Fond za mlade talente Srbije svake godine organizuje konkurs za Dositejevu stipendiju, koja se dodjeljuje nadarenim osnovcima i srednjoškolcima, kao i studentima završnih godina osnovnih i master studija. Ovogodišnju stipendiju primilo je oko 1.000 studenata završnih godina svih fakulteta u Srbiji, među kojima i Trebinjac Ivan Bešenji, doktor medicine, koji je sa prosjekom ocjena iznad 9.5. i svih ispita datih u roku, na Medicinskom fakultetu u Novom Sadu diplomirao u julu ove godine.
Naći se među 1.000 najboljih sasvim sigurno je velika satisfakcija, ali i potvrda da su zalaganje i trud vrednovani. Da znanje, ipak, nije potcijenjeno, a da svaki rad i odricanje uvijek daju rezultate. Za svakog mladog čovjeka to je nemjerljiv zalog njegovom budućem usavršavanju, što ovaj perspektivni momak tek ima u planu.
„Ponosan sam na ovaj uspjeh, ne samo zato jer je oličenje mog truda i rada i svega što sam uložio u protekle šestogodišnje studije, već zato što će mi, svakako, značiti i pri zapošljavanju. Hercegovina je oduvijek imala dobre matematičare, fizičare i mnoge druge talente, koji bi na mnogim takmičenjima daleko dogurali. Drago mi je da sam, iole, uspio i sam da postignem nešto slično. Iako je teško osjećati se posebnim među 1.000 drugih studenata koji su podjednako radili i zalagali se za ono što žele da postignu, smatram da je ovo veliki uspjeh za mene kao individuu, a naravno, i za moju porodicu koji su, nadam se, ponosni na mene“, reče nam ovaj Trebinjac, koji je više puta nagrađivan i od matičnog fakulteta.
Kao nekome izuzetno posvećenom, ali ko se prevashodno s puno ljubavi odnosi prema pozivu za koji se opredijelio, uručivane su mu nagrade za izvanredan prosjek ocjena, što mu je, kaže nam, učvrstilo samopouzdanje i usmjeravalo ga dalje ka uspješnom i sigurnom završetku studija. I pored svih priznanja, prestižnu nagradu „Dositeja“ nije očekivao, ali joj se potajno nadao.
Premda je odrastao okružen ocem pedijatrom, sestrom specijalistom internistom i majkom medicinskom sestrom, dakle, u ambijentu medicinske profesije, na njegov izbor da krene istim stopama niko nije uticao. Bio je to poriv, onaj unutrašnji zov, koga je Ivan u sebi prepoznao još kao dječak i instinkt uspješno slijedio. Samim tim, najbolje moguće prevazilazio i mnoge izazove sa kojima se susretao tokom proteklih šest godina studija.
„Za mene nije postojala druga želja i opcija pored medicine. Zavolio sam je još u osnovnoj školi otvorivši sestrin Atlas iz anatomije gdje sam prvi put ugledao presjek srca. Svakako da je bilo mnogo izazova, ali to mi nije toliko predstavljalo problem jer sam uvijek imao porodicu uz sebe. Od svih njih, koji su uvijek imali razumijevanja, moram da izdvojim da mi je najviše pomogla moja sestra Ana i više nego što se može zamisliti koliko jedna sestra bratu može da pomogne, počevši od svih kućnih poslova do, najvažnijeg od svega, pružanja moralne podrške!“
Trenutno stažira na Institutu za kardiovaskularne bolesti u Sremskoj Kamenici. Stažiranje u Srbiji traje šest mjeseci, nakon čega se polaže državni ispit i dobija lincenca. Iako oduvijek svjestan činjenice koliku odgovornost sa sobom nosi ovaj poziv, iskreno nam kaže da teoriju nije lako primijeniti u praksi.
„Posao ljekara je vrlo ozbiljan i nosi sa sobom mnoge rizike kojih pojedinac mora biti svjestan u svakom trenutku posla. Iskreno, mislio sam da će teoriju biti lakše primijeniti u praksi, poprilično sam se zavarao. Pored primjene znanja, potrebno je savladati i vještine komunikacije i snalaženja u radnom okruženju, što fakultet baš i ne nauči. Za mjesto se nije lako izboriti, ali ipak mislim da će se rezultati pokazati nakon uloženog rada, truda, istrajnosti i malo sreće“.
U to nimalo ne sumnjamo. Ne samo zbog činjenice da je sa ovom profesijom rastao i sazrijevao, nego i zbog njegovog savjesnog i zrelog razmišljanja i odgovornog pristupa materiji. Jer, ako nam neko mlad kaže da se najbolje uči iz vlastitih grešaka i ličnih naučenih pouka, onda znamo da je pred nama čovjek visoko moralnih uvjerenja.
U prilog tome govori i da je ostao dosljedan prvom dječačkom interesovanju. Želja mu je da specijalizira upravo kardiologiju i ka daljem usavršavanju krene polako, ali sigurno.
„Mene je još prije fakulteta zanimala samo kardiologija. Srce mi je omiljeno za izučavanje, nije kompleksno i neistraženo kao mozak, nije enigma za sebe a opet je ključno za život organizma. U toku fakulteta nisam imao druge želje osim kardiologije, tako da sam se fokusirao na tu granu medicine i odlučio da dam sve od sebe da ostanem i dobijem posao na Institutu za kardiovaskularne bolesti. Sestra živi i radi kao doktor interne medicine u Švajcarskoj i kroz njenu perspektivu mogu da vidim šta znači i kakav je život u inostranstvu, ali trenutno ne mogu da kažem da bih i sam negdje vani išao za stalno, mada svaki vid usavršavanja, naravno, dolazi u obzir“.
A naš budući kardiolog je i muzičar. Predstavili smo ga već, pišući o novosadsko – trebinjskom bendu „Sajber banditi“, u kome svira električnu gitaru i prateći je vokal. Tu stranu njegove ličnosti nismo mogli ni željeli zaobići. Jer, sva kompleksnost ljekarskog poziva obično odaje ozbiljnu osobu i pravo je osvježenje upoznati doktora izrazito duhovitog i spremnog da se našali i na sopstveni račun.
„Uvijek mi je kreativnost bila jača strana od one lijeve, matematičke i logičke hemisfere mozga. Gitaru sam dobio za 12. rođendan ali je nisam počeo svirati do 14. godine. Sve počinje kao neka kliše priča, roštilj, ekipa i rob koji mora da zabavlja curice koje zna da ne može da ima drljanjem gitare pored vatre. Vremenom sam se zaljubio u muziku, sredinom srednje škole, i nikad nisam prestao da je volim. Uvijek sam pjevao iako sam se kao ipak ”neškolovani muzičar” sramio“.
I na ovom polju Ivan slijedi svoje srce. Muzika, pored toga što mu dođe kao dobar izduvni ventil, poseban je dio njegovog bića. A vidjevši ga sa frizurom poput nekadašnjih „Bitlsa“, na čije članove nas je odmah asocirao, sasvim nam je jasno kako se bez razmišljanja našao u stalnoj postavci „Sajber bandita“.
„Ispunjava me kad vidim velike svjetske bendove kojima publika pjeva pjesme glasnije od ozvučenja i nekako sam poželio da budem dio takve atmosfere i da sve posmatram sa bine. 2019. godine Vuk Milivojević me pozvao u bend. Vrlo rado, naivno i bez razmišljanja pristao sam na sve i nikad se nisam pokajao. Biti u bendu za mene kao osobi kojoj je muzika uvijek bila bijeg od svega realnog i dosadnog, predstavlja lijek koji nema maksimalnu dozvoljenu dozu, neželjene efekte niti kontraindikacije. Trenutno se spremamo sa novim članom postave, novim bubnjarom, da konačno krenemo da nastupamo koliko nam dozvole naše obaveze i situacija sa pandemijom. Spremamo i novi singl zbog čega sam i najviše uzbuđen“.
Novi Sad, stalnu mu adresu u posljednjih šest godina, zavolio je na prvi pogled. Kaže nam, nije mu se teško bilo navići na široke bulevare, lijepe djevojke, dobro društvo i kraft pivo, te život u ovom velelepnom gradu smatra novim poglavljem. U Trebinje, zbog opravdanih obaveza rijetko dolazi, ali kada može, to rado čini.
„Mama i tata su mi u Trebinju tako da najviše radi njih dolazim, a i iz ljubavi prema gradu u kojem sam odrastao uz najbolje drugare sa kojima uvijek volim da se vidim, družim i prisjetim srednjoškolskih dana koji su sve više iza nas, a opet se čini kao da smo juče slavili matursko veče i planirali ono o čemu pojma nismo imali. Često me sjeta stigne ali je ipak otjeram, valjda sam i navikao već“, reče nam prilično poetično, čime nismo iznenađeni, kada pred sobom imamo momka koji jednako strastveno istražuje srce, gitaru i muziku.
Pripada onima koji sve doživljeno smatraju autentičnim, samim tim i nezaboravnim životnim iskustvima, bilo da se radi o nekom ispitu, druženju, bivšim ljubavima i mnogo čemu drugom. Jednako važno mu je i što je naučio i više nego je mogao da zamisli i stekao prijatelje za života. Na svom putu, očigledno, izgradio je sebe. I bez obzira što su pred njim i dalje brojni koraci koje mora da pređe, ne sumnjamo da će svaki uspješno savladati. Pun entuzijazma, snage duha i želje za novim znanjima, uprkos ambiciji, svoje distance prelazi nogama čvrsto na tlu i znamo, sigurni smo, da je pred nama na prvom mjestu čovjek, a zatim ljekar, ma koliko da mu je profesija imperativ bez konkurencije!
Znanje je neprocjenjivo
Fond za mlade talente Srbije već šestu godinu nagrađuje talentovane i uspješne osnovce, srednjoškolce i studente završnih godina studija za ostvarene uspjehe tokom studiranja. Uslov za studente, pored prosjeka ocjena iznad 9. je i očišćena prethodna godina studija, a stipendija se prima samo završne godine fakulteta. Ovo prestižno priznanje dodjeljuje se za postignute uspjehe i ostvarene rezultate tokom školovanja, kako bi se promovisalo znanje i rad, prepoznao i vrednovao potencijal mladih talenata. Različite su profesije kojima se nagrada uručuje, ali je poruka za sve ista – znanje je neprocjenjivo i niko ga ne može oduzeti. Do sada je ovaj Fond finansijski pomogao 11.200 dobitnika nagrada i stipendija, a ponosni smo što među svima njima ima i Trebinjaca!
Izvor: Radio Trebinje
