Maj je mjesec kad se obilježava jedan od najvažnijih dana u godini, Međunarodni dan porodice. Iako se svakog 15. maja ukazuje na to koliko je porodica važna, natalitet je iz godine u godinu sve manji. Porodice koje se odluče da imaju više od dvoje djece sve su rjeđa pojava. Ipak, tridesetčetverogodišnja Mirjana Grahovac se odvažila da izađe iz okvira udobnosti, stavila je svoju porodicu na prvo mjesto i izabrala da bude ponosna majka petoro djece – Milice, Lazara, Dunje, Uroša i Vukašina. Bez obzira na sve izazove na koje nailazi svakodnevno, uvijek zrači vedrinom i ništa joj nije teško kad ispred sebe vidi nasmijana lica svojih mališana.
Mirjana Grahovac je rođena u Sarajevu kao jedino dijete u porodici Todorović. Još kao beba je ostala bez majke. Iako joj je otac bio velika podrška i, iako joj je ostatak života posvetio pružajući joj svu potrebnu pažnju i ljubav, uvijek je osjećala da joj nešto nedostaje. Oduvijek je čeznula da ima brata ili sestru, svog prijatelja koji će uvijek biti tu za igru i nestašluke, ali i nekog ko će uvijek biti uz nju pružajući joj bezuslovnu ljubav kakvu samo braća i sestre dijele.
„Sa ocem sam živjela u Bregovima, u dvorištu je uvijek bilo puno djece, ne mogu da kažem da mi je falilo društvo. Međutim, kad bih ušla u kuću, željela bih da igram ne ljuti se čovječe sa tatom, ili bih terala baku da mi čita pa je tako ona postala nepresušni izvor priča i pjesmica. Željela sam da, kao druga djeca, imam nekog sa kim bih se igrala kad je napolju kiša. Često bih zvala rodicu ili drugarice iz zgrade da dođu kod mene. Istina je da nisam bila uskraćena za društvo, ali imati prijatelje i brata ili sestru su dvije potpuno različite stvari“, prisjeća se Mirjana svog djetinjstva.
Mirjana sa posebnim žarom priča o svojoj djeci i sa osmijehom na licu ističe da je baš ovo željela – veliku porodicu.
„Moj suprug je iz velike porodice, ima brata i tri sestre. Kada sam stupila u njihovu porodicu, primjetila sam kako se uvijek paze i pomažu i to me je oduševilo. Ljubav i podrška koju pružaju jedni drugima ostavili su me bez riječi, a osmijeh koji ne skidaju sa lica kad su zajedno mora u vama da probudi posebne emocije. U tom trenutku sam znala da upravo takvu porodicu želim za svoju djecu i da sam za tim čeznula čitavo djetinjstvo“, priča nam Mirjana kojoj su, ne krije, svekar i svekrva bili uzor prema kom je odlučila da stvori, za sada, sedmočlanu porodicu.
Djeca su najveće bogatstvo
Mirjana je svog supruga Zorana upoznala preko zajedničkih prijatelja i odmah su znali da se više neće razdvajati. Zoran je inače odličan majstor za kamen, a Mirjana profesor engleskog jezika i književnosti. Ipak, njihovo najljepše zvanje je roditelji dvije djevojčice i tri dječaka.
Iako se za jedince često vezuje mišljenje da su sebični i razmaženi, Mirjana svojim odnosom prema porodici pokazuje da je to ipak samo stereotip. Nesebično stavlja potrebe svoje porodice na prvo mjesto, željna da svojoj djeci pruži sve najbolje, ali i da ih usmjeri na pravi put. Ponosno ističe da je odluka koju je donijela nešto što bi uvijek ponovila jer, na kraju kad sve sagleda, ništa ne može da je usreći kao pogled na njih petoro koji se, i kad se posvađaju i potuku, vole neizmjerno.
Lazar i Dunja
I dok joj se po glavi prepliću svakodnevne dogodovštine, kroz osmijeh priča da joj je dan toliko aktivan da nekad nema vremena ni sa suprugom da razmeni nekoliko riječi. Međutim, kad djeca zaspu, dopusti sebi da pogleda neki film ili pročita nekoliko stranica omiljene knjige jer, ističe, ako je majka nervozna i nezadovoljna i djeca su.
„Sada sam, zahvaljujući djeci, mnogo bogatija i zrelija. Porodica za mene predstavlja mir, sigurnost, samopouzdanje, podršku i ljubav i presrećna sam kad primjetim zadovoljstvo na licu djece. Znam da ih vaspitavam na pravi način kad vidim koliko se međusobno vole i štite, srce mi zaigra kad čujem da kažu da su bogati jer imaju jedni druge“.
Uroš, Milica i Dunja
Iako suprug Zoran radi po cijeli dan i dođe kući premoren, uvijek je tu za nju i njihovu djecu, spreman da pomogne u kućnim poslovima ili se poigra sa djecom, odvede ih u šetnju ili vožnju biciklom. Ipak, sa posebnom emocijom pominje svoju zaovu čija im je pomoć bila od velikog značaja i ne zna kako bi se snašli da im ona povremeno ne pomogne naročito u trenucima dok je bila u porodilištu ili kad je tek došla kući sa bebom.
„Prije nego što se rodila Milica, mislila sam da sam potpuno spremna na majčinstvo. Međutim, kada smo je donijeli kući bila sam u šoku, nisam ni pretpostavljala šta me sve čeka. I uz svu pomoć koju sam imala bilo mi je teško. Međutim, sa drugim djetetom je bilo mnogo lakše, spremniji ste na sve izazove koje će vam nametnuti dan. Naučite da organizujete svoje vrijeme, ali i djecu, i kad uspostavite rutinu, postajete sve opušteniji i iz dana u dan sve više uživate da provodite vrijeme sa tim malim stvorenjima. Mislim da čovjek treba da se prepusti tome u šta je uplovio i da se bori i ide naprijed. Svi čekamo pravi momenat za bitne stvari u životu, a to ne postoji“, priča Mirjana koju je, kaže, majčinstvo učinilo mnogo osjećajnijom, strpljivijom, smirenijom, empatičnijom i mudrijom.
Vukašin, peto dijete u porodici Grahovac
Dugoročne planove, kaže, ne pravi, jedino teži tome da djecu vaspita na pravi način. Najbitnije joj je, kao i svakom roditelju, da djeca budu dobra i neiskvarena, samostalna i da uvijek pomažu jedni drugima. Iako se trudi da ih vaspitava bez gledanja u ekrane, to je, kaže, danas zaista teško. Ipak, dovija se na razne načine kako da ih zabavi dok im ujedno ukazuje i na štetnost telefona. Cilj joj je, priča, da svojoj djeci ništa ne brani nego da ih nauči da sami razluče šta je dobro, a šta nije.
NAJSTARIJA – NAJODGOVORNIJA
Mirjana ističe da su joj Milica i Lazo koji imaju osam i šest godina velika pomoć.
„Jedan dan Milica zvoni na interfon i kaže da je dovela Lazu i Dunju iz vrtića. Taj dan je padala kiša, ali su njih dvoje poprilično suvi, a Milica potpuno mokra. Pitam je zašto je pokisla, a ona mi kaže da je Dunja zaboravila kišobran pa joj je ona, kao starija sestra, dala svoj da ne pokisne. Znači, ima razvijen taj osjećaj da zaštiti mlađe, ali i da meni uvijek pomogne i zaista sam ponosna na nju“.
„Trudim se da im sport i neke aktivnosti koje ih ne opterećuju budu primarna zabava u odnosu na gledanje u ekran, a svaka vannastavna aktivnost na koju idu naša djeca je isključivo njihov izbor. Suprug i ja smo uvijek tu da ih usmjerimo i pokažemo im da je to korisno za njih i njihovo zdravo odrastanje. Želim da ih naučimo šta su prave vrednosti, da im ništa ne zabranjujem nego da ih učim da razmišljaju racionalno. Tako im nikad neću reći da im zabranjujem da gledaju u telefon nego im ukazujem na štetnost toga za njih kako bi sami shvatili da su dovoljno koristili ovaj uređaj. Takođe se trudim da svojoj djeci objasnim da ne moraju uvijek da se uklapaju, već da budu individue koje su priča za sebe, sa jasnim stavovima. Želim da shvate da ne treba da mare za tuđe mišljenje ukoliko znaju da su oni u pravu pa makar se u nekom trenutku osjetili odbačeno“, priča nam Mirjana o načinu na koji vaspitava svoju djecu i posebno podvlači da teži da djecu izvodi u šetnje, da voze bicikle ili rolere i da ih na taj način udaljava od ekrana, a ne kroz zabrane jer se zabranama, ubjeđena je, ništa ne postiže kod djece.
Djeca, navodi, uživaju u velikim porodicama, srećni su što imaju jedni druge. Njima, kaže, nikada nije dosadno, uvijek imaju sa kim da pričaju, da se igraju, da se šale, ali i da se posvađaju i pomire u istom satu.
Milica i Dunja, uvijek su tu jedna za drugu
„Na primjer, kad ružim Dunju jer je uradila nešto pogrešno, Milica će uvijek skočiti da je brani iako zna da je pogrešila. Pred tim ja ostajem nemoćna i ne mogu ništa više da kažem, jer je upravo to ono čemu sam željela da ih naučim, da uvijek budu tu jedni za druge“, priča Mirjana dok joj glas podrhtava od bujice emocija koju izaziva priča o međusobnoj ljubavi njene djece.
UVIJEK SU TU JEDNI ZA DRUGE
„Kako je Milica najstarija, sve češće želi da bude kao ja i da preuzme na sebe neke obaveze za koje još nije spremna. Vukašin je sad jednomjesečna beba i jako joj je zanimljivo da brine o njemu. Tako je, želeći da ga poljubi, stala na rešetku od kreveca dok je on bio u njemu i čitavu je izvalila. Srećom, nije pala na njega. Svi su to prećutali i nastavili da se igraju. Kad sam ušla u sobu da nahranim Vukašina, imala sam šta da vidim“.
Iako joj obaveze oko djece i kuće oduzimaju dosta vremena, Mirjana uvijek nađe vrijeme koje će posvetiti samo sebi. Uz dobru organizaciju, kaže, sve je moguće postići. Ipak, veoma je bitno i prilagoditi se situaciji u kojoj se trenutno nalaziš i uživati u onome što donosi svaki novi dan. I sa veoma malo slobodnog vremena, Mirjana ipak stigne da uradi nešto što joj zaista prija kao što je odlazak u kupovinu ili kafa sa prijateljicom.
„U trenucima kad sam jako nervozna, Milica primakne stolicu do mene i počne da me masira. Ostanem zatečena kako to djeluje, osjetim da napetost polako nestaje i čudim se kako je uspjela da me smiri njenim malim ručicama“, priča Mirjana o svojoj najstarijoj ćerki koja joj je velika pomoć.
Ne mogu da kažem da nije teško, ali bih uvijek istu odluku donijela. Danas se mladi plaše odgovornosti i obaveza pa tako odlažu i stvaranje porodice, a znamo da je ona osnovna ćelija društva. Voljela bih da svi, kao društvo, shvatimo da su nas moderni aparati udaljili jedne od drugih i da će nam svima biti bolje kad se posvetimo svojoj porodici i prijateljima.
