Krempita sa višnjama, tiramisu, čoko plazma, monte, baklava, hurmašice, reform torta i tako redom, od modernih do starinskih kolača, sa šarmantnom prezentacijom, obogaćeni mirisom djetinjstva, poslastice su koje u Trebinju nudi Ljiljana Bošković. Po struci inžinjer za proizvodnju i menadžment, a u duši poslastičar, otvorila je prije tri godine slastičarnu, na uglu Glavne ulice, do raskrsnice prema Srednjoškolskom centru.
Mali i vješto ušuškan lokal, koji podsjeća na francuske bistroe, sa onom dobro poznatom dozom romantičarskog štiha, odraz je vlasnice i njene želje da jedno posebno mjesto ponudi u Trebinju. Posvećenošću i ljubavlju, uspjela je da „Lilly`s“ za kratko vrijeme učini nezaobilaznim odredištem za sve generacije ljudi, željnih dobrih kolača.
Sve je počelo mnogo ranije. U djetinjstvu, kada je uz mamu i baku, a onda sama počela da istražuje i priprema deserte. Maltene cijelog života Ljiljana je okružena sveskama sa receptima, nekim i mnogo starijim od nje same.
„Kuvanje i sve što ima veze sa hranom, posebno sa kolačima i poslasticama, uvijek je bilo dio mog života. Mislim da nisam imala ni 10 godina kada sam prvi put uz mamu počela nešto da pravim i dosta uz baku na selu, sa kojom sam jako voljela da provodim vrijeme. Zanimalo me sve što ona radi pa sam sve upijala. Od ranog djetinjstva sam pokušavala nešto da napravim, vrtila se po kuhinji. To sam, uglavnom doživljavala kao hobi, ne sluteći da ću se jednom time ozbiljno baviti. Bila sam fokusirana na školu i obrazovanje, ali na kraju je ispalo da sam se poslije svega nesvjesno vratila svojoj strasti“, govori nam ova Fočanka, koja je u našem gradu završila Menadžment, ovdje se potom udala i osnovala porodicu, spojivši u svom kafiću, doslovno, korijene i ljepotu mediterana.
KOLAČ KAO PORODIČNA ČAST
„Kod mene kući, kad smo bili djeca uvijek je bio kolač i atmosfera dobrodošlice, a tako je i danas. I moguće je da nesvjesno nosim iz kuće te navike iz djetinjstva i mirise doma. Nismo imali internet, recepte smo pisali u rokovnike i sve naše mame su to imale. Bilo je genijalno kada neko nađe novi recept u novinama da se to obavezno isproba. Posebno mi je slatko kada se uz nazive kolača u zagradi pisalo ime žene od koje je recept. Pravili smo kolač i od onoga što imamo u kući i to je bila mala čast za nas same. Jedno predivno vrijeme!“
Na našu sreću, ovakvo mjesto ponudila je baš ovdje, kako kaže, gdje sve miriše na more i gdje odavno osjeća da apsolutno pripada.
„Nekome treba duže vremena da prepozna to što u sebi ima. Uvijek sam smatrala da ne radim ništa posebno, iako me boravak u kuhinji i isprobavanje novih recepata opušta. Sa druge strane, uživam da ugostim i počastim ljude jer hrana i sve što ide uz jelo budi emocije u čovjeku, često po hrani pamtimo neke događaje, po mirisima. Hrana je ljubav, a ja uživam dok na ovaj način tu ljubav dijelim“.
Živog temperamenta, istovremeno perfekcionista, dakle odgovorna i samokritična, uprkos svim vještinama u pripremi kolača, dugo je vagala da li da se u ovakav poduhvat upusti. Bez posla, sa dvoje djece i suprugom koji je veći dio godine na brodu, odlučila je da pokuša i prestane da čeka pravi momenat.
„Dosta puta mi je nedostajalo hrabrosti, samu sebe sam sabotirala i mislila da neko drugi to bolje radi, na kakvu kritiku ću naići, da li ću ispasti nekompetentna i tako redom. A onda sam presudila i po prvi put u životu rekla idem da probam pa šta bude! I kad napraviš taj korak pa makar i pogrešan, ponijećeš neko iskustvo, svaka greška se treba gledati kao nova lekcija, mislila sam. Došle su i neke zrelije godine, djeca već dovoljno velika i javila mi se želja da radim nešto za sebe. Bila sam nezaposlena, a nisam tip koji može ništa da ne radi. Prvo sam radila od kuće krofne po narudžbi, kada ih niko ovdje nije pravio. To je odlično zaživjelo, a onda mi je sinula ideja kako bi bilo lijepo imati prostor u koji svako može da svrati i počasti se krofnom. I tako je krenulo“.
Njene krofne, po ugledu na čuveni američki lanac „Dunkin Donuts“, dekorisane raznoraznim kremovima imale su svoju publiku. Međutim, na malom tržištu kakvo je Trebinje, gosti su veoma brzo počeli da traže nešto drugačije čime bi zasladili dan. Bio je to trenutak da pokaže sve svoje talente. Ako joj se u prvom momentu i učinilo da nije uspjela, veoma brzo je shvatila da je upravo naklonost Trebinjaca prema tradiciji konzumiranja kolača bila onaj vjetar u leđa koji joj je nedostajao.
Ali i tu se izborila sa svoje mjesto. Za ponudu, ipak, drugačiju. Od par vrsta u početku, došla je do toga da svaki dan ima preko deset deserata. Svaki ukusom drugačiji i jedinstven prezentacijom i potpuno domaćom recepturom, što je od starta bio osnovni Ljiljanin motiv.
„U poslu je bitno osluškivati tržište i potrebe ljudi. Sve kolače ja pravim. Komentari su bili da su kao domaći, kakvi se kući jedu, a tako sam i odlučila da ih radim. Željela sam da svi koji svrate imaju mjesto u kome mogu pojesti pravi domaći kolač, da to bude slatki kutak u kome će se svi osjećati zadovoljno i srećno. Oduvijek su mi se sviđali francuski i italijanski mali lijepi kafići koji imaju dušu. Uvijek sam obožavala lijepe slastičarne. Dosadile su mi klasične torte i krenula sam sa kolačima u čašama. Mlađe generacije su se oduševile, a starijima je trebalo vremena. Meni se to svidjelo iz praktičnosti i vizuelnog doživljaja. Već gosti imaju svoje favorite zbog kojih ciljano dolaze i zbog toga sam presrećna!“
ZALOGAJI O KOJIMA SE PRIČA
„Još uvijek nisam išla ciljano da posjetim određenu slatičarnu, to se obično dogodi slučajno, kroz neku šetnju, da me radnja privuče. Dosta mjesta koja su turistički poznata su pretrpana, a meni je draže vidjeti manja, slatka mjesta. Inače, sa putovanja redovno donesem nove ideje jer naiđem na nešto novo čega kod nas nema. I krofne su mi bile interesantne kad sam ih vidjela u Australiji. Nedavno u Njemačkoj kad smo bili išli smo u predivnu slastičarnu, ujedno i antikvarnicu, što mi je bilo fantastično iskustvo. Obožavam da testiram i isprobavam nove recepte. Tako su nastali moji kolači u čaši: tiramisu, krempita sa višnjama, čoko plazma. Od torti pravim monte, čoko oranž, starinsku reform tortu, dvije posne i tradicionalne kolače, baklavu i hurmašice. Imamo i dvije vrste čiz kejka (Cheesecake), klasični sa borovnicama i San Sebastian, koji sam prva počela da radim u Trebinju. Jela sam ga u Sarajevu. Originalan recept je iz popularne slastičarne u Istanbulu, gdje se napravi red ljudi od nekoliko kilometara koji čekaju da uzmu svoje parče. To je kremast kolač, preliven mlakim čokoladnim prelivom, jedna rapsodija ukusa, koja nam je veoma tražena. Na glasu je i baklava. Naučila sam sama da je pravim. Uvijek me bilo strah baklave, mislila sam da joj nisam dorasla. Jedan stalni gost rekao mi je da je prije par godina jeo sličnu baklavu u Sarajevu, ali da je moja čak i bolja i to mi je bio poseban kompliment! Prestroga sam prema svom radu i takve riječi me oduševe i ohrabre, ali nikad ne zaboravljam da su mi i dodatna odgovornost!“
Izuzev Trebinjaca, česti su joj i gosti iz Dubrovnika, Herceg Novog, Podgorice … Koliko svraćaju zbog kolača, toliko su tu i zbog prijatne atmosfere.
„U vrijeme praznika budemo poput nekih poznatih slastičarni, ljudi čekaju ispred vrata da dođu na red. To je meni veliki kompliment, puno mi je srce! Mnogo uživam kada se ljudima svidi i tada znam da radim pravu stvar. Volim taj ugođaj i drago mi je da je moja misija prepoznata – domaći kolači i torte kakve se prave kući, bez bilo kakvih aditiva. Obožavam da isprobavam razna jela i deserte i zaista istinski uživam u kolačima. Bilo gdje da putujem obavezno svraćam da probam nešto slatko“.
Svoju strast prenijela je i u svoj lokal. Sve što sprema je svježe, bogato ukusima, prožeto kvalitetom. Receptura ispoštovana, uz primjese uvijek nekih novih sastojaka, kako bi kreirala autentičan slatkiš. Ono po čemu je još prepoznatljiva su i pristupačne cijene, koje takvima uspijeva da održi, uprkos uočljivom poskupljenju namirnica potrebnih za pripremu.
Nada se da neće biti prinuđena da ih mijenja, mada, s obzirom na okolnosti trenda rasta cijena, ma koliko željela suprotno, ništa ne može da garantuje.
„Još uvijek uspijevam da održim koliko toliko normalne cijene kolača. Do kada ću odolijevati poskupljenju, ne znam. Takođe, da bismo imali kvalitetnog radnika moramo ga platiti dostojno njegovog rada, a to je teško ako ne naplatimo naše usluge. Jako je puno obaveza prema državi, računa raznoraznih, nabavka robe, troškova zaposlenih, uz sve to i da se posluje pozitivno. Koliko kod uživala u svom poslu ne mogu sebi da priuštim da novac stalno ulažem. Ako nešto radim očekujem i finansijsku dobit koja je neka vrsta motivacije. Ma šta ko pričao, svima nam je novac potreban i pruža nam zadovoljstvo kada ga zarađujemo i trošimo na neka svoja mala zadovoljstva. Na koncu, to je ogroman osjećaj slobode i sigurnosti“, potpuno iskreno nam kaže.
Pored toga što je zaokupljena pripremom poslastica, isprobavanjem i stvaranjem sopstvenih recepata, u svom lokalu i konobariše po potrebi. Uz brigu o djeci, da bi sve postigla, iz praktičnih razloga počela je da vozi vespu, ali i iz gušta, kako kaže, pošto voli tu romantičnu notu Italije i Francuske te je to i svojevrstan način njenog relaksa.
U Trebinju se osjeća komotno. Dječije maštanje da živi negdje na obali mora, u nekoj lijepoj destinaciji, shvatila je da je baš ovdje i ostvarila.
„Bili smo porodično na putu. Kada smo se vratili kući, kćerka me pitala da mogu da biram gdje bih živjela. Sjećam se da sam stala i odgovorila – mislim da ne bih voljela sada nigdje drugo da živim nego u Trebinju! Ne osjećam se komotno kada nisam blizu mora, koje mi je izvor energije. I pored činjenice da ovdje nemam nikoga svog osim muža i djece, zavoljela sam Trebinje baš zbog blizine mora i tog mirisa mediterana koji toliko često vjetar ovdje donese. Kada sve saberem, nemam nekih pretjeranih želja. Trudim se da mi bude lijepo i, kad ostarim, da kažem da sam lijepo živjela!“
Maja Begenišić/Glas Trebinja
