Majkl Pravica je redovni profesor fizike na Univerzitetu Nevada u Las Vegasu (UNLV), ali i strastveni istraživač istorije svoje porodice i svojih korijena. U Trebinje i Bijelač, rodnu grudu porodice Pravica, prvi put je došao 1988. godine. Fasciniran selom svojih predaka, sanja da će se životne kockice složiti u njegovu korist i da će svoju djedovinu posjećivati makar jednom godišnje i uživati u prirodnim ljepotama Hercegovine.
„Za našu budućnost je bitno da znamo prošlost“, riječi su kojima Majkl započinje naš razgovor. Sreća je emocija koja se najviše očitava na licu ovog pedesetsedmogodišnjaka dok nam pripovijeda o svojim dogodovštinama kroz Trebinje i Bijelač, ali i šire. Jer, Majkl ima rodbine i u Sarajevu i u Beogradu i reklo bi se da je neumoran kad je u pitanju obilazak svih ljepota koje naša zemlja posjeduje.
Kada mu je bilo dvadesetak godina, zainteresovao se za svoje porijeklo, javila se velika želja da zna istoriju svoje porodice, ali i cijele bivše Jugoslavije. Nakon što je završio studije dobio je stipendiju kako bi započeo istraživanje i tako je Majkl, prije više od 30 godina, po prvi put, posjetio Bijelač, rodno mjesto svojih predaka. To je trenutak kada su ga, kaže kroz osmijeh, ljubav i ponos preplavili, ali je postojala i doza straha od nepoznatog. Na kraju, Majkl je Trebinje napustio očaran kako ljepotama ovih predijela tako i mentalitetom ljudi, običajima i tradicijom, ali prije svega srdačnošću svoje rodbine koja ga je dočekala širom raširenih ruku.
Majkl sa porodicom i sestrom Kristinom u Nacionalnoj laboratoriji Argon u Čikagu
„Trebinje je za mene uvijek bilo jedan od najljepših gradova. Ovdje sam vidio Kastel, rimski put, kamene mostove, kulu Brankovića i to je zaista lijepo. Oduvijek sam volio građevine prepune istorije koje oslikavaju duh jednog vremena. Posebno me fasciniraju stare crkve, ali volim da vidim i džamije koje su vijekovima tu. Međutim, nikada neću zaboraviti ljeto 1988. godine. Iz Dubrovnika sam došao autobusom na stanicu u Trebinje, a do Bijelača taksijem preko makadamskog puta. Tamo vidim kućicu od kamena i predivnu bašticu, ali se ništa sem insekata i žaba ne čuje. Pomislio sam kako ću preživjeti ovdje. Međutim, u istom trenutku sam osjećao i ogroman ponos što sam baš odatle potekao i što nosim prezime Pravica. Znao sam da su moji preci imali težak život, ali do tog trenutka nisam razumio u kojoj mjeri i koliko su snažno morali da se bore da narednim generacijama bude bolje“, priča nam Majkl pun osjećanja i kroz osmijeh kaže kako mu je bilo drago što će ipak boraviti kod najbližeg rođaka u Trebinju.
„SURF STANI“
„Kada sam prvi put došao ovdje bio sam student, svuda sam išao peške ili trčeći. Sjećam se, trčim u majici na kojoj je pisalo ‘surf’ i neka djeca me dozivaju surf, surf. Kako ovdje trčanje nije uobičajena pojava znaju da nisam odavde. Kroz razgovor oni kažu da znaju Pravice hajduke, narodne heroje, a bio sam zaista zatečen kada je jedan mali dječak rekao kako ova zemlja ima mnogo narodnih heroja. Bilo mi je čudno da tako mali zna istoriju. Tu sam vidio jedan potpuno drugačiji svijet od onog u Americi koji me je oduševio i koji zaista volim. Kada dolazim ovdje osjećam se kao da se vraćam kući, na mjesto gdje je udobno, koje nosim u srcu i duši“, priča Majkl.
Njegovi preci su, kaže, još u 19. vijeku bili u Americi. Pradjeda sa tatine strane, Jošo, dugo je bio u Kaliforniji.
Ispred univerziteta u Las Vegasu
„Ovdje je bila jedna porodica koja je imala bebu kad je pradjeda morao da beži iz Hercegovine tokom revolucije protiv Austrijanaca. Ali, napravio je sporazum sa njima da će se vratiti na ove prostore kad njoj bude dvadesetak godina kako bi je oženio. Vratio se, dobio dijete 1902. godine, a već 1903. je opet otišao u Ameriku. Jednom prilikom sam našao kartu za brod na kojoj pišu njegovo ime i prezime, da je iz Dubrovnika i da je mnogo puta išao u Ameriku kako bi posjetio prijatelja. Osjećao sam se nevjerovatno dok sam je držao u ruci, vratila me je u prošlost, a u glavi su mi se stvarale slike atmosfere na brodu“, priča Majkl.
Istorija porodice Pravica izuzetno je bogata, prepunu zanimljivosti i događaja, ali i stalne borbe za opstanak i bolji život. Zato i ne čudi što je svaka naredna generacija težila da se izdigne i bude bolja od prethodne ma na kakve prepreke da je nailazila.
„U kraljevskoj Jugoslaviji je postojao obrazovni program za djecu iz siromašnog djela države koji je predviđao obuku za kraljevsku gardu. Djed Gojko je dobio stipendiju, ali je njegov otac Jošo rekao da kao najstariji od petero djece mora da ostane u kući i na imanju. To je jako naljutilo mog djeda jer je on bio neko ko je zaista volio da čita. Sa sobom je uvijek nosio knjigu i violinu, čak i kada je čuvao ovce. Međutim, Jošo je bio nepokolebljiv. Ipak, oko 1925. godine on umire i moj djed odmah odlazi u Kanadu i nikada se nije vratio. Moji roditelji su rođeni tamo, a ja u Čikagu, ali baba i djeda su došli odavde i morali su da se bore i tako obezbjede bolji život za svoju djecu. Nekoliko godina su radili kao pomoćnici seljaka u zapadnoj Kanadi kako bi platili put u Evropu, a zatim su oba djeda radila u rudniku. Djed je bio za socijalizam, a tada je bilo teško vrijeme za radnike. Stavljen je na crnu listu nakon demonstracija i bilo je skoro nemoguće da dobije posao. Uspio je da se zaposli u Hamiltonu, gradu u kom je osnovna proizvodna grana bila čelik i teška industrija. U to vrijeme je moj otac imao deset godina i radio je kod staklara kako bi doprinio slabom porodičnom budžetu“, priča Majkl, a reklo bi se da su borba i podizanje glasa za pravdu nešto što je upisano u genetski kod Pravica.
Gojko i Ana Pravica, sa djecom (najstariji među njima je Majklov otac Velimir)
Čini se da Pravice sa pravom nose to prezime. Uvijek su se borili kako za sebe tako i za narod, a protiv svake nepravde. Ipak, nisu se uvijek tako prezivali. Nekada su bili Jovanovići koji su živjeli blizu Herceg Novog. Tri brata hajduka radili su protiv Turaka i u trenutku kad su morali da bježe i promjene svoje prezime odabrali su da budu Pravice jer davanje pravice narodu bio je sinonim za njih.
NAJMANJE ŠTO MOGU JE DA SLAVIM SLAVU
„Uvijek sam želio da znam odakle sam. Vjerujem da je za budućnost bitno da znamo svoju prošlost i drago mi je što sam naučio nešto o bitkama mog pradjede za vjeru. Kada sam poslije rata došao u Bijelač, vidio sam jedan mali krst koji je imao slovo P na sebi. Izgledao je poprilično staro, nekoliko vijekova. Rođaci su mi objasnili da je to naša slava, slavski krst i shvatio sam da su se moji pradjedovi borili za svoju slavu, istoriju, i očuvanje vjekovne tradicije. Odmah sam znao da ću nastaviti da držim do svojih srpskih običaja i slavim Začeće svetog Jovana. Ovdje ima puno ljubavi, istorije, tradicije i to mi se sviđa“, prisjeća se Majkl.
Težili su, priča, da svakoj narednoj generaciji bude bolje. I uspjeli su u tome. Tako je Majkl druga generacija profesora na fakultetu i vjeruje da će njegova djeca biti još uspješnija.
„Moj otac je bio profesor hemije na fakultetu, a ja veoma radoznalo dijete. Uvijek sam imao pitanja za njega koji je, siguran sam, oduvijek želio da se bavim fizikom i rado bi odgovarao na moja pitanja koja su, kako je govorio, za fizičare. Sjećam se da me je uvijek interesovalo kako nešto funkcioniše, zanimalo me je šta je energija, transfer energije i slične stvari tako da bih rekao da su matematika i fizika moje ljubavi iz djetinjstva“, priča Majkl koji je pohađao Kaltek, najbolji fakultet na svijetu za fiziku.
Majklov otac je pored hemije volio da svira tamburicu dok Mišo, kako ga zovu prijatelji u Trebinju, voli da svira violinu, mada, kaže skromno, ne tako dobro. Međutim, uspio je da poveže fiziku i violinu pa tako kad predaje akustiku za svoje studente svira kako bi razumjeli frekvenciju i talase. Takođe, Majkl voli da piše pisma i ističe da u njegovoj porodici svi vole da imaju pored posla i neki hobi.
„Na UNLV predajem kurs fizike koji obuhvata matematičku fiziku, klasičnu mehaniku, kvantnu mehaniku, magnetičko polje, ali se mnogo bavim i istraživačkim radom. Imam veliku laboratoriju, lasere, radim sa velikim pritiskom, visokim temperaturama i radijacijom. Napravio sam i novo polje nauke sa iks zracima. Tako su i putovanja postala neizostavni dio mog posla jer moram da odlazim do laboratorije koja je opremljena za rad sa iks zracima. Uživam u istraživačkom radu, ali volim i rad sa studentima, ta dva polja su neodvojiva“.
VJERUJEM DA SAM POMOGAO
„Kada sam bio djete nisam znao mnogo o Nikoli Tesli. Ipak, kako me je fizika sve više interesovala, zainteresovalo me je i to što je Tesla radio. Tada sam shvatio da je on bio jedan od najvećih genija na svetu i koliko je fenomenalan njegov rad. Kada sam došao ovdje otišao sam u Smiljane da vidim njegovu kuću. Fasciniran njime, morao sam da napišem članak o dugu prema Tesli, a ubrzo je i Metju Inman napisao sličan članak i svi su se zainteresovali za Teslu“, kaže Majkl koji je i član Udruženja Nikole Tesle.
Kada priča o srpskoj kulturi i tradiciji, Majkl Pravica zrači posebnim sjajem, a u njegovim pokretima vidimo energiju koja ga tera da ide naprijed i otkriva sve više o svom porijeklu te je samoinicijativno krenuo put Trebinja u potrazi za istorijom Pravica. I nije se pokajao, jer znati svoje porijeklo i poznavati svoju rodbinu znači mnogo. Najvažnije je, kaže, sačuvati kulturu i tradiciju jer ako to izgubimo ostaće nam samo materijalne vrijednosti, a mi bismo tada postali ljušture bez korijena i porijekla.
Glas Trebinja
