Umjetnost i kultura

Film “Toma”: Sretni ljudi ne pišu pjesme

  •  
  •  
  •  
  •  
  •   

Svjetska premijera filma “Toma” Dragana Bjelogrlića upriličena je na zatvaranju ovogodišnjeg izdanja Sarajevo film festival. Već tada je bilo jasno – film će biti veliki hit. Odnedavno se prikazuje i u kinima širom regije, a pune sale potvrđuju da je “Toma” ovogodišnji filmski hit. 

Film prati život jednog od najpopularnijih pjevača s područja Balkana Tome Zdravkovića. Za mnoge je Toma kralj kafane i sinonim za boema. 

Bjelogrić film počinje prikazivanjem Tome kao siromašnog mladića sa sela koji je došao u čaršiju u potrazi za poslom, ali je posao pronašao njega. 

Radnja filma smještena je dobrim dijelom i u BiH, na Ilidži, gdje je nagrađen, i u Tuzli, gdje je nastupao. Nije, stoga, čudno što film obiluje bosanskim humorom. Bjelogrić emociju prenosi jakim porukama, krupnim kadrovima, te fantastičnim prelazima. Često mijenja kadrove, ne zadržava se mnogo u prostoru i vremenu. Takav je bio i život Tome Zdravkovića. Brz i nepredvidljiv. 

Film obiluje i usporenim kadrovima, u kojima staje dah, suze kreću, a publika aplaudira. Toma je, očigledno, kult, jer ga publika gleda sa sjetom u očima, kao drugara kojeg više nema. A možda je Toma svima nama drug. Ostavio nam je pjesme uz koje možemo da tugujemo, ali nikako da odustajemo. 

Likovi u filmu, u želji za uspjehom, koja je najmanje bila prisutna kod Tome, pokušavaju dospjeti na televiziju. Smatraju da bez televizije nema ni uspjeha, što je ostalo skoro pa pravilo i do danas, mada je, sa pojavom društvenih mreža, to sada malo, ali ne u potpunosti, drugačije. 

Borba na estradi postojala je i u vrijeme Tome Zdravkovića, a on je bitke dobijao, a  da nije ni ulazio u njih. Načini na koji tuguje Toma i način na koji tuguje njegov doktor posve su različiti, iako bi tuga trebalo da bude ista. Tužni tuguju u kafani, ali ima i onih tužnih koji preziru kafanu. Ti valjda sebi nisu priznali da su tužni. 
Replika iz filma “sretni ljudi ne pišu pjesme”, najbolji je odgovor na pitanje jesu li pjesnici nesretni ljudi. 

I kada je bio na vrhuncu karijere, neki su osporavali Tominu muziku. Na pitanje da li pjeva narodnu muziku, Toma odgovara: “Nema narod ništa s tim. To je moja muzika.”
“Ja sam samo tužan čovek”, odgovorio je Toma kada su ga pitali da li je religiozan.

Bjelogrlić je uspio predstaviti Tomu kao osobu koja je neodvojiva od kafane, kao osobu koja ne zna i ne može bez muzike. Tvrdnju dokazuje scenom u bolnici kada doktor Tomi, zbog ugroženog zdravlja i metastaze, zabranjuje nastupe, a Toma, ne obazirući se na rizike, odgovara:
“Ja moram da pevam. Meni duša traži da pevam.”  

Reditelj je koristio kratke, ali snažne dijaloge. Replike iz filma polako već ulaze u kolokvijalni govor, a već sada najpopularnija replika iz filma je gore pomenuta “sretni ljudi ne pišu pjesme”.

Iako su među publikom bili i mladi rođeni nakon Tomine smrti, nisu ništa manje plakali od gledalaca koji su možda odrastali ili bolovali uz Tomu. Tomina pjesma ostala je da živi, a bol i emocija s kojom je pjevao ostala je uklesana u sjećanjima kao urnek koji decenijama kasnije nijedan interpretator nije mogao kopirati ili učiniti boljim. 

Satanizacija Silvane Armenulić

Potpisnici scenarija i reditelj navode kako je Tomin talenat zapravo otkrila SIlvana Armenulić. Toma možda nikada ne bi zapjevao na mikrofonu da Silvana nije čula njegov talenat, nesebično mu nudeći mjesto na sceni na kojoj je pjevala. Scenaristi filma jasno prikazuju da je Toma u Silvanu zaljubljen od prvog do posljednjeg dana, iako mu je prilikom prvog susreta rekla “neće biti ljubljenja Tomo, samo pjesma”.

I pored ovakvog stava Silvane Armenulić, pojedini kritičari iskoristili su prikaz Tomine boli da Silvanu satanizuju, nazovu niskomoralnom pjevaljkom, koja je Tomu iskoristila. Dio javnosti je film o emociji, stvaralaštvu, boemskom životu shvatio kao teren za sijanje seksističkih i patrijarhalnih stavova. Kao da je žena obavezna stupiti u emotivnu vezu sa svakim mušakrcem kojem se sviđa. Dodatno, pseudoargument protiv Silvane je njen kasniji odabir – udala se za tenisera. Valjda jer bi NE koje je rekla Tomi bilo prihvatljivije da je ostala sama ili da se udala za nekoga ko nije bio poznat javnosti. 

Nije lako, ali Bjelogrliću je itekako uspjelo, ispričati tešku priču uz puno smijeha. Najčešći kontraargument ovom vrhunskom ostvarenju je “nos koji su nalijepili Milanu Mariću kao da su nabacali plastelina”. Ako je sva šteta u nosu, štete nema. 

Slаđan Tomić/BUKA


  •  
  •  
  •  
  •  
  •   

Ova stranica koristi kolačiće kako bi osigurali bolje korisničko iskustvo. Nastavkom korištenja pretpostavićemo da ste saglasni sa primanjem kolačića. Prihvati Pročitaj više