju crne kose, u srcu te đaci nose’, srećan što je dobro radio svoj posao i bio drag djeci.
„Prvo sam radio u Ribarima, oko 40 kilometara od Konjica. Škola je bila u privatnoj kući kod Vida Topalovića, tu sam spavao i hranio se. Svako jutro se tu kuvala pura, to je bilo voćno mjesto sa dosta krušaka, šljiva, jabuka i oraha. Tu je bilo oko 50 učenika, radio sam sa nepismenima koji su već zašli u neke godine. Nije bilo lako, ali se moralo raditi. Nakon godinu i po dana odlazim u vojsku. Nakon služenja vojske počinjem da radim u Zaplaniku gdje sam zamijenio Rada Taraila. Iz Zaplanika odlazim u Arslanagića Most i tu sam bio godinu dana. Nisam radio četiri ili pet mjeseci, a onda se pojavilo mjesto u Grmljanima. U školi u Zgonjevu sam proveo nekoliko godina, a odatle sam prešao u školu u Dživaru. U toj školi sam radio 15 godina i odatle sam otišao u penziju“, priča učitelj Vule, a naglašava kako je u učiteljskoj profesiji najteže bilo raditi u kombinovanim odjeljenjima.
Učitelj Vule sa svojim đacima
Kako ovaj omiljeni učitelj navodi, trebalo je biti jako vješt pa uspjeti zaposliti sve učenike u kombinovanom odjeljenju. Učitelj Vule kaže da su đaci tada bili disciplinovani, da je povremeno morao da bude strog, ali da je uglavnom sa djecom na lijep način uspijevao da se dogovori. I danas mu je, kaže nostalgično, čudno bez učenika, nerijetko sanja školu, djecu, ali i inspektore koji su ih redovno kontrolisali. U najljepšem sjećanju mu je ostala škola u Grmljanima, u njoj je bilo izuzetnih učenika.
Učitelj koji je preko 40 godina radio u školama i danas se sjeća svojih učenika i njihovih nestašluka. Istina, u svakom odjeljenju je bilo i dobrih i slabih učenika, ali sve ih je jednako volio i uživao da ih podučava. Najteže mu je, pored rada u kombinovanim odjeljenjima, padala administracija, popunjavanje dnevnika i pisanje pripreme za čas.
Vule i Milena, ne svojom voljom učitelji, ali i danas srećni što su radili sa bićima koja najviše vole. Iako je bilo teško, oboje ističu koliko su zadovoljni što su bili učitelji, što su svoj radni vijek proveli podučavajući i dijeleći znanje sa djecom. Ponosni su što ih njihovi učenici i danas prepoznaju i javljaju im se sa osmijehom na licu. Jer, to znači da su ostavili neizbrisiv trag u njihovim srcima.
Jovana Salata/Glas Trebinja
