Studiranje u inostranstvu za mnoge mlade predstavlja priliku da zakorače u svijet, upoznaju nove kulture i steknu iskustva koja mijenjaju pogled na život. Dvije djevojke iz Trebinja, Nina Branković i Anica Škrivan, odlučile su da upravo kroz takvo iskustvo grade svoj put – Nina u Austriji, a Anica u Sjedinjenim Američkim Državama. Njihove priče nam donose iskrene utiske o životu daleko od rodnog mjesta i porodice, o izazovima na koje su nailazile, procesu prilagođavanja, ali i o svemu što nosi studentski život van granica poznatog. Ujedno, one nas uče da hrabrost, upornost, odricanje i predan rad otvaraju vrata ka svijetu mogućnosti.
Nina Branković, dvadesetogodišnja Trebinjka i student druge godine Inženjerstva zelene tranzicije na Univerzitetu primjenjenih nauka Karintije (FH Kärnten), vođena svojim snovima, u septembru prošle godine se preselila u Filah, gradić na samom jugu Austrije, na tromeđi Austrije, Italije i Slovenije. Sasvim sigurno nije bilo lako otići iz sigurnosti svog doma u potpuno nepoznat svijet, ali odluka koju je ova djevojka donijela pokazuje njenu hrabrost, odlučnost i zrelost, a prije svega snagu koja će je voditi naprijed ka ostvarenju životnih ciljeva.
„Još u osnovnoj školi maštala sam o studijama u inostranstvu, a vremenom je ta želja postajala sve jača. Ljubav prema stranim jezicima, engleskom i njemačkom, usmjerila me je ka tom cilju. Znala sam da želim da ih dodatno usavršim, ali istovremeno nisam težila studijama lingvistike. Odlazak u Austriju na studije predstavljao je priliku da spojim ugodno sa korisnim – da usavršavam jezike koje volim, a da istovremeno pratim akademski put koji me zanima. Nisam imala unaprijed odabranu državu ili grad u kom želim da studiram već me je izbor fakulteta usmjeravao i odredio moju novu adresu“, započinje svoju priču Nina.
Proces upisa na fakultet započeo je još u januaru 2024. godine, dok je pohađala trebinjsku Gimnaziju. Prvi korak bio je prikupljanje potvrda o dotadašnjim dostignućima. Tako su se na tom spisku našle diplome o poznavanju stranih jezika, potvrde o završenim kursevima i seminarima, zatim školska svjedočanstva, kao i uvjerenja o učešću u vannastavnim aktivnostima. Upravo ti dokumenti predstavljali su osnovu za upis jer, kako nam kaže, prijemni ispit u pisanoj formi nije bio predviđen.
„Nakon uspješne provjere dokumentacije, slijedio je intervju sa direktoricom programa. U prijatnom razgovoru, dodatno je provjereno moje znanje engleskog jezika, kao i sklonosti i sposobnosti za budući profesionalni angažman po završetku studija. Iščekivanje zvanične odluke bilo je svakako najstresniji dio čitavog procesa, ali na sreću nije potrajalo dugo. Već u martu sam dobila potvrdu o prijemu na fakultet, što je period završetka srednje škole učinilo mnogo mirnijim, bez dodatnog pritiska oko prijemnog ispita. Taj osjećaj olakšanja i ispunjenosti definitivno je stavio lijepu tačku na moje četvorogodišnje školovanje u Gimnaziji“, pojašnjava nam Nina Branković.
U holu univerziteta
Prije selidbe nikada nije bila u Austriji i nije mogla da pretpostavi kakvi je sve izazovi čekaju. Iako je oduvijek maštala o studijama u inostranstvu, stvarnost je, kako kaže, bila mnogo kompleksnija nego što je zamišljala. Novi jezik, kulturne razlike i potpuno drugačiji stil života učinili su period prilagođavanja znatno dužim nego što je očekivala, ali ne i neizvodivim.
„Dijalekt njemačkog jezika sa kojim se ranije nisam susretala predstavljao je jedan od izazova. Pored jezičke barijere, morala sam da se prilagodim i drugačijem stilu života i da svoju naviku svakodnevnih odlazaka na kafu sa prijateljima ostavim po strani s obzirom da je ovdje takav vid druženja nepoznanica. Izlasci se zakazuju unaprijed, a spontana okupljanja su rijetkost. Kako sam osoba koja voli da provodi vrijeme u društvu i razgovoru, upravo mi je ta socijalna distanca najteže pala. Sada, nakon godinu dana provedenih ovdje, shvatam da nisam bila ni svjesna težine koju nosi odluka o studijama u inostranstvu. Momenat kada sam ispred zgrade mahnula roditeljima koji su se vraćali kući, put Trebinja, bio je presudan i tek tada sam zaista osjetila da ostajem sama, među svoja četiri zida, i da počinjem novo poglavlje svog života“, riječi su Nine Branković.
Studentski život i sistem studiranja u Austriji, priča nam Nina, drastično se razlikuju od našeg. Navodi kako na njenom fakultetu imaju jako dobar balans između teorijskog i praktičnog dijela nastave te odmah primjenjuju stečeno znanje kroz razne projekte i prezentacije.
„Kao student trećeg semestra vidim da ništa naučeno nije uzaludno jer se gradivo konstantno nadovezuje na teme koje smo obrađivali u prvoj godini. Upravo zbog tog praktičnog dijela nastave, već kao student drugog semestra sam dobila studentski posao kao saradnik na projektu regionalne vlade Gornje Austrije. To mi pruža zaista značajno iskustvo i dobar temelj za dalji rad. Naravno, pored stečenog iskustva, omogućava mi da djelimično finansijski rasteretim roditelje, što je takođe jedan od benefita. Austrija generalno studentima nudi mogućnost zaposlenja uz ograničen broj radnih sati mjesečno što je od velike koristi za sve koji žele da steknu iskustvo i dodatnu finansijsku sigurnost tokom studija“.
Pored klasičnog vida nastave u učionicama, imamo i časove na otvorenom gdje direktno primjenjujemo naučeno.
„Ovog oktobra sam bila na Alpskoj ekskurziji u sklopu koje smo obišli Nacionalni park „Hohe Tauern“ i Rezervat biosfere „Nockberge“. Kroz četvorodnevno putovanje imali smo priliku da razgovaramo sa stručnjacima iz oblasti obnovljivih izvora energije, očuvanja prirode i turizma. Takođe, naglasila bih da moj studijski program pohađa nas 17, a čak 12 studenata je različite nacionalnosti, tako da pored akademskog obrazovanja svakodnevno saznam nešto novo o životu i u drugim državama Evrope, Azije, Afrike i Amerike. Smatram to zaista velikim bogatstvom“, priča nam Nina, vidno zadovoljna znanjem i iskustvom koje svakodnevno unapređuje.
Na alpskoj ekskurziji
Godinu dana samostalnog života u Austriji doprinijelo je njenom ličnom razvoju pa je, kaže, za taj period daleko od kuće postala zrelija, samostalnija i sigurnija u ono što želi. U početku, ističe, nije bilo lako, jer je bila potpuno sama, ali vremenom je cijelo ovo putovanje počela da gleda kao školu zrelosti kojom svaki dan savlada neko novo poglavlje.
„Podrška porodice i bliskih ljudi jedan je od ključnih razloga što sam ostvarila svoje ciljeve. U momentima kada ni sama nisam vjerovala u svoje mogućnosti oni su bili tu, vjerovali u mene i davali mi vjetar u leđa i beskrajno sam im zahvalna na tome“.
NINA I PLANOVI ZA BUDUĆNOST
„Nadam se da ću studije završiti u roku i steći što više radnog iskustva. Takođe, željela bih da iskoristim dobar geografski položaj grada u kome živim i proputujem okolne države. Nakon svega, moja iskrena želja je da jednog dana stečeno znanje i iskustvo primjenim u Trebinju. Ako mi se tu pruži prilika da doprinesem u oblasti održivog razvoja, rado ću se vratiti i nastaviti život u rodnom gradu. Ukoliko ne, biću prinuđena da svoje životno putovanje nastavim tamo gdje me odvedu nove prilike“, priča nam Nina svoje planove.
Nina nijednog trenutka nije požalila što se otisnula na ovo samostalno putovanje svog ličnog razvoja i rado bi svim studentima, u nekom dijelu studija, preporučila da odu na neki univerzitet u inostranstvo bilo na stalne studije ili studentsku razmjenu. Normalno je da je strah prisutan, ali čvrsto vjeruje da upravo u tome leži čar odrastanja i sazrijevanja koje slijedi. Jer, kad pobjedite svoje strahove, svaki izazov pred vama će biti nemoćan.
Sa druge strane, za svojim snovima je otišla i mlada Trebinjka Anica Škrivan i čini se da je uspješno pronašla svoj put kojim, i nakon završenog koledža, korača ponosno, svjesna da je sposobna iz svakog izazova da izađe kao pobjednik. Iza nje su godine samostalnosti, daleko od porodice i topline roditeljskog doma, pa ne čudi da je ispit zrelosti i hrabrosti položila sa najvišom ocenom.
Diploma na univerzitetu Evansvil
„Još kao djevojčica sanjala sam da spojim vrhunsko obrazovanje i sport, a upravo Amerika to omogućava na najvišem nivou. Ipak, odluka da odem toliko daleko od kuće nije bila laka, ali sam znala da je to najbolji put za moj lični i profesionalni razvoj. Svoje studije započela sam u Oklahomi, na Northeastern Oklahoma College, jer mi je taj koledž pružio priliku da napravim prvi korak ka NCAA nivou. Nakon dvije godine i uspješne druge sezone, dobila sam sjajnu ponudu sa Univerziteta Evansvil (University of Evansville). Odmah sam osjetila da je to pravo mjesto za mene, i sportski i akademski, jer predstavlja najviši nivo univerzitetskog takmičenja u Americi. Na Univerzitetu Evansvil završila sam studije Business Management, i dobila sertifikat iz Logistike i lanca snabdijevanja, a ujedno sam igrala košarku u NCAA Division 1. Trenutno sam na OPT (OPT) programu koji mi omogućava da godinu dana radim u struci i steknem dragocjeno praktično iskustvo prije povratka na master studije“, uvodi nas Anica u svoju priču o ostvarenju američkog sna.
Prisjeća se da je čitava procedura bila izuzetno komplikovana i zahtijevala je mnogo truda. Proces je obuhvatao intenzivnu komunikaciju sa trenerima, slanje snimaka utakmica, rikrutovanje, polaganje različitih testova, predaju obimne dokumentacije, pa sve do dobijanja vize. Cijeli postupak trajao je nekoliko mjeseci, a dodatno ga je otežala činjenica da se sve odvijalo tokom pandemije virusa korona, što je proces učinilo još složenijim i dužim.
„Kada sam prvi put stigla na koledž u Oklahomi, osjećaj je bio nevjerovatan. Sve je bilo novo i izazovno, strano i pomalo stresno, ali istovremeno prelijepo. Bila sam veoma mlada i daleko od kuće, ali sam znala da je to početak jednog velikog životnog poglavlja za koje sam sama odgovorna. Na meni je bilo da odlučim kako ću iskoristiti priliku koja mi se pružila jer sam bila svjesna da takvu šansu ne dobija svako, ma koliko je želio. Prelazak na Univerzitet Evansvil bio je prirodan korak naprijed, a kako sam već stekla samopouzdanje i iskustvo u SAD-u, bilo mi je mnogo lakše da se preselim i snađem u novoj sredini. Bila sam starija i zrelija i znala sam šta treba da radim. Za samo kratak period potpuno sam se osamostalila i preuzela kontrolu nad svojom budućnošću“, priča nam dvadesettrogodišnja Anica srećna što je svoju priliku prigrabila objeručke.
Kao i Nina, i Anica ističe koliko se sistem studiranja razlikuje od našeg, te možemo da primijetimo da su studije i u Austriji i u Americi usmjereni na praktično znanje, prezentacije i diskusije. Pojašnjava da profesori aktivno podstiču inicijativu, kritičko mišljenje i individualni pristup, što studentima omogućava da se osamostale i razvijaju u skladu sa sopstvenim interesovanjima i potencijalom.
„Kao sportista, moj raspored obuhvata treninge, putovanja, utakmice i nastavu, što zahtijeva veliku disciplinu i izuzetnu organizaciju. Treninzi su intenzivni i stručno vođeni, sa naglaskom na fizičkoj spremi, individualnom napretku i analizi igre. Cijeli dan mi je ispunjen. Ustajem rano, prolazim kroz neophodne tretmane prije treninga, zatim slijedi teretana, časovi, kratka pauza za ručak, pa dugačak tročasovni trening koji uključuje i video analizu treninga. Nakon toga, ponekad imam i večernje časove i vrijeme za učenje koje se mora provesti u prostorijama namijenjenim akademskom napretku, uz proveru da li se zadaća redovno radi i da li su ocjene na visokom nivou. Moj dan počinje u osam ujutro i traje do osam uveče, nakon čega jedva čekam da legnem u krevet i imam bar malo vremena za sebe“, priča nam Anica.
Anica, prije svega, ističe važnost svoje porodice i njihove bezuslovne ljubavi i podrške. Oni su, prisjeća se nostalgično, od prvog dana vjerovali u nju i njen san i to joj je, podvlači, dalo snagu i sigurnost da napravi tako velik korak. Bili su uz nju, kaže, u svim usponima, padovima, uspjesima, povredama i dostignućima i još uvijek je tako i podržavaju svaki njen naredni korak.
„Nedostaju mi porodica i prijatelji koje nisam vidjela više od godinu dana. Obično idem kući svakog ljeta, koliko mi obaveze dozvole, ali ove godine nisam imala priliku kako ne bih komplikovala svoj trenutni status. Vjerujem, ipak, da će povratak biti još slađi kada ponovo zagrlim svoje najdraže. Nadam se da će to biti već sljedeće godine“, iskrena je Anica.
AMERIKA ME JE OJAČALA
„Amerika me je naučila hrabrosti, samostalnosti i upornosti. Upoznala sam ljude iz različitih kultura, stekla iskustva koja me neprestano oblikuju i otvorila sebi vrata ka budućim profesionalnim i sportskim prilikama. Pored toga, stvorila sam i prijateljstva koja su mi značila više nego što sam mogla zamisliti i ti ljudi su bili uz mene kada mi je bilo najpotrebnije, kada sam pokušavala da se snađem u „bijelom svijetu“. Te prijatelje nikada neću zaboraviti, uvijek ću im biti zahvalna, i još uvijek smo u kontaktu i viđamo se kad god možemo. Nisam imala auto do prije nekoliko mjeseci, pa je uvijek neko morao da vozi nas, internacionalne studente, gdje god da treba. Do prodavnice, na primjer, nije bilo moguće stići pješke. Mi, internacionalni studenti, zaista imamo drugačije i često izazovnije iskustvo, ali po mom mišljenju, možda je i bolje tako“, dijeli svoje iskustvo sa nama Anica Škrivan.
O sistemu studiranja u Americi ima samo riječi hvale i toplo preporučuje svima da pokušaju bez obzira na strah koji je, sasvim sigurno, prisutan. Upravo taj korak u nepoznato često vodi ka najvećem ličnom i profesionalnom rastu.
„U trenutku kada odlučite da studirate u inostranstvu, napuštate sve što vam je poznato i potpuno je prirodno da strah postoji. Najvažnije je vjerovati u sebe i biti spreman na rad. Ako imate san, hrabro ga pratite. Takav korak otvara mogućnosti koje ne možete ni zamisliti dok ne pokušate da ih ostvarite. Da imam priliku da sve ponovim ili nešto promijenim, sve bih uradila isto. Ovo iskustvo je moje, jedinstveno i neponovljivo, a svaki korak bio je lekcija koja mi je bila potrebna u životu i koja me je dovela do trenutka u kom se nalazim danas“, poruka je Anice Škrivan mladima koji žele da pomjere svoje granice, ali se u isto vrijeme plaše.
ANICA SVOJU BUDUĆNOST VIDI U INOSTRANSTVU
„Trenutno sam fokusirana na profesionalni razvoj u Americi i želim da se ovdje stabilizujem nakon master studija, iako je proces ostanka veoma zahtjevan. Otvorena sam i za prilike u Evropi, posebno u zemljama gdje je biznis snažno povezan i gdje mogu nastaviti da rastem u svojoj struci. Trebinje je moj rodni kraj, mjesto u kojem sam provela djetinjstvo i tinejdžerske dane, i uvijek će imati posebno mjesto u mom srcu. Redovno ću ga posjećivati, ali svoj život i karijeru vidim u sredini koja mi pruža mogućnost da ostvarim svoje ambicije i ispunim potencijal kada sam već uložila toliko truda i imam mogućnost“, priča nam Anica.
Nina Branković i Anica Škrivan, dvije Trebinjke koje su odlučile da izađu iz zone komfora i udobnosti roditeljskog doma i upuste se u avanturu studiranja u inostranstvu, danas sa nama dijele svoja najljepša iskustva koja su ih osamostalila, ojačala, a prije svega pokazala kolika se volja i upornost kriju u njima. Obje uspješno i hrabro koračaju ka svojim ciljevima i snovima, a nama se čini da je za njih samo nebo granica.
