Grad Trebinje
Trebinje

Draganin put znanja i čelične volje: KADA SE ZGRABI ŽIVOT

Laboratorija svjetskog ranga – satisfakcija dosegnuta ogromnim ličnim zalaganjem

Imati vjeru i jasan cilj, ne pristajati na manje od toga i uhvatiti se u koštac sa realnošću, put je koji vodi u pravom smjeru. Raditi na sebi beskompromisno, ne tražeći alternativu ni onda kada se učini da bi tako bilo jednostavnije, najčešće se ispostavi odlukom života. Upravo takav izazov pred sebe je jednom postavila Trebinjka Dragana (Inić) Nikolić, po zanimanju viši zubni tehničar – protetičar, a po vlastitom instinktu neko ko skoro punu deceniju u Beogradu uspješno vodi sopstvenu laboratoriju „Dental Lab Nikolić“.

Iz Zgonjeva nadomak Trebinja, iz mjesta koje se, kako nam reče, zauvijek zove dom, uz moralnu podršku porodice, nešto malo novca i sa puno ambicije otpočela je svoj put. Nekadašnji kofer od snova odavno je raspakovan i savršeno posložen u prijestonici Srbije u kojoj živi onu davno priželjkivanu stvarnost.  

„Oduvijek sam znala da ću se baviti nekim poslom u medicini, kada to već nisu bili sport ili umjetnost. U Zgonjevu sam završila osnovnu, a potom u Trebinju srednju Zubotehničku školu. Svidjelo mi se ono što smo pravili i modelovali. Išlo mi je lijepo i dobila sam odličnu povratnu reakciju od profesora, što mi je dalo podršku da se ozbiljno ovim bavim. Odlučila sam da ću ići u Beograd i bila sam već tada sigurna da je to ono što želim“, uvodi nas u svoj svijet Dragana, koja se za svoju težnju da studira Visoku strukovnu školu izborila lavovski.

Dragana Nikolić, zubni teničar - protetičar i vlasnik renomirane laboratorije u Beogradu.JPG (484 KB)

Uz starije sestre na fakultetu, u tom momentu, prisjeća se, roditeljima nije bilo lako finansirati još jednog studenta. Sa opcijom da pauzira godinu dana, uz sve razumijevanje datih okolnosti, nije mogla da se složi. Ne iz hira, nego iz ubjeđenja da će makar i na uštrb sebe učiniti sve da roditeljski teret olakša. 

„Svijet mi se tada srušio. Znala sam da se živjelo teško. Roditelji su se zaista borili svim silama da nam sve omoguće, bilo mi je jasno u kakvoj smo situaciji i nisam bila ljuta, sve sam razumjela, samo nisam mogla da odustanem. Sjećam se kao da je bilo juče kada sam im predložila da mi ako mogu plate školarinu za prvu godinu, a da ću čim dođem u Beograd naći posao i dalje sve finansirati sama. I sada pamtim njihovu brigu kako da me puste tako sa 18 godina. Beskrajno sam im zahvalna što su mi vjerovali! Njihova podrška tada, najznačajnija je za sve što sam kasnije postigla“, sa puno emocija i potpuno iskreno se osvrće na to vrijeme i mjesto sigurnosti i ljubavi iz koga je zavrtila svoj životni krug.

U Beogradu se snašla. Prvobitno uz pomoć porodice, a onda sama. Kada nije bila na predavanjima i učila, radila je u pekari, a poslije i u kafiću. U tom sudaru sa životom, diploma kao lajtmotiv nadjačala je sve ostalo, toliko da je uz konstantan posao, fakultet završila u roku. Svojoj upornosti, kaže nam u šali, duguje hercegovačkim genima, a potpuno ozbiljna dodaje, najviše vaspitanju koje je ponijela iz kuće.

DUČIĆ ZA ISPIT
„Polažem jedan od zadnjih ispita i profesor me pita jesam li spremna? Hercegovački samouvjereno kažem – Da, naravno! Gleda me čovjek i pita: – Sve znate? Odgovorim – Da, sve znam. I tada pomislim, pa kud to rekoh. On se nasmija i reče: – Kad ste tako samouvjereni, izrecitujte mi nešto od Jovana Dučića?! Sjećam se kako sam se zaledila! Mislila sam da se šali. Međutim, on me gleda, ćuti i čeka. Vidim, nemam kud i počnem da recitujem „Pesmu ženi“. Nije vjerovao da znam, oduševio se. Kada sam kasnije diplomirala kod njega, ponudio mi je da u Domu zdravlja odradim pripravnički staž. Valjda sam profesora malo i „kupila“ Dučićem!“

Priliku da odradi pripravnički staž u Domu zdravlja i nadograđuje znanje prihvatila je sa ogromnim entuzijazmom. Istim onim koji ju je poveo iz Trebinja prije dvije decenije i ne prestaje ni do danas. Iz protetike u kojoj postoji više grana, opredijelila se za fiksnu. Krunice i mostovi više su od domena interesovanja. One su dio estete u njoj.

Modelovanje - kreativni i najljepši dio posla.png (1.18 MB)

Modelovanje – kreativni i najljepši dio posla

„Vrhunska estetika me uvijek privlačila. Željela sam da radim negdje gdje ću dobiti znanje, a to je poslije Doma zdravlja bilo teško. Protetičari su zanat većinom čuvali za sebe i sama sam morala da učim. Mijenjala sam laboratorije dok nisam shvatila da je to gubljenje vremena. Znala sam tačno šta želim, a to je velika stvar – da svu energiju usmjeriš ka jednom cilju i ka onome što te, na prvom mjestu, inspiriše!“

Sve dalje što se dogodilo možemo nazvati istorijom. Zvuči nestvarno, ali kada pred sobom imamo živog svjedoka, imamo i potvrdu da ono što se snažno želi, mora stići. Tako je njena vječita zanesenost zubnom laboratorijom polako počela da dobija i prve obrise.  

Tadašnji momak, a danas suprug, priča nam, bio joj je podrška od starta, kao i roditelji i sestre, koji su skupili dio novca za nabavku najosnovnijeg materijala za rad i iznajmljivanje prostora. Sve je počelo od 25 kvadrata sa polovnom opremom, ne velikim iskustvom, bez veza i poznanstava u višemilionskom gradu. Pred sebe je postavila krupan zalogaj, ali, ispostaviće se, i te kako svarljiv.

„Momak i ja u tom trenutku nismo imali posao. Radila sam honorarno, ali nedovoljno za život. Ipak, svaki dan sam odlazila u svoju malu laboratoriju i svima pričala da radim, iako posla nije bilo. Smatrala sam da treba vrijeme da sazri, da me prepoznaju. Modelovala sam i pravila šta sam znala. Vježbala, puno čitala, gledala kako mogu nešto da napravim, bez iskustva, uz ogromnu želju. Htjela sam da u taj prostor unesem svoju energiju. To je tako trajalo sigurno dvije godine. Onda su polako počeli pozivi i krenulo je na preporuku. Poslije tri godine sve je išlo mnogo brže. Pamtim tu 2014. godinu kao moj pravi početak, kada je sve krenulo intenzivno!“

Tim kome se vjeruje.JPG (251 KB)

Tim kome se vjeruje

Ono što je jednom izgledalo nedostižno, preraslo je u veliki posao. Ambicija, učinilo nam se, nadmašila je i Draganina očekivanja pa danas radi u prostoru od 120 kvadrata, sa 18 kolega i najsavremenijom opremom. Sve svoje snage uložila je u laboratoriju, ali kako to uvijek i biva, trud, rad i odricanja na kraju se isplate. U njenom slučaju i sa velikom satisfakcijom, kada zna da je maltene sama, iz ničega, dosegla predznak nasavremenije zubne laboratorije, ne samo u Beogradu, nego i šire.

U TREBINJU JE VJEČNO DOM
„Kada pričam o svom gradu knedla mi je u grlu. Puno emocija me veže za Zgonjevo i Trebinje. Sada sam u mogućnosti da češće dolazim. To je mjesto gdje punim baterije, dišem punim plućima, gdje sam svoja na svome i još uvijek jedino na svijetu koje zovem dom. Sa druge strane, za moje rodno mjesto me veže i naša porodična bliskost, posebno sa moje dvije sestre. Mama je zaslužna za našu bliskost, usadila je to u nas. To što imam sestre smatram najvećim darom od Boga. Svaka od nas je otišla na svoju stranu, ali gledamo svaki trenutak da iskoristimo i provedemo zajedno. Mami i tati dugujemo naš odnos. Zahvalna sam im na tome!“

Stavljajući akcenat na kvalitet, po cijenu svega drugog, uporedo se usavršavala. Kako tada, tako i sada. U toku je sa svim novitetima koji neprekidno napreduju pa u svojoj laboratoriji posjeduje mašine i materijale svjetskog nivoa. Iako trenutno najmlađa laboratorija u Srbiji po godinama rada, po iskustvu i predanosti djeluje kao da su tu oduvijek.

„Bilo je zaista potrebno puno rada, učenja, odricanja, kasnije i ulaganja. Vremenom se priključio moj suprug i danas smo i distributeri pojedinih marki i materijala. Imala sam kolege, ali nisam uspijevala da pratim finansije, nabavke i kvalitet rada koji mi je najvažniji i koga se nikada nisam htjela odreći. Kako dođeš do posla, lako možeš i da nestaneš i sebi nisam dozvolila da tu činjenicu ikada zaboravim. Muškarci imaju više osjećaja za biznis, a nisam željela da budem menadžer. Suprugova pomoć je presudila da se nesmetano bavim pozivom koji obožavam!“

U toj kreaciji i svojevrsnoj igri, ova protetičarka je patentirala i izgled zuba, stil po kome je prepoznatljiva, ali i razlog zašto uživa veliko povjerenje pacijenata. 

„Najsrećnija sam kada kod ljudi ugledam ogromnu radost nakon što dobiju divan osmijeh. Mnogi dolaze nesrećni, ovo je prilično skupa grana, ljudi teško izdvoje novac za zube. Naš moto je da uvijek razmislimo na koji način je neko došao do novca, da li je digao kredit, da li djetetu nije kupio patike?! Razmišljam o pacijentu kao o čovjeku i cilj mi je da dobije funkciju i fenomenalnu estetiku za ono za šta je uložio novac. Tuđa sreća me pokreće i to je najljepši dio ovog posla, pored kretivnosti koju mi pruža da mogu da radim ono što najviše volim. Zubna tehnika se promijenila. Savremenost je donijela digitalizaciju, gro posla rade mašine. Ipak, onaj umjetnički, manuelni dio, ni mašina ne može napraviti i upravo mi je modelovanje najkreativnije“.

ENERGIJA KOJA MIJENJA SVIJET
Dragana sa svojim timom koji funkcioniše besprijekorno - dokaz da su žene jedne drugima podrška i oslonac.JPG (274 KB)
„Nevjerovatno, ali još davno sam vidjela svoju budućnost, sve što sada imam. Zvuči banalno, ali to je istina. Znala sam tačno i šta ću da mijenjam kada budem vodila svoju laboratoriju, da se neću ponašati prema zaposlenima kako su se nekad ponašali prema meni, da ću mnogo toga promijeniti, posebno odnos prema ženama. Od 18 zaposlenih, 17 su žene, imamo samo jednog kolegu. Mislim da sam i prizvala tu žensku energiju, vjerovatno rastući sa sestrama. Nikada nisam shvatala zašto žene ružno pričaju o drugim ženama, niti stav da trebam zaposliti muškarce jer oni ne idu na trudničko?! Za mene je to neprihvatljivo! Moj tim ima sve uslove poput mene. Naši vikendi su slobodni! Stvorila sam jednake prilike za sve jer me sramota da za sebe obezbijedim više u odnosu na druge, moral mi to nikad nije dozvolio i zaista imam dobar tim. Ne zaboravljam svoje početke, razumijem mladost i trudim se da im pomognem. Nikada im nisam rekla da se moraju mučiti, ako sam ja morala, već da može i drugačije, lakše. Zajedno se trudimo, napredujemo, usavršavamo, pratimo trendove, ne zastajkujemo i prepoznati smo u svijetu po dobroj protetici koja se radi u Srbiji. Posebno mi je draga saradnja sa mojim Trebinjcima, koji su mi mnogo puta pružili podršku kada je trebalo, kao i sa renomiranim stomatološkim centrima u Srbiji!“

Uz sve domete na poslovnom polju, istovremeno je dosegla i privatne, one najdublje lične da kao majka tri dječaka za sebe apsolutno može reći da je ostvarena i zadovoljna.

Sa suprugom i djecom - sve je lakše uz ovakvu podršku i ljubav.jpg (636 KB)

Sa suprugom i djecom – sve je lakše uz ovakvu podršku i ljubav

„Pored posla za koji i dalje počesto mislim da sanjam, najvećim uspjehom smatram to što sam majka. Pa i da ništa od ovoga nemam, bila bih presrećna sa moja tri sina. Ta ljubav i to što od njih dobijam je nevjerovatno! Daju mi snagu, energiju, volju. Kroz sve tri trudnoće sam radila do porođaja. Nijedna me nije omela da zgrabim život, smatrajući da ako je nešto suđeno ono ne može da spriječi drugo. Toliko toga je stalo u protekle godine i samo da sam rodila troje djece za mene bi bila ogromna stvar!“

I to je stav koji ju je i doveo tu gdje jeste. Priča maltene filmska, ali scenario potpuno životni u kome se ne glumi nego se živi i kada je teško. Zato je tu vjera, golema. Zato su tu sati i sati rada pa čak i onda, kada se sve posloži kako treba. I opet vjera, sada još veća, ali uvijek jednako čvrsta. I nisu ovakve priče rijetkost. Možda samo rijetko obraćamo pažnju na one koji su se jednom usudili povjerovati da snovi nisu iluzija već slika realnosti koja ih, već iza ugla, sa radošću čeka! 

Maja Begenišić/Glas Trebinja

Pratite nas i putem Vibera

Komentar