Frizerka kojoj vjeruju: KAD ENTUZIJAZAM NEMA LIMIT

Srednju frizersko – kozmetičarsku školu u Trebinju, smjer koji je bio otvoren od 1981. do 1984. godine, pohađalo je 38 učenica. Osim Trebinjki, veliki broj djevojaka bio je iz Crne Gore i Dubrovnika, a od te generacije, frizerski zanat u Trebinju je jedino nastavila Novka Pešić. Svojoj profesiji vjerna je punih 39 godina.

Priča nam da se dobar dio njenih drugarica iz školske klupe prekvalifikovao, dok su sa frizerskim zanatom, poput nje u Trebinju, nastavile tek po koja u Dubrovniku, Nikšiću i Bijelom Polju. Evocirajući uspomene, ističe da je ova škola po svemu bila izuzetna.  

„Učionica i dobro opremljen frizerski salon bili su u okviru današnjeg Centra srednjih škola. Te 1981. godine ovakvu školu nisu imali ni Dubrovnik ni Nikšić pa je vladalo prilično interesovanje. Profesori su se jako trudili i pružili nam većinu predmeta kao i u drugim školama, ali i one usko vezane za naše zanimanje. Dosta se učilo, estetika, tehnologija materijala, kvalitet kose, hemija, biohemijski procesi, matematika… Sve je bilo ozbiljno, kako teorija, tako i praktična nastava u školskom salonu“, upoznaje nas Novka, još uvijek mlada žena i samo po stažu i iskustvu među najstarijim trebinjskim frizerkama.     

Fotografija iz škole kod sebe nema, kao ni sa godišnjica matura jer ih, reče nam, nisu obilježavali. Ali zato, kako nam kaže, pamti to predivno vrijeme školovanja i drugarica, od kojih je sa nekima i danas u kontaktu.

Posao koji se voli

„To je bilo vrijeme kada se zanat cijenio i da biste bili dobri u svom poslu, morali ste da učite i da se posvetite. Praktičnu nastavu imale smo tri puta sedmično, a profesorica nam je bila predivna Ranka Jeremić, dama i frizerka čiji se salon nalazio na Glavnoj ulici. Učile smo se na našim profesoricama, sve su dolazile na frizuru i to nam je od starta bilo značajno. Lako je učiti na lutki, ali na ljudima, e to je već pravi izazov, velika odgovornost i ogromno iskustvo. U razredu smo se između sebe zaista divno družile i žao mi je što više njih nije ostalo u ovoj profesiji. Ali svako sebi bira put“.

Upravo je tako i ona sama odabrala svoj. Bila je odličan đak, a uprkos nagovorima okoline, od onoga što voli nije odustajala. I danas stav ne mijenja i opet bi uradila po svom.

„Ovo je posao koji sam uvijek voljela. Dok sam bila mala obožavala sam da pravim frizure i da se igram sa kosom. Maštala da budem frizerka. Kreativno mi je i lijepo. Svaki dan se uči nešto novo, nije dosadno. Nikada nisam čekala na zaposlenje. Čim sam maturirala 1984. godine počela sam da radim. Odmah. Prvi staž mi je bio kod frizerke Amre Busuladžić koja je salon držala u Starom gradu“.

Željnoj znanja, nije joj bilo teško i da šest mjeseci svakog dana pješači iz Polica, gdje je živjela, do Čičeva i nazad kako bi učila zanat. Kaže nam, to je naprosto velika ljubav.

„U Čičevu je tada radila frizerka, Hatidža se zvala i bila je odlična u izradi minivala, koji je tih godina bio strašno popularan. Željela sam to da naučim i išla sam svaki dan kod nje. Posvetila sam se frizerskom zanatu i kako tada, tako i sada, željela sam što više da naučim. Ništa mi nikad nije bilo naporno!“

Izuzev u Trebinju, Novka se frizerskim tehnikama i tehnologijama učila i širom bivše Jugoslavije, ali i Evrope. Imala je priliku da ode u Milano i u naš grad donese dašak italijanskog šarma. Bilo je to 2004. godine, kada je osnovano Udruženje frizera Trebinje, čiji je bila predsjednik.

ZNANJE JE NEPROCJENJIVO

Iz vremena rada Udruženja frizera

„Udruženje frizera Trebinje bilo je osnovano 2004. godine, svi trebinjski frizeri su bili uključeni i bavili smo se humanitarnim radom. Salon je bio zajednički, svi smo radili skupa i besplatno sređivali kosu našim sugrađanima, koji su nam više puta donosili zahvalnice, što je meni ostalo kao poseban pečat mog rada. Udruženje nam je omogućilo da idemo i na usavršavanja. Bila sam u Milanu na takmičenju, odakle sam donijela još jednu diplomu. Naučila sam nadogradnju i bojenje kose u različitim tonovima, stilizovanje svečanih frizura, sastavljanje farbi, svega onoga što mi u Trebinju tada nismo imali. Svako novo znanje je značajno, važno u ovom poslu u kome se neprekidno uči i nikada ne možeš reći da sve znaš. Tada sam počela da radim najnovije svečane frizure i punđe, koje i sada najviše volim. Tu se pokaže sva kreativnost, kao i ljepota frizure, koja, pored haljine, zauzima važno mjesto u nečijem izgledu“.

Međutim, njoj titule nisu naročito važne, izuzev one koju uživa među svojim mušterijama – povjerenje velikog broja njih koji joj kosu prepuštaju decenijama.   

„I danas imam stalne mušterije, žene koje friziram od 1984, koliko i radim. Tu su i žene koje sam sređivala još od prvog razreda srednje škole. Vjerovale su mi i kao učenici, što je meni najljepši kompliment, kao i činjenica da mi se iznova vraćaju! Mnogim ženama sam radila frizure za vjenčanje, poslije njihovim kćerkama pa unukama“.

Indijka koja se cijelo ljeto fenirala isključivo kod Novke

Njihovo povjerenje, a Novkina neposrednost, napredovanje u poslu i razdragani duh, doveli su do toga da nakon godina rada kod drugih, 2001. otvori i vlastiti salon. Ušuškan među zidinama Starog grada, tik do Muzeja Hercegovine, ovaj maleni raj za naše sugrađanke, a sve više i mnoge strankinje, odavno je prerastao prefiks frizerski. Jer ovo je mjesto u kome se žene druže, gdje se obavezno popije kafa i odakle svakodnevno odzvanja smijeh.

Odavde su svojim stopama krenule i mnoge današnje trebinjske frizerke, kao i one koje su u nekim drugim gradovima otvorile salone. Veliki broj njih upravo su kod Novke ispekle sve tehnike frizerskog zanata.

Novka sa jednom od učenica

„Nakon godina rada kod drugih, kada sam uvidjela da mogu sama i da imam dovoljno mušterija otvorila sam svoj salon. I nisam pogriješila, može se lijepo živjeti. Imala sam preko 20 učenica koje sam obučila. Uvijek sam ih savjetovala da otvore sebi radnju, da trebaju imati lijepo mjesto da žene srede jer frizerski salon je mjesto gdje žena treba da se opusti i odmori. Na svaku sam ponosna, a uvijek me obraduje kada mi svrate. Ima ih u Trebinju, Bijeljini, Banjaluci, Beogradu, Novom Sadu… nikada ne dođu da mi se ne jave. To je predivno! U šali volim reći da svuda i ja imam svoju frizerku“, reče nam sa osmijehom.

NEKAD I SAD

„Frizerski posao je mnogo napredovao. Nekada nismo imale ni dobar fen, minival se navijao, bile su haube i puno je teže bilo raditi. Da bi se dobile lokne to je bio čitav proces – navijanje na viklere, poslije skidanje i uz gel feniranje svakog pramena posebno, a sada to ide za par minuta uz pomoć figara. Danas imamo sva moguća sredstva i za uvijanje i za ispravljanje kose, bukvalno se sa kosom može postići sve što se poželi. Kada sam ja počinjala bili su šampon i balzam, slab fen i feniranje koje je trajalo po sat vremena za kratku kosu. Moda se mijenja i vraća. Sada je ponovo aktuelan minival, samo se sada mnogo lakše radi. Hauba koja je nekada bila nezamjenljiva, odavno je potisnuta. Moja stoji kod mene kući, nisam je bacila. Podsjeća me na vrijeme mojih početaka“.

Novka nikada nije radila na zakazivanje. Vrata njenog salona i danas su otvorena za svakoga. I nakon 39 godina staža mušterije i dalje dočekuje srdačno i ljubazno kao da su joj prve.

Svečane frizure – stilizovanje učila u Milanu / Minival je ponovo u modi

„Kada imam mušterije 40 godina, mi postanemo porodica i kako onda da nekoj od njih kažem da je ne mogu primiti? To kod mene ne dolazi u obzir! Radim onako kako se prije radilo, svaku mušteriju primim ako može da čeka. Jedno vrijeme sam imala dvije radnice i osam učenica i salon je radio u dvije smjene. Bilo je dana i kada smo znale osvanuti ili bismo počele u tri sata ujutro pa radile do kasno u noć bez prestanka, posebno pred svadbe kada sam samo ja radila svečane frizure. Pamtim devet svadbi i svih devet mladih koje žele kod mene. Rasporedila sam vrijeme da na svaku budem skoncentrisana kao da je prva. Mene to drži! Nikada nisam imala dan bolovanja, osim kada sam rodila djecu i nikada ne kasnim iako je ovo moj salon! Posao mi je odmor, nemam stres, ustajem s merakom i dolazim nasmijana. Ovdje bude zezanja, šale, tamo sam gdje volim biti i savjetovala bih svakome da ne bježi od zanata, posebno frizerskog koji je veoma kreativan!“

TRENUCI ZA NEZABORAV

„Mnogo anegdota je bilo za ovih skoro 40 godina koliko radim. Jedno jutro došla žena da joj izvadim pramenove. Otišla zadovoljna. Kad evo je popodne ulazi u salon. Gledam je, a u sebi mislim gdje su joj pramenovi, danas sam joj ih stavila, jesam li luda? Kad ona kaže da joj je sestra blizankinja bila i da želi iste. Pošto imam stalne mušterije, a radim sama, mnoge od njih ovdje u salonu skuvaju kafu za sve, sebi prosuše kosu dok ja nekog drugog sređujem ili čak uzmu da pometu da mi pomognu. To je nevjerovatno nešto! Toliko prisnosti! Jedno vrijeme sam nabavljala i perike koje sam poklanjala ženama kada su im bile potrebne. Tako me jedna naša novinarka zamolila da joj za potrebe filma uradim periku za lik Svetog Save. Bila mi je to čast. Kao najslađe pamtim grupu dječaka koji su me pitali da im budem sponzor da učestvuju na Olimpijadi u malom fudbalu. Kad su pobijedili, došli su i donijeli mi pehar. Bilo je to 2002. godine. Oni su sada odrasli, ali meni su ti dječaci zauvijek u sjećanju. Nešto što me posebno dirnulo je gest Mile Stašević, pjesnikinje, književnice i profesorice iz Sečnja, sa kojom sam se upoznala i srodila, a kao njen zalog našem prijateljstvu je pjesma Žena zmaj koju mi je posvetila!“

Kada kažemo stara škola, onda u superlativu mislimo upravo na ovakve ljude. Principijelnost i odgovornost presudni su i govore sami za sebe, zbog čega im entuzijazam nema limita te traju decenijama.

U slobodno vrijeme se bavi fotografijom i slikanjem

Ipak, ima nečega i do samog čovjeka jer svako daje ono što u sebi nosi. Novka Pešić osim što od svog rada živi, ona radom i život boji. Bavi se fotografijom, kao i slikarstvom, akvarelom na platnu i na teglama. Njene slike otišle su svuda u svijet, baš onako kako i svijet dolazi njoj. Samo ovog ljeta frizirala je Kanađanke, Amerikanke, Kineskinje, Ruskinje, čak i Indijku. Energična i neposredna, uvijek nasmijana, reče nam naravno kroz smijeh da o penziji ne razmišlja. A i zašto bi, kada je i poslije toliko godina rada, ono djetinje igranje kosom jednako inspiriše!

Maja Begenišić/Glas Trebinja