Bivša Jugoslavija mogla se pohvaliti jednim od najkvalitetnijih fudbalskih takmičenja u Evropi, posebno od šezdesetih pa do kraja osamdesetih godina prošlog vijeka. Fudbal je bio strast, igrao se za publiku, tribine su bile pune, na terenu majstori, a kvalitet je proizlazio i iz činjenice da igrači nisu mogli napuste državu do 27. godine.
Kada bi se otisnuli u neki evropski klub, napravili bi dodatni iskorak. Uz veliku četvorku, svoje šampionske uzlete imala su i dva sarajevska kluba. Sarajlije, ali i svi oni kojima je plava boja bliža srcu, nostalgično se prisjećaju 11. juna 1972. godine, kada je Željezničar podigao trofej.
Grbavica je bila puna, sa 51 bodom osvojili su titulu šampiona Jugoslavije, ispred Zvezde predvođene Draganom Džajićem, a jedan od rekordera po broju odigranih utakmica u “plavom” dresu bio je Blagoje Bratić, kapiten kluba. Nosio je oreol legende u gradu na Miljacki, zbog čega je i dobio nadimak Grof. U superlativima o Bratiću za “Glas Srpske” govorio je i “Željina” legenda Nikola Nikić. Kako kaže, takav borac i majstor ne rađa se svaki dan.
– Imao je nadimak Grof, zamislite koliko je onda imao poštovanje, a i danas ga, iako je, nažalost, preminuo, ima u Sarajevu. Bio je nevjerovatan igrač i velika ljudina van terena – počinje priču Nikić.
Kako kaže, upravo Bratić je “kriv” što je i on obukao “plavi” dres.
– Još me nešto veže za njega. Da njega nije bilo, nikad ne bih došao na “Grbavicu”. Igrao sam u gradačačkoj Zvijezdi i igrali smo protiv Jedinstva iz Brčkog koje je predvodio Bratić. Bratić me preporučio, jer sam u dva meča protiv njih tada postigao tri gola i popularni Grof javio je Ivici Osimu da obrate pažnju na mene. Već sam imao 23 godine. Zahvaljujući njemu otišao sam u svog Želju – rekao je Nikić.
Bilo je pravo uživanje gledati Bratića kako “gine” na terenu, a bio je i miljenik publike.
– Bio je borben, toliko da za njega nije bilo izgubljene lopte, čak i kada ide u aut, on nije dozvoljavao da izađe. Nevjerovatno je koliko bi puta uklizao na jednom meču. Nije Pele rekao slučajno da ga je baš on najbolje čuvao. Bio je, u pozitivnom smislu, protivničkim igračima dosadan kao krpelj. Kod te “Željine” generacije možda je lopta mogla da prođe, ali igrač nikako – prisjeća se uz osmijeh Nikić.
Bratić je na početku htio je da bude centarfor, ipak, trener Milan Ribar prepoznao je kod njega kombinaciju ofanzive i defanzivnih zamisli i našao za njega idealno mjesto u veznom redu.
– Pričao mi je Ivica Osim o tome da je Bratić prvobitno želio da bude špic. Bukal je bio špic, Jelušić i Delušić po krilu, a po fizionomiji treneri su prepoznali da je mu je mjesto u veznom redu. Bratić je bio omalen i nabijen, najsličniji Polu Brajtneru. Ribar je našao pravo mjesto i tu se naša legenda i proslavila. Lotar Mateus me neodoljivo kasnije podsjećao na Blagoja Bratića, doduše Nijemac je bio malo ofanzivniji – rekao je Nikić.
Ostala je i kultna fotografija kada mijenja dres sa Peleom.
– Pele, koji je tada bio najbolji igrač na svijetu, pa možda i svih vremena, razmijenio je dres sa Bratićem, pružio mu ruku iako ga je u tom meču namučio. Igrao je tada za reprezentaciju Jugoslavije, to je kao sada da igrate za Brazil. Ta selekcija bila je pravi drim tim – dodao je Nikić.
Za reprezentaciju je odigrao ukupno tri meča.
U gatačkom selu Fojnica, gdje je rođen 1946. godine, i danas ga odmila zovu Blažo. Njegova rodbina kroz sjetu, osmijeh, ali i poneku suzu prisjeća se legende koja je pomjerila fudbalske granice, a zbog njega su gotovo svi u tom periodu navijali za Željezničar.
Blažo je u Hercegovini bio fudbalsko božanstvo. Priča nam to Ranko Bratić koji kaže za “Glas” da su mu se divili i protivnički igrači. U njemu je bio usađen mentalitet pobjednika, a nije imao lak životni put.
– Roditelji su sa šestoro maloljetne djece 1949. godine otišli za Vogošću, a počeo je igrati fudbal u lokalnom Pretisu, gdje je tada pokazao da odskače od saigrača. U “plavom” dresu odigrao je 343 prvenstvena i kup meča za Željezničar, po čemu je rekorder – rekao je Bratić.
Ipak, kako kaže, malo poznata činjenica je da su samo sekunde dijelile Blagoja Bratića od toga da obuče dres zagrebačkog Dinama.
– Bilo je to 1963. godine. Za njega se prvo zainteresovao Dinamo i pošao je na željezničku stanicu na put prema Zagrebu. Tu ga je sreo prijatelj Duško Jovanović koji je već tada igrao za “Želju”, a prije toga za Pretis i ubijedio ga da ostane. Vratio se kući, a od 1964-65. godine postaje nezamjenjiv u dresu Željezničara – dodao je Bratić.
Bio je pun duha, volio je društvo, pričao je viceve, s njim nikad nije moglo biti dosadno, a nikada nije zaboravio ni rodni kraj, u kojem je posljednji put bio 2007. godine, malo prije smrti.
– Volio je Hercegovinu i u Fojnicu je dolazio često, kad god bi našao vremena. Igrao je i lokalne turnire, mi bismo ga na to natjerali jer je bio velika zvijezda, a kuriozitet je bio da smo na jednom turniru u istoj ekipi imali jednog od osnivača RTRS- a Iliju Guzinu i legendu Željezničara Blagoja Bratića – rekao je Bratić naglasivši da je svojevremeno bio i veliki boem.
Po završetku fudbalske karijere kao trener predvodio je više klubova, a, između ostalih, Iskru iz Bugojna uveo je u najviši rang jugoslovenskog fudbala. Uz to, bio je i selektor reprezentacije Malezije, a u Kanadi, tačnije Torontu, gdje je i proveo posljednjih 15 godina života, preminuo je 2008. godine.
Prva postava
Početnih 11, koji su ispisali istoriju Željezničara pod trenerskom palicom Milana Ribara, ostalo je u trajnom sjećanju ne samo navijačima kluba sa Grbavice nego i pravim zaljubljenicima u fudbal.
Bili su to: Janjuš, Kojović, Bećirspahić, Bratić, Katalinski, Hadžiabdić, Jelušić, Janković, Bukal, Sprečo, Deraković.
Bili su poznati i po nadimcima Čobo, Koka, Velija, Uvo, Škija, Hadžija, Feler, Guza, Jozo, Sepi, Tica.
Miloš Vasiljević/Glas Srpske
