Djeca vole prirodu, vole da se igraju i druže, ali je neophodno da im to i omogućimo. Za njihov razvoj je najvažnije da vrijeme provode napolju, da istražuju, razgledaju, igraju se. Kroz igru, skakanje i trčanje se najbolje razvija dječiji mozak i dijete u tome ne treba sputavati. Često su roditelji u strahu da će se dijete povrediti, ali povrede su normalne i neophodne za razvoj motorike. Onog trenutka kad dijete uzme telefon u ruke i zainteresuje se, roditelj je u velikom problemu jer će ubrzo shvatiti da djetetu ništa osim telefona ne drži pažnju i da ne zna kako to da promjeni.
Vaspitačica Sanja Kisin, logoped Svetlana Bokun i psiholog Branka Kujačić – roditelj je najbolji učitelj
Sanja Kisin, vaspitačica koja u vrtiću „Naša radost“ radi već 28 godina, kaže da se mogu uočiti velike razlike u razvoju cjelokupnog dječijeg organizma u odnosu na period kad je počela da radi sa djecom.
„Primjećujemo da su svakodnevne dječije aktivnosti povezane sa telefonima, tabletima i TV ekranima, a to negativno utiče na razvoj djeteta. Tako možemo zapaziti slabiji vid i sluh kod djece, atrofiju mišića, poremećaj pažnje i pamćenja. Takođe, djeca izražavaju neku vrstu agresije, depresije, a nerijetko imaju i prekomjernu kilažu usljed nedostatka fizičke aktivnosti kao što su igre na otvorenom sa drugovima. U vrtiću smo primjetili da djeci nedostaje boravak u prirodi pa smo odlučili da se posvetimo rješavanju tog problema. Već nekoliko godina radimo na mnogim projektima i aktivnostima kojima bismo ‘vratili’ djecu u prirodu, da provode što više vremena na svježem zraku koji je mnogo bitan za rast i razvoj djece u ranom periodu. U našem vrtiću u Bregovima odlučili smo da djeci pokažemo stare igre koje su već zaboravljene. Tako smo jedan dan ‘logorovali’ u parku. Djeca su zaista lijepo prihvatila igru, ali ni ljudi koji su se u tom trenutku zatekli u parku nisu krili oduševljenje što vide da smo djecu izveli napolje. Igra se sastojala od tegljenja konopca, skakanja u vreći, nošenja jajeta u kašici, a za kraj smo ostavili pravljenje improvizovane logorske vatre od papira. Da bi doživljaj bio potpun poneli smo domaći čaj i keks koji su spremile naše kuvarice, a dječije oduševljenje nije moguće opisati riječima“, priča vaspitačica Sanja ne krijući ushićenost što su igrama uspjeli da izmame dječije osmjehe i ističe kako djeca jako vole prirodu i druženje, a tako se ujedno razvija i njihova svijest o empatiji i prijateljstvu.
Ova dugogodišnja vaspitačica ne krije da je kao početnik griješila i da nije bila dovoljno informisana i stručna, ali se uvijek trudila da bude sve bolja i potpuno se posveti djeci sa kojom radi. Iz straha da se ne povrijede branila je djeci da skaču i trče po učionici, ali je shvatila koliko je griješila na jednom seminaru slušajući dr Ranka Rajovića koji je pričao upravo o važnosti trčanja i skakanja za kompletan rast i razvoj djeteta i pritom naglasio da je to najvažnije za razvijanje dječijeg mozga.
„Nova tehnologija je savremeni metod odgoja. Roditelji pogriješe i daju djeci telefon kako zbog prezauzetosti tako i zbog sadržaja koji im se učini edukativan. Trenutno radim sa djecom predškolskog uzrasta i mnogo je djece koja slabije izgovaraju određene glasove. Uglavnom su djevojčice te koje prije progovore i koje bolje pričaju i izgovaraju određene glasove. Takođe, one pokazuju veću empatiju prema drugarima. U odnosu na prije itekako se osjete promjene u govoru, ali i u pamćenju. Primjetim da treba mnogo više vremena da se nauči pjesmica jer je djeci poremećena koncentracija što zbog nove tehnologije što zbog ishrane“, navodi vaspitačica Sanja Kisin.
Na riječi vaspitačice Kisin nadovezuje se Svetlana Bokun, logoped sa jedanaestogodišnjim iskustvom, i posebno ističe da to kako će dijete razviti govorno-jezičke sposobnosti zavisi od okruženja. Jedna od najbitnijih stavki da bi se razvio govor kod djeteta jeste da se stvori stimulativno okruženje, a to podrazumijeva konstantnu komunikaciju sa djecom.
„Bitno je da tokom svakodnevnih aktivnosti pričamo sa djetetom. Nije važno što dijete to neće ponoviti ili usvojiti, ključno je što se tako stvara stimulativno okruženje za razvijanje govora. S obzirom da u vrtiću radim jedanaest godina, ne mogu da napravim korelaciju sa periodom od, na primjer, prije 20 godina kad nisu postojali mobilni telefoni i druga savremena tehnologija. Činjenica je da mnogo utiču na djecu i to negativno, kao da su djeca stvorila zavisnost od mobilnih telefona, što je porazno“, priča logoped vrtića „Naša radost“ i nastavlja „Uglavnom su roditelji svjesni da imaju problem i da djetetu moraju da oduzmu telefon. S obzirom da živimo u, da kažemo, brzom vremenu, roditelji su prinuđeni da daju djetetu da gleda nešto kako bi mogli da obave neke svakodnevne aktivnosti i nije strašno ukoliko dijete povremeno pogleda neki edukativni sadržaj“.
Logoped posebno ističe i važnost hrane. Ukoliko djeca stalno jedu miksanu hranu ne mogu razviti oralnu motoriku koja se razvija žvakanjem. Samim tim je nemoguće da pravilno izgovore glasove što dovodi do toga da sve veći broj djece ima neku vrstu govorno-jezičkog odstupanja.
„Najbitnije je da roditelji rade sa djecom. Ako ja uzmem dijete jednom ili dva puta sedmično i pokažem koji je položaj jezika za koji glas, i dijete izgovori pravilno, ključno je da vježba kući sa roditeljima. Ukoliko roditelji ne rade sa djetetom, moj rad će biti uzaludan jer će se dijete brzo vratiti na izgovor glasa koji mu je lakši“.
Činjenica je da se uvijek prepozna koje dijete ide u vrtić, kao i to sa kojim se djetetom više radi, a sa kojim manje. U vrtiću su djeca sve vreme bez telefona i televizije što je veoma važno jer tad moraju da komuniciraju međusobno i to je njihov govor, a ne govor mame, tate, bake ili deke.
„I oni, kao i mi, teže da se nalaze u okruženju u kom su djeca sličnog uzrasta. Čak i ona djeca koja nisu odmah komunicirala sa drugom djecom, vremenom će se uklopiti jer će ih grupa i atmosfera povući. Bitno je da u svakom trenutku komuniciramo sa djecom, prvenstveno za razvoj govora, jer je najintenzivniji period za razvoj mozga kod djece između prve i treće godine. Da bi se dijete razvijalo u pravom smislu ono mora da provodi vrijeme sa svojim vršnjacima“, navodi logoped i ističe da je razvoj motorike posljednjih godina u deficitu i da djeca ne znaju da padnu i dočekaju se na ruke pa sad imamo djecu razbijene glave dok su ranije djeci bila razbijena koljena.
Suština je da djeca vole da budu napolju, da vole sport i razne igre i neophodno je da im to omogućimo. Iako je vrtić organizovao odlazak djece u Školu sporta dva puta sedmično gdje sa njima rade profesori fizičkog, i roditelji moraju da se posvete djeci i igri sa njima za njihovo dobro. Jasno je da pored svakodnevnih obaveza imamo sve manje vremena i da smo svakodnevno umorni, ali djeca i njihov razvoj moraju da budu prioritet.
Sa riječima svojih koleginica se slaže i Branka Kujačić, psiholog vrtića, a posebno naglašava da dijete od prve do treće godine neće znati šta je telefon ukoliko mu ga roditelji ne daju.
„Mi smo generacija koja je navikla da živi sa olakšicama, nasuprot generaciji naših roditelja, a telefon nam na neki način pruža izlaz. Roditelji pomisle kako će samo sad dati telefon djetetu usled prevelikog broja obaveza i brzog tempa života, međutim to se tu ne završava. Kao što je već rečeno, mozak djeteta je najosjetljiviji od prve do treće godine i tad na njega najviše utiču i pozitivni, ali i negativni faktori. Jedan od negativnih faktora je uticaj ekrana na djecu. Moramo biti svjesni da dijete može nešto naučiti kroz crtaće, animirane filmove i igrice, ali samo ukoliko mu se daju u pravo vrijeme i uz nadzor odrasle osobe. Međutim, kad pričamo o tom najranijem uzrastu, ne preporučuju se bilo kakvi uređaji jer je dijete tad pasivni posmatrač, a u toj dobi dječiji mozak vapi za učenjem novih vještina. Ali, kad dijete u tom uzrastu pustimo da gleda u ekran, ono pokušava da komunicira sa svim tim ‘šarenim bojama’ na ekranu i, kako nema povratnu informaciju, počinje da se zatvara u sebe, stvara unutrašnji svijet i gubi zainteresovanost za slikovnice, knjige, okolinu, za interakciju kao i zainteresovanost za igru sa drugom djecom. Dijete stvara balon oko sebe jer je njegov spoljni stimulans dat kroz ekran gdje nije bilo povratne informacije kroz koju bi dijete učilo tako da ono počinje da sanjari“, priča psiholog i navodi samo neke od posljedica uticaja novih tehnologija na dječiji mozak pred kojima bi se svaki roditelj morao zamisliti.
Jasno je da svi možemo da pogriješimo, ali je bitno i da se osvijestimo, shvatimo da smo pogriješili i potražimo pomoć. Kada roditelji primjete da dijete nema pravi način komunikacije i igre, da ima poremećaj pažnje i koncentracije apsolutno je izvjesno da su u tom trenutku izvan sebe, ali je najbitnije da su postali svjesni situacije i da potraže stručnu pomoć.
„Veoma mi je bitna saradnja sa roditeljima jer je rad sa samim djetetom otežan. Za kvalitetan rast i razvoj djeteta potrebno je da timski budu uključeni njegovi roditelji. Kada roditelj oduzme telefon, mora da se obrati i stručnom licu koje će ih dalje usmjeravati. Ne mogu i ne treba sami da prolaze kroz to. Često čujem kako se pojedini roditelji hvale da dijete bolje zna engleski nego maternji jezik, a to je jedan od znakova koji vodi do zanemarivanja djeteta. Tako dovedu dijete do toga da ne zna da kaže koja mu je omiljena igračka, kako se zove ili koliko ima godina. Djeca moraju da imaju spoljnu stimulaciju, neophodno je da dijete bude fizički aktivno, da skače po baricama, da se vrti jer ekranizam uništava pamćenje i sposobnost da mislimo“, navodi Branka i ističe da je neophodno da roditelj radi na sebi i svojim kvalitetima jer ukoliko su roditelji srećni i zadovoljni i dijete je.
Na svakom aspektu razvoja se osjeti koje dijete ide u vrtić, a koje ne. Jako je važno da dijete bude sa svojim uzrastom jer dijete u najranijem uzrastu uči imitacijom, prati ostalu djecu i povezuje se. Isto tako i roditelji moraju da rade sa djetetom i da se podignu na njegov nivo kako bi ono učilo kroz igru jer, ipak je roditelj najbolji učitelj, saglasne su vaspitačica, logoped i psiholog.
Jovana Salata/Glas Trebinja
