„Sa djecom treba biti pažljiv, staložen, pouzdan, uvijek održati obećanje i onda te oni vole, cijene i poštuju. Nikada nisam imala problema sa svom mojom djecom. Oni su voljeli mene, ja sam voljela njih i sve je bilo kako treba“, sa puno topline u očima i širokog osmijeha započinje sa nama priču Nada Slavić, učiteljica u penziji, koja je imala tu čast da brojne generacije učenika prva povede među slova, brojeve i druge važne školske i životne lekcije.
Radila je u mnogim školama, i u selu, i u gradu, čak i u vrtiću. Mijenjala okruženja, ali kako nam priča, djeca su svugdje bila ista. I sada se mnogih sjeća po imenu i prezimenu, kako su učili, gdje su danas i čime se bave. Najljepše joj je kada je na ulici zaustave sada već neki odrasli ljudi, često i sami roditelji pa sa njom evociraju neke divne uspomene na jedno davno vrijeme.
Osim posebnosti učiteljskog poziva, gospođa Nada i sama ima prilično interesantnu životnu priču. Od toga kako se i gdje u godinama poslije Drugog svjetskog rata školovala, do toga da je baš u to vrijeme bila žena po mnogo čemu jedinstvena. Rođena i rasla u selu Veličani bila je prva koja je poslije četiri razreda osnovne otišla u više škole, gimnaziju, a zatim i Učiteljsku.
„Osnovnu školu sam završila u Veličanima. Rasla pretežno među dječacima u komšiluku i kada su oni odlučili da idu u Trebinje u gimnaziju, sa njima sam i ja htjela. I sada se sjećam da su moji govorili – Gdje će žensko u gimnaziju? Ali, popustili su. Bila sam prva žena iz mog sela koja je otišla u višu školu. Zgrada gimnazije bila je u sadašnjem Muzeju, a Đački dom na mjestu današnje bolnice. Pred Domom htjedoh da se vratim kući, bi mi teško da ostavim roditelje. Otac je rekao – Nema vraćanja! I tako ostadoh“, prisjeća se ova neobična žena, koja je čini nam se oduvijek znala šta i koliko želi od života.
Kroz sjećanja izvlači Muneveru, medicinsku sestru koja ju je pazila u Đačkom domu, kao i još pet djevojaka iz Čvaljine, koje, za razliku od naše sagovornice nisu izdržale i vratile su se porodicama. Prvi razred gimnazije završila je uspješno, reče nam bila je to 1949–1950. godina.
„Pošto sam imala strica u Banatu, u Ravnom Topolovcu, dobila sam poziv da školovanje nastavim tamo. Otac se složio i pustio me. Stric i strina su bili divni ljudi, kod njih sam stanovala i završila još dva razreda gimnazije, a onda se vratila u Veličane. Moj dalji stric, koji je živio u Sarajevu i kod nas često dolazio, predložio je mojima da bih trebala da nastavim sa školovanjem, što sam i ja željela i tako sam upisala srednju Učiteljsku školu u Sarajevu“.
Šesnaestogodišnja Nada, gimnazijalka u Ravnom Topolovcu, Banat (1949-50.)
Generacija 1956 – 1957. Učiteljsku školu uspješno je završila, a Nada se tada iznova upisala među prve žene iz svog sela sa završenim srednjoškolskim obrazovanjem. Posao je dobila odmah, u opštini Ravno, u selu Cicrina.
„Nikada za to mjesto do tada nisam čula. Udaljeno je od Ravnog više od pola sata pješke. Stanovala sam odmah kod škole. Bilo je malo djece, četrnaestoro, sva četiri razreda zajedno. Teško je bilo raditi, ali morala sam se snaći da se svima jednako posvetim. Ostala sam godinu dana i prešla u Zavalu, mijenjala koleginicu koja se porodila. Tu je bilo dosta djece. Radila sam u dvije smjene, ujutru vodila prvi i treći, a popodne drugi i četvrti razred. Svidjelo mi se u toj školi, ali sam mjesto ustupila koleginici koja je rodom iz Zavale i željela je da bude bliže porodici“.
Učiteljska škola u Sarajevu – prva žena iz svog sela koja je pohađala više škole
Tako se nakon dvije godine vratila u Veličane i zaposlila u školi u svom rodnom selu. Pamti da je učila dvadesetak mališana u kombinovanim odjeljenjima i da su joj ti dani bili posebni. Što zbog djece, što zbog toga jer je bila okružena poznatim licima, sve njenim komšijama. Posao, zatim, dobija u Dračevu, da bi se nakon šest godina opet vratila u Veličane.
Uspomena iz škole u Veličanima
„Učila sam svog sina u prvom razredu, a nisam htjela da ga učim. Mislila sam da je bolje da ima drugu učiteljicu jer ja sam mu, ipak, majka. Htjela sam da prema svoj djeci budem ista i da njega niko ne odvaja zato što je moj. Riješila sam da odem u Trebinje!“
KAKO SE CIJENI UČITELJ
„Da bi djeca slušala učitelja treba izgraditi taj odnos. Poštovati dogovor i svako obećanje održati. Sjećam se, trebao naš kolektiv da ide na sahranu i da pustimo djecu kućama. Ja svoju ostavim u učionici taj zadnji čas jer imam u njih povjerenje. Djeca vole fizičko i dogovorimo se da ako budu dobri dok mene nema, imaće dvije sedmice fiskulturu napolju, na poligonu. Oni se oduševe. Ostavim ih koleginici iz učionice pored, da ih povremeno pogleda, i odem. Sutra dolazim, a koleginica mi kaže – Blago tebi, bolji su ti kad tebe nema, nego kad si tu! Znala sam da će tako biti i održala sam obećanje!“
Godine 1978, tada već sa pozamašnim iskustvom, zakoračila je u potpuno novi svijet, i to među djecu u vrtiću. Slobodnog mjesta po trebinjskim školama nije bilo, a voljela je i željela da radi.
„Konkurisala sam na upražnjeno mjesto i tadašnja direktorica, Borka Runjevac me primila. Bila je divna. Znala je da mi nije lako tek tako se snaći pa mi je dala stariju grupu djece. Na tome sam joj zauvijek zahvalna! I Borka i sve koleginice su uvijek bile spremne da mi pomognu, a najviše sam na toj saradnji i ljubavi zahvalna Zorki Krčum i Jovanki Lakić!“
Prijateljice i koleginice – raditi u vrtiću bilo je lako uz Zorku Krčum
Da je život prepun izazova iz kojih uvijek nešto novo možemo da naučimo, potvrda je Nadin trud i u vrtiću. Godine ispunjene posve novom atmosferom i drugačijim iskustvom, svakom čovjeku, a posebno učitelju, presudne su za što bolje razumijevanje svakog malog učenika.
Jer ulazak u učionicu upravo se temelji na razumijevanju i međusobnoj ljubavi i poštovanju, onim vrijednostima koje je ova učiteljica sa puno pijeteta njegovala. I kada se našla u osnovnoj školi u Policama, 1984. pa sve do penzije 1996. godine, svoj posao uvijek je radila srcem.
Uspomena iz trebinjskog vrtića, sedamdesete godine
„Voljela sam svoj posao. Mene su učenici slušali, a i ja njih. Osnovno mi je uvijek bilo povjerenje. Najdraže mi je bilo kada bi se djeca skupila oko mene i pričali mi svoje doživljaje. To sam obožavala! Gdje god da i sada dođem svugdje me sačeka neko od mojih đaka. Kada mi se obraduju, nakon toliko godina, to je nešto predivno! Ja njih sada ne prepoznam, ali oni prepoznaju mene. Priđu, jave se, stanemo, porazgovaramo. Volim da znam kako su, gdje su, šta rade, a najsrećnija sam kada vidim da su zdravi i da su izrasli u dobre ljude. Da mogu sve ispočetka, opet bih bila učiteljica“, sa puno radosti reče nam gospođa Nada i potvdi ono što smo iz svake njene, ljubavlju obojene riječi slutili od samog početka.
Sa svojim učenicima u školi u Policama, osamdesete godine
Ni sama ne može izračunati koliko generacija djece je izvela, niti želi odrediti koji su bili bolji, sa sela ili iz grada. Svi su joj, insistira, uvijek bili isti.
A da djeca podmlade i u život unose radost, dovoljno je pogledati učiteljicu Nadu Slavić, vitalnu i dobrog zdravlja koja će uskoro, na Petrovdan, 12. jula napuniti 90 godina! I sada svaki dan započinje vježbama, kako kaže, fiskulturom. Redovno šeta, obavezno čita i kupuje knjige te riješava ukrštene riječi i sudoku. Njen duh je nevjerovatan, kao uopšte i njena inspirativna životna priča.
ĐACI ME NISU ZABORAVILI, A NI JA NJIH
„Imala sam jednog učenika u Veličanima, odlično je crtao, imao baš talenta. Kasnije je otišao u Bar, gdje i danas živi, slikao je freske. U tri intervjua koja je dao za novine svaki put me pomenuo, da sam ga mnogo čemu naučila. Bilo mi je baš drago i što me pamti, ali još više što je uspio i bavi se onim što je oduvijek volio. Jako me obradovalo i kada mi se preko interneta javila jedna moja učenica. Ne živi ovdje, ali je željela da me pozdravi. Sve su to divni gestovi i znači mi što me đaci nisu zaboravili. Ni ja nisam zaboravila njih. Najteže mi je saznanje da neki od mojih učenika više nisu među nama. To me uvijek jako potrese“.
Kada se svemu doda da je u svoje vrijeme bila jedina žena koja je u Veličanima vozila bicikl i njime odlazila na posao u susjedna sela, a među prvima i koja je vozila automobil, jasno je zbog čega ovu učiteljicu njeni đaci ne mogu zaboraviti.
„Kad sam predavala u Dračevu, svaki dan sam išla na posao biciklom. U Banatu sam naučila da vozim, sama. Padala sam nekoliko puta, ali sam bila uporna dok nisam savladala vožnju bicikla. Znala sam i bez ruku voziti. Onda sam 22. juna 1974. kupila škodu i vozila iz Trebinja u Veličane. Prije mene samo je jedna žena u selu vozila auto“.
Ispred škole u Veličanima – nigdje bez bicikla
Smijemo se dok nam gospođa Nada do najsitnijeg detalja prepričava sve njene dogodovštine, a bilo ih je mnogo. Toliko, da svaku ne možemo ni pobrojati. Kao što ne možemo prelistati ni mnoge fotografije iz velikog broja njenih albuma, godinama slaganih sa puno pažnje i ljubavi. Svaka slika jedna je priča i neprocjenjiva uspomena. Istorija brižno sačuvana na crno – bijelim fotografijama najljepši je svjedok jednog vremena i života jedne posebne učiteljice!
Maja Begenišić/Glas Trebinja
