Dragana Jelačića, virtouza na harmonici, naši sugrađani dugo već znaju. Barem otkad u grad stižu vijesti u nagradama koje redovno osvaja na različitim domaćim i međunarodnim takmičenjima. Posljednja takva vijest stigla je nedavno – Kragujevački akademski orkestar akordeonista, čiji je Dragan član, osvojio je prvo mjesto na prestižnom 72. Svjetskom trofeju za harmoniku.
Član je ovog orkestra od 2018. godine, od kada su harmonika i želja da o ovom instrumentu uči od najboljih – spojili Dragana i Kragujevac. Na Odsjeku za muziku Filološko-umetničkog fakulteta u ovom gradu danas je student završne, četvrte godine.
Dragan ne mistifikuje svoj dar, ni prvi susret sa muzikom i harmonikom. Sve je nekako bilo sasvim slučajno i bez posebnog razloga. Prva ljubav ipak je bila fudbal. Čini se da on muziku nije ni birao, već je ona izabrala njega. Umalo i da odustane na samom početku da nije bilo upornosti onih koji su u njemu prepoznali talenat i za najviše domete. Nije odustao, a onda su počele da stižu nagrade… Danas bilježi zapažene nastupe i na takmičenjima koja okuljaju muzičare najviše svjetske klase. Ali sa Draganom u razgovor krećemo od ovog posljednjeg, sa Svjetskog trofeja…
Sa 44. međunarodnog susreta harmonikaša u Puli (2019.)
– Svjetski trofej za harmoniku jedno je od najprestižnijih svjetskih takmičenja, koje se svake godine održava u drugoj zemlji. Za 2021. godinu trebalo je da se održi u Ukrajini, ali je zbog epidemije virusa korona održano u onlajn formatu. Takmičenje je organizovano na način da su kandidati slali svoje snimke koje je ocjenjivao višečlani žiri, a činili su ga najeminentniji profesori i izvođači iz brojnih zemalja širom svijeta. Snimci nisu smjeli da budu dorađivani u studiju, već onako kako su bili zabilježeni – tako su se morali poslati. Mi smo poslali snimak izvođenja djela Vladislava Zolotarjeva, Markeza i Astora Pijecole. Naš orkestar je osvojio prvo mjesto sa ukupno osvojenih 24,11 od mogućih 25 poena…
- Dragan i muzika? Kad i kako je zapravo počela ova uspješna priča?
– To nije ona klasična priča – da sam, recimo, kao mali slušao harmoniku ili muziku uopšte, uživo ili na televiziji, pa da mi se to svidjelo zbog čega sam i ja poželio da sviram. Bilo je drugačije. Kad sam bio mali mene je ustvari najviše interesovao fudbal. Sate sam provodio igrajući fudbal sa drugarima. Kad sam krenuo u školu, upisao sam se i na fudbal. Odlazak na trening ili na utakmicu za mene je predstavljao najvažniji događaj dana – i samo sam o tome mislio. Bio sam izuzetno energičan u tim godinama, naravno i dobar učenik, pa bih nakon škole i završenih domaćih zadataka – ostatak dana provodio napolju sa drugarima. Roditelji su vidjeli da imam vremena za još neku aktivnost. Majka me je jedan dan pitala, onako iz čista mira – da li bih išao u muzičku školu. Rekao sam da bih, iako ni tada nisam znao zašto sam to rekao, niti šta ta škola ustvari predstavlja. Upisao sam muzičku školu, i tako je sve počelo…
- Postoji li možda i neka porodična tradicija vezana za muziku?
– Kad sam kasnije pokušavao da razumijem odakle sve to, shvatio sam da tu vjerovatno ima i neke genetike. Naime, moj rođak svira gitaru, samouko. Njegov sin je već završio muzičku akademiju u Beogradu, odsjek za gitaru. A i moj otac je osnovnoj školi u školskoj sekciji svirao tamburicu.
- Kako je izbor pao na harmoniku?
– U početku nisam imao nikakvu viziju o tome koji bih instrument svirao. Na tatin savjet sam počeo da sviram harmoniku. Iako nije uobičajno da već u pripremnom razredu djeca sviraju instrument – ja sam imao sreću i krenuo odmah na časove harmonike kod profesorice Violete Popadić. Od početka se mogao vidjeti neki talenat: ono što je najteže kod djece jeste postaviti pravilno instrument, držati ruku pravilno dok svirate – a meni je to sve išlo veoma lagano. Već nakon dva ili tri mjeseca imao sam prvi nastup na internom času. Svi su nekako bili oduševljeni kako ja, tako mali i nakon samo dva mjeseca vježbanja, umijem da sviram. Bilo je kasnije u osnovnoj školi i nekih kriza – do toga da sam krajem drugog razreda htio i da je napustim. Nisam imao ni vremena ni strpljenja da vježbam, a tada se već moralo svaki dan vježbati nekih pola sata. Međutim, profesorica Violeta Popadić mi je ponudila da sljedeće godine idem na takmičenje. To me je podstaklo da ipak razmislim o svojoj odluci. Na takmičenju su svirali kamerni ansambli, sa najmanje troje učenika. Moji drugari iz muzičke škole Nenad Višnjić i Filip Damjanac svirali su veoma dobro, ali im je falio taj treći član. Iako ja tada uopšte nisam bio u „dobrom stanju“, nisam vježbao niti imao neke najbolje ocjene – profesorica je u meni prepoznala potencijal za nešto više i ja sam prihvatio da idem na takmičenje. Sljedeće godine smo svirali u tom triju, otišli i na republičko takmičenje i tamo osvojili – prvo mjesto. Tad sam u pravom smislu zavolio da sviram i odlučio da ipak ostanem u muzičkoj školi.
Fotografija sa prvog nastupa (2008.)
- S druge strane, zašto bi danas, kao formiran akademski muzičar, nekom ko tek počinje preporučio ovaj instrument?
– Harmoniku bih preporučio zato što je to veoma zahvalan instrument jer se na njemu mogu svirati zaista različita i djela iz različitih epoha muzike. Podjednako dobro mogu da zvuče djela iz perioda baroka ili romantizma, a takođe – i savremena djela. Harmonika je relativno mlad instrument, koji se još uvijek razvija. Pruža zaista velike mogućnosti, dinamičke i logičke. Veoma je izražajan instrument. Na harmonici mogu da se izvode i obrade orkestarskih djela, zatim klavirskih, kao i djela koja su u originalu pisana za neke druge instrumente.
- Iskustva sa muzičkog školovanja u Trebinju? Bio si i đak generacije u srednjoj muzičkoj školi. Još tada si osvajao nagrade na takmičenjima. Koje bi izdvojio kao najznačajnije ili tebi posebno drage?
– Školovanje u Muzičkoj školi u Trebinju ocjenjujem najvišom mogućom ocjenom. Imali smo odličnu saradnju sa profesorima. Uvijek su nam izlazili u susret i trudili se da nam prenesu sve svoje znanje. I ponijeli smo zaista kvalitetno znanje. To shvatimo kada dođemo na akademiju, sa kojim smo predznanjem došli, a to je za ovaj dio školovanja izuzetno bitno. Već sam pomenuo profesoricu Violetu Popadić – ona je zaista zaslužna i za sve moje uspjehe. Da nije bilo nje, vjerovatno bih napustio školu već nakon drugog ili trećeg razreda osnovne. I u srednoj školi nijednog uspjeha ne bi bilo da se profesorica Popadić nije maksimalno žrvtvovala, sa mnom satima radila dnevno. A nagrada je bilo mnogo – preko dvadeset prvih nagrada sa domaćih i međunarodnih takmičenja tokom srednje škole. Izdvojio bih neke od njih: apsolutni laureat, odnosno pobjednik sa najviše bodova po svim kategorijama, na međunarodnom festivalu „Dani harmonike“ u Ugljeviku, na festivalu „Akordeon art“ u Istočnom Sarajevu, na međunarodnim susretima harmonikaša „Zvezdane staze“ u Kragujevcu. Zatim, pomenuo bih i prvo mjesto na takmičenju „Dani harmonike“ u Pragu. Takođe i nastup na 42. takmičenju harmonikaša u Kastel Fidardu u Italiji, gdje sam u konkurenciji više od dvadeset takmičara iz cijelog svijeta zauzeo peto mjesto. Tamo sam bio najbolje ocijenjeni takmičar iz zemalja bivše Jugoslavije, a ispred mene su se nalazili samo tadašnji i bivši svjetski prvaci, što je za mene predstavljalo izuzetan uspjeh. To je bilo prvi put da sam se pojavio na svjetskoj sceni i taj nastup je nekako ostao upamćen i kod publike, koja mi je poslije prenosila utiske, među profesorima koji su me slušali, a naravno – i ja ga pamtim…
- Kragujevac, vjerovatno, nije tek slučajan izbor? Kakav ćeš iskustva ponijeti sa školovanja na akademiji?
– Izbor nije bio slučajan. Još od početka srednje škole u dogovoru sa profesoricom Violetom Popadić imao sam negdje u planu da će naredni korak biti upis na fakultet u Kragujevcu – iz razloga što smo smatrali da je to najbolje mjesto za mene i najbolja škola za harmoniku na ovim prostorima. Izuzetno je poznata, već godinama i decenijama unazad, iznjedrila je brojne muzičare koji su osvajali najprestižnija svjetska takmičenja. Od tada sam već imao u planu da budem u klasi profesora Vojina Vasovića. Pohađao sam seminare kod njega i svidjela mi se interakcija koju sam imao sa njim, način na koji vodi čas, razne tehnike i mogućnosti koje ste od njega mogli na naučite. I njemu se dopala ta saradnja i nakon položenog prijemnog ispita, uzeo me je u svoju klasu – i zaista imamo izuzetno dobru saradnju. Uopšte, utisci su odlični, fakultet je upotpunosti opravdao, mogu reći i nadmašio moja očekivanja. Zaista može mnogo toga da se nauči, pogotovo u onome što mene najviše zanima, a to je harmonika. Svakome ko planira da upiše muzičku akademiju preporučio bih Filološko-umjetnički fakultet u Kragujevcu.
Sa koncerta Kragujevačkog akademskog orkestra akordeonista u Sinagogi u Novom Sadu (2021.)
- Šta pamtiš kao posebno značajan uspjeh iz ovog perioda tvog muzičkog „odrastanja“?
– Što se tiče mojih ličnih uspjeha, izdvojio bih nastup na 44. susretima „Dani harmonike“ u Puli, održanim 2019. godine, na kojima sam, kao jedan od najmlađih učesnika, u kategoriji bez starosne granice, osvojio prvo mjesto – a pored toga i Kup grada Pule, koji se dodjeljuje takmičaru koji osvoji najveći broj poena unutar tri najstarije kategorije. Jedno vrijeme nije bilo takmičenja zbog pandemije. Trebalo je da u decembru 2020. godine otputujem u Moskvu i da učestvujem na festivalu harmonike „Bajan i bajanisti“. Uz još nekoliko kolega, izabran sam da nastupim na koncertu i prezentujem srpsku školu harmonike, a potom da učestvujem i na takmičenju. Zbog pandemije, na žalost, predstavljanje srpske škole harmonike je odloženo, a takmičenje je bilo u onlajn formatu. Prošao sam u finale i zauzeo deveto mjesto. To je takođe izuzetan uspjeh – jer sam se takmičio sa muzičarima svjetskog formata, dosta starijim i iskusnijim od mene, profesionalcima koji koncertiraju širom svijeta i žive od toga. Prošle godine sam učestvovao na još jednom onlajn takmičenju koje je trebalo da se održi u Borisovu u Bjelorusiji, na kojem sam u svojoj kategoriji, među takmičarima preko 18 godina, zauzeo prvo mjesto. Sa najviše osvojenih bodova u svim kategorijama – jer ovo takmičenje nije bilo samo za harmoniku, već i za klavir, balalajku, dombru i brojne druge instrumente. Ipak, najvažniji uspjeh sa fakulteta je učešće na 72. svjetskom kupu za harmoniku, koji je u avgustu 2019. godine održan u kineskom gradu Šen Ženu. Nastupio sam u kategoriji bez starosne granice, bio sam jedini predstavnik BiH, i u konkurenciji više od 50 takmičara iz čitavog svijeta – zauzeo sam šesto mjesto. Od samog početka mog školovanja u Kragujevcu, od oktobra 2018. godine, aktivan sam član i Kragujevačkog akademskog orkestra akordeonista. Uz ovaj posljednji uspjeh na Svjetskom trofeju, osvojili smo i prvo mjesto na festivalu u Tivtu 2019. godine. Kao član orkestra odsvirao sam oko 15 cjelovečerših koncerata u Srbiji i regionu. Jedan kocert bio je i u Trebinju. Snimili smo i dva CD-a: prvi je izdat 2019. godine, a za drugi će, nadam se, biti objavljen ove godine.
- Šta poslije akademije? Gdje Dragan sebe vidi u godinama koje slijede? U čemu bi želio da se ostvariš?
– To mi je veoma teško da odgovorim. Ono što zasigurno znam je da želim da ostanem u klasičnoj muzici. Završna sam godina osnovnih studija pa planiram da upišem i master studije, takođe u Kragujevcu. Potom ćemo razmotriti sve prilike koje mi se budu nudile. Ne bih znao nešto preciznije da kažem o onome što će da uslijedi. Za sada idemo korak po korak…
- Postoje li neka djela ili kompozitori koje posebno cijeniš i rado izvodiš? Uz onu klasičnu, ima li u Draganovom muzičkom kosmosu možda mjesta i za neke žanrove popularne muzike, koja je bliža većini tvojih vršnjaka?
– Od kompozitora izdvojio bih Johana Sebastijana Baha i Anatolija Kusjakova. To su dva kompozitora čija djela najradije sviram. Generalno, što se tiče mog repertoara, sviram djela originalno pisana za harmoniku, zatim i djela koja su originalno pisana za klavir i za orkestar. Što se tiče drugih žanrova – za sada ipak ne. Posvetio sam se samo klasičnoj muzici.
- Šta Dragan voli pored muzike? Kako provodni slobodno vrijeme?
– Najviše u druženju sa prijateljima. Takođe, i u sportskim aktivnostima. I dalje volim fudbal, kako da gledam tako i da igram. Pratim sport generalno. Nađe se tu i poneki film ili serija. Tako najviše vremena provodim…
Glas Trebinja
