Živimo u vremenu kada se u prvi plan, kao nešto važno i vrlo bitno, ističu tradicionalni porodični proizvodi, ali i prepoznatljive porodice koje su očuvale tradicionalne zanate sa posebnim vještinama čuvanim i nasleđivanim s koljena na koljeno.
Naš Hercegovački kraj je u ovom našem sivilu kamena odgajao generacije ljudi koji su se rađali na kamenom krevetu kraj ognjišta, a umirali na istom takvom kamenom krevetu, ali samo na drugoj strani. I taj vrlo kratak razmak od jednog do drugog kamenog kreveta bio je kamen: onaj veliki na kutari i tri kamene križnice uz ognjište.
Takav je vijekovima život našeg Hercegovca koji je ovo kameno izobilje pretvarao u značajan resurs opstanka, a ne razmišljajući da će taj oblikovani išpicani kamen da mu ostane kao podignuti spomenik koji će vječno svjedočiti o vještini, upravo, svog stvaraoca koji ga je isklesao. Zato nije slučajno što u našem kraju, istina urijetko, još postoje porodice koje čuvaju i produžuju život ovom teškom zanatu. U našem kraju je malo domaćina da će otići u tuđu kuću da traži malj ili ćuskiju, ili ne daj Bože, špicu ili gogicu… To bi bilo malo ponižavajuće i siromašno. Ako je muške snage i domaćina u kući – tu se očekuje da ima i majstora…
Ovo nekoliko novinskih stubaca, upravo ćemo posvetiti jednoj takvoj porodici iz sela Do u Popovu polju. Posjetili smo porodicu nedavno preminulog, nama komšijama dobro poznatog, majstora Nikole (Novo) Šišića.
TAMO SE ČUJU UDARCI ČEKIĆA…
Ni pola godine nije prošlo od upokojenja Nikole starog, a iz Dola sam od njegovih prvih komšija doznao da iz ovog sela svakodnevno dopiru zvuci mašina i udarci čekića. Neko je pokrenuo bučne mašine za kamen… Već danima se povremeno Valom čuje oštar zvuk testere koja zviždi u vazduhu prije nego dodirne kamenu gromadu. Znači, mašine rade, a to je bio nama razlog da posjetimo Do i zabilježimo nastavak poslova sa kamenom ove brojne porodice na ovom porodičnom imanju.
„I poslije Nikole Nikola“, prve su riječi Novice Šišića, kada smo došli pred kamenorezačku radnju. „Moj sin Nikola krenuo je sa mjesta na kome mu je đed stao. Skoro da se nijesu ni ohladile mašine na kojima je radio moj otac više od 20 godina, a moj Nikola nije dozvolio da se zaključava ni kuća ni radionica. Sve što se tiče radionice i kamena pitaj njega, jer je njemu đed ostavio sve alate i sve obaveze koje se tiču radionice“, rekao nam je Novica kada smo došli pred njihovu porodičnu kuću.
Odakle unuk velikog majstora na ovom porodičnom zadatku i odgovornom poslu doznali smo na licu mjesta.
Mašina je ugašena, a Nikola nam je kroz razgovor otkrio namjeru i želju da ovaj prvi kontakt sa javnosti iskoristi da što više ispriča o svom djedu Nikoli i njegovom majstorluku i nedostižnim ljudskim veličinama…
„O sebi ću reći samo nekoliko rečenica, a ja bih najradije da čitav vaš planirani prostor posvetim mom đedu za koga mi se čini da i danas negdje iz prikrajka gleda i upozorava me na nekakve sitnice i nedostatke. On je bio čovjek od koga se moglo učiti u svakom pogledu, a pogotovo oko kamena. Posao oko kamena ne dozvoljava polovičan majstorluk. Imao je jednostavnu poruku: majstor jesi ili nijesi… Ništa nema između…“
Đed Nikola u kamenom majdanu
Kada sam ovog mladog majstora pitao kada je djed Nikola njega prepoznao kao naslijednika, od njih tri brata, i kada su njegovi prvi počeci, odgovor je bio jednostavan i isključio sve dileme:
„Ja sam propuzao kao beba i zabijelio laktove i svoja koljena u ovoj bijeloj kamenoj prašini“, odgovorio je Nikola kroz osmijeh bez imalo razmišljanja i dodao: „Kao djetetu od tih godina nije mi ništa draže bilo od prostora oko kamene radionice i moje prve igračke su bile čekić i gogice, špice i odbojci…Đed mi je dao prve zadatke, kroz moju igru i višesatne boravke u toj bijeloj prašini da štokujem komade odsječenog otpadnog kamenja, samo toliko da me zadrži u radionici i da se ne primičem mašini radi moje bezbjednosti. To je moje prvo urađeno kamenje i baš to kamenje je nekoliko godina poslije pred našom kućom u Zasadu đed ugradio u fontanu. Uradio je to da obilježi moj majstorski početak, ali i da moje odrastanje i djetinjstvo poveže sa svojim ličnim stvaralačkim radom. Tek danas, kada više nije među nama, prepoznao sam njegove namjere i istinsku želju za očuvanjem porodične tradicije.“
Zvonik u Bobanskim Grepcima i spomenik na Orovcu
Dok se ovaj mladi majstor trudio da mi približi u svojim prisjećanjima djedove duge ljetne dane sa špicom i čekićem u rukama u meni se budilo prisjećanje na ovaj prostor Popova polja unazad nekoliko decenija. Njegova priča mi je budila sjećanje pedesetak godina unazad kada su desetine popovopoljskih majstora, od dračevskog Osjeka do veličkog Rata i strujićke Lastve, zarađivali špicom i čekićem za koru hljeba. Slike iz mog djetinjstva su upravo obojene u bijelo, a nastajale u toj kamenoj prašini. I poslije mnogo godina tih prašnjavih lica nekih kamenih majstora se kroz maglu sjećam. Nigdje se brazde znoja ne uočavaju tako kao na prašnjavom licu kamenog majstora u vrelim ljetnim danima…
Danas me te brazde kao gipsane fuge podsjećaju na moje djetinje viđenje i saznanje o težini života kamenoklesara Popovaca.
Vraćam se kući ovog popodneva, izdaleka mi se pričinjavaju kratki zvuci udaraca čekićem. Odjekuju udarci bez ikakvog reda, ali sa istom jačinom… A niotkud ne dolazi nijedan ljudski glas… Samo u mašti zamišljam slike klesara među liticama, ili u plitkom hladu od drače… Zamišljam ih i vidim nadvijene nad kamenom koga obrađuju. Sve me danas među ovim obrađenim kamenom prisjeća na te sedamdesete.
Nikola je svom unuku pričao priče o teškom životu popovskog kamenog majstora i hljebu sa devet kora koji se zarađivao vađenjem kamena po seoskim majdanima.
Ni majke, sestre i žene nisu bile pošteđene ovog tereta pa je ovaj mladi čovjek ispričao priču koju sam nekada ranije čuo.
„Đed Nikola je isto tako mlad išao sa svojim ocem Novicom na čitave dane u kamene majdane. Ljetni dan je bio i po 16 sati rada, pa bi žene iz porodice nosile spremljen ručak za svoje muške koji su radili od jutra do mraka. Bila je to pauza od skoro jedan sat… Dok su muški ručavali žene bi u to vrijeme snosile iz brda urađeni kamen do puta da ne bi muški dangubili. Zamislite taj teretni posao nošenja kamena smatrao se lakšim, a naše bake i tetke su ga radile.“
Priča ovog mladog čovjeka za mene je bila još jedna potvrđena priča o ženama iz Popova polja za koje se zna da su orale zemlju, kosile travu, prskale lozu… Muškarci su bili u kamenu kao najtežem poslu. Žene iz ovog kraja su ulazile u te lakše „muške poslove“, a koji su skoro jednako teški kao i rad sa kamenom.
Priče o radovima na vađenju kamena i detaljnoj obradi su i te kako dobro poznate ovom mladom čovjeku, da sam na momenat bio i zatečen kada sam pregledao fotografije koje su nastale poslednjih desetak godina na raznim kamenim građevinama.
Česme u Podrašnici, Mrkonjić Grad
„Ni jedan finalni završetak, dodaje Nikola, bilo kog spomenika ili česme đed nije odrađivao bez mene. Čekao bi vikend kada smo svi slobodni da uskočimo u montažu. Svakako, u tim teškim poslovima uskakao je i moj otac Novica, ali je đed svaki put isključivo tražio da mu ja budem pri ruci. Išli smo poslednjih 5-6 godina i radili od Dubrovnika, Crne Gore do Krajine. Kuda god smo se kretali đeda su s poštovanjem pričekivali i pozdravljali. Tada sam vidio da je on sa svojim rukama i svojim djelima sticao poštovanje tih ljudi. Danas sam spoznao da je iza sebe ostavio spomenike svojim rukama izrađene po kojim će ljudi da ga spominju.“
Glas ovog mladog čovjeka je tek sad otkrivao koliko je emocije prikriveno u njegovoj duši. Ipak sam ga upitao da li ima nešto što je ostalo nedovršeno poslije odlaska đedova, znajući da je Nikola radio do poslednjeg dana života.
Sve je poslove priveo kraju ali mi je nekoliko puta rekao da mu je žao da neće dočekati da se naradi i nasiti posla u kamenu. Ostao je željan posla…“
Pošto sam znao da je Nikola redovni student Fakulteta za proizvodnju i menadžment u Trebinju, pitao sam ga kako sve to stiže i kako se snalazi u nedostatku djeda Nikole, čovjeka koji je i planirao i završavao sve poslove:
„Prvi moj veliki posao, odmah poslije đedove smrti, bio je da se napravi đedu spomen česma tu blizu radnje, da to bude kao ‘česma zahvalnica’ za sve ono što je on uradio za nas – njegove potomke. Gradili smo česmu, ali smo i njemu slali poruku da mi to znamo i umijemo… Mislim da sam se osamostalio i da bi đed bio ponosan kada bi danas vidio šta sve radim.
Česma zahvalnica đedu Nikoli
Postepeno se osamostaljujem, a đed me je naučio neke parametre koji su univerzalni u kamenu kao na primjer: Šta su to vrijednosti onog što radimo? Kvadrat špicanog kamena, što bi rekli fasade, za 100 godina je bio u cijeni kvintala brašna. I danas je to primjenljivo… Da ne ostanem nedorečen; ne pričam o oblozi pločanoj već o kamenu klesanome koji ima svoju debljinu.
Đed ništa nije računao po satnicama već po danima. Njegov radni dan počinjao je u svanuće a završavao u suton. Radi se dok se vidi čekićem udarati… Moja istinska želja je da se obrazujem na fakultetu ali i svaki svoj slobodni sat i dan provodim u kamenu. Istinski želim da popunim ovaj nedostatak meni dragog đeda Nikole i da ne dozvolim da se ugase mašine koje je teško stvorio. Javljaju mi se ljudi tamo gdje smo radili velike poslove sa željom da me ohrabre da nastavim tamo gdje je deda stao. Nijesmo stali, mi smo nastavili…”
Autor: ABV. Mn. Ćuk/Glas Trebinja
