Tlo u Hercegovini nedavno je opet podrhtavalo. Posljedica, srećom, kod nas nije bilo ako ne računamo one što traga ostavljaju na nama a ne na objektima. Strah i neka uzmirujuća bespomoćnost obuzmu čovjeka svaki put kad se i za trenutak suoči sa nepredvidljivim a nemjerljivo razornim silama prirode…
S njima dolaze i stari upitnici – koliko smo uopšte bezbjedni pod našim krovovima?
To pitanje postavićemo i ovdje, ne samo iz razloga što naša regija spada u područja intenzivnije seizmičke aktivnosti. Drugi razlog je što smo posljednjih godina svjedoci takve ekspanzije gradnje u Trebinju da se ona ne može upoređivati gotovo ni sa jednim ranijim periodom u razvoju grada. Teško da postoje valjani tržišni rezoni da vam neko u komercijalnoj stanogradnji, recimo, ponudi krov nad glavom sa višim garancijama seizmičke sigurnosti od onih obavezujućih. Stoga što malo ko, čini se, za to i upita. Prosječnog kupca svakako će više impresionirati povoljnija cijena kvadrata ili kakva atraktivnija lokacija…
Posljednji razlog je više subjektivan i temelji se na utisku da je ovdašnji svijet nekako postao hronično sumnjičav prema svemu što se danas radi i gradi i da ga je teško poljuljati u uvjerenju, često klimavo utemeljenom – da se u ono vrijeme sve to isto radilo i gradilo sa mnogo više reda, smisla i odgovornosti.
Krenimo od onoga što bi ih barem donekle moglo razuvjeriti – i danas aktuelni seizmički standard u projektovanju konstrukcija upravo je iz onog vremena. A opet, to što su propisi stari više od četiri decenije i još nisu usklađeni sa EU standardom u ovoj oblasti, struka je tu uglavnom saglasna – takođe ne treba da nas zabrinjava.
„Važeći pravilnik o izgradnji objekata visokogradnje u seizmičkim područjima je iz 1981. godine sa doradama iz 1987. To jesu stari propisi – ali su dosta strogi i rigorozni. Trebinje je u zoni 8. stepena Mekralijeve skale, a to odgovara magnitudi između 5. i 6. stepena po Rihteru. Republika Srpska još nije prešla na takozvani eurokod, gdje su ti standardi nešto drugačiji. Ali su zasigurno i ovi strogi i zadovoljavajući. I u principu oni se poštuju prilikom projektovanja“, pojasniće nam Vukota Pušara, građevinski inžinjer čije je stručno usmjerenje upravo projektovanje i izgradnja konstrukcija. Njima se bavi već pune četiri decenije i mnogo toga što je u tom vremenu građeno u našem gradu prošlo je kroz njegove ruke, bilo da je na tim objektima bio projektant, izvođač ili samo nadzor.
PRAVILNIK I SEIZMIČKE ZONE
Neupućenima bi ovdje valjalo pojasniti nekoliko osnovnih pojmova iz priče našeg sagovornika.
Povjerenje struke u propise iz SFRJ zasnovano je na činjenicama da su ovi posljednji i danas aktuelni iz 1981. godine (Pravilnik o tehničkim normativima za izgradnju objekata visokogradnje u seizmičkim područjima) dorađeni i prilično pooštreni na temelju utvrđenih slabosti i nedostataka ranijih propisa iz 1964. godine, a nakon iskustava razornog zemljotresa, najvećeg na našim prostorima u novijoj istoriji, koji je pogodio crnogorsko primorje 1979. godine.
Ekspanzija stanogradnje kakvu ne pamti nijedan raniji period u razvoju grada
Seizmička regionalizacija definisana je prema Merkalijevoj skali, koja zemljotrese stepenuje po efektima na površini – posljedicama koje će oslobođena seizmička snaga ostaviti po ljude i objekte. Mapa je kreirana takođe još u vrijeme SFRJ i služi za dobijanje osnovnih proračuna prilikom projektovanja građevinskih konstrukcija.
Trebinje, kao i cijelo područje Hercegovine, smješteno je u zoni 8. stepena, što znači da sve što se gradi na ovom području mora da poštuje pravilnikom propisane prakse projektovanja i gradnje za ovaj seizmički stepen. Istina, južni dijelovi predratne teritorije naše opštine već zalaze u zonu 9. stepena, najvećeg koji poznaje seizmička regionalizacija BiH i koji je još dobilo samo područje Banjaluke, na osnovu razornog zemljotresa koji je ovaj grad pogodio 1969. godine (između 8 i 9 stepeni po Merkaliju).
Stepen jedne zone određuje seizmički hazard – vjerovatnoća da će se u određenom vremenom periodu i na određenom području desiti zemljotres tog intenziteta, što se, opet, modeluje na temelju istorijskih iskustava, odnosno ekstremnih seizmičkih pojava koje su ikada ne tom području zabilježene.
A istorija je, recimo, zabilježila kako je „Velika trešnja“ (danas procijenjena na 9. stepen po Merkaliju) davne 1667. razorila susjedni Dubrovnik. Kako zemljotrese ne možemo predvidjeti niti na njihovu pojavu uticati, ostaje nam da se bavimo – zakonima vjerovatnoće. A logika hazarda kaže – ako se negdje već jednom desilo, postoji vjerovatnoća da će se tu nekad u budućnosti, bližoj ili dalekoj, opet desiti.
_________________________
KONSTRUKTIVCI I INTUICIJA
Gradilište nove bolnice
Često je praksa da se javni objekti od posebnog značaja ili visokog rizika projektuju i na viši stepen seizmičke sigurnosti od propisane za tu zonu. Ne treba, vjerujemo, nikome posebno objašnjavati zašto se, recimo, prilikom izgradnje brane Graničarevo o tome posebno vodilo računa…
„Kad smo projektovali objekat nove bolnice, tražio sam da se radi proračun konstrukcija za 9. stepen po Rihteru. Tako su i računali. Nije moralo ali je to bila neka moja procjena da treba. Inženjer konstruktivac kad nešto projektuje treba pokatkad da se osloni i na svoju intuiciju. Jednom sam na nekom sajmu za temeljenje objekata našao knjigu u kojoj autor kaže – ukoliko ne možete da postavite konstruktivni sistem jer nemate sve podatke, radite intuicijom. Knjigu sam odmah kupio“, kaže Pušara.
_________________________
Pomenućemo i to da se i kod nas uveliko radi na usvajanju eurokod standarda. Prema onome što se iz medija na ovu temu moglo saznati, a važno je za našu priču, novi propis će po svemu sudeći podrazumijevati i drugačiju kategorizaciju postojećih seimičkih zona – na mapi koju je izradio i na jednom stručnom skupu predstavio Zavod za standardizaciju BiH, cijelo područje Hercegovine je iz zone osmog stepena „prekvalifikovano“ u onu sa višim, devetim stepenom.
Ali, vratimo se priči našeg sagovornika…
NORMA I PRAKSA
Vukota Pušara nam govori o tri tipa seizmički stabilnih konstrukcija – zidanim, sa armirano-betonskim platnima i skeletrnim ili ramovske, da gradnja podrazumijeva korišćenje isključivo atestiranih materijala, da uključuje i prethodno ispitivanje kvaliteta tla…
„Svi ti elementi se uzimaju zajedno. Naše hercegovačko tlo je dosta povoljno. Kroz kamen se ti seizmički valovi prenose sporije. I nedavno kad su bili zemljotresi u Crnoj Gori kod nas se to slabije i osjetilo zbog strukture zemljišta. Najpovoljnije zemljište za gradnju je čista stijena. Tamo gdje su drobine, mješavine malo je nepovoljnije, a najnepovoljnije – gdje postoje podzemne vode u nivou temelja. Važno je napomenuti da u propisima nije posebno razgraničena gradnja po spratnosti. A s obzirom da se kod nas ne grade objekti visoke spratnosti i da je praksa uglavnom – prizemlje plus pet etaža, možemo reći da su propisi u pogledu sigurnosti za nas zaista zadovoljavajući“, ističe Pušara.
Sa otvaranja gradilišta bolnice
Sumnjičaviji bi kazali da je norma jedno, a praksa – možda sasvim drugo. Od kada je zakona bilo je i ljudi koji su gledali da ih zaobilaze. U ovom slučaju – recimo, kako bi pojeftinili investiciju. Naš sagovornik kaže da takva iskustva u Trebinju nije imao. Nema ni računice…
„To u principu ne poskupljuje puno gradnju. Radio sam veliki broj tih analiza – konstrukcija objekta je ostala najjeftinija kada se poredi sa drugim zanatskim radovima, onim što zovemo šminkom. I cijene rada su ostale najjeftinije kod tih izvođača – armirača i betoniraca, u odnosu na, recimo, keramičare ili molere. Ja zaista nisam primijetio da investitori bježe od toga. Niti je tu ikada bilo nekog pritiska. A radio sam skoro za sve koji ovdje grade, bilo da je riječ o projektovanju, izvođenju ili nadzoru. Neću reći da je to uvijek slučaj i kod privatnih objekata, ali u principu gdje postoji nadzor – izvođači sve ispoštuju. Nadzorni organ neće popuštati na tim stvarima“, ističe Pušara.
Kada nas uznemire slike dalekih zemljotresom opustošenih gradova i u javnosti se povede riječ o seizmičkoj sigurnosti onoga što se kod nas gradilo – struka obično kao potencijalno problematične markira slučajeve gdje je u raznim nevremenima država i njenih propisa cvjetala nelegalna (a naknadno legalizovana) gradnja, koja nije prošla propisane procedure od projektovanja do nadzora. Takođe, i objekte koji su u međuvremenu pretrpjeli ozbiljnije građevinske intervencije, koji su dograđivani i razgrađivani, na način da su ih vlasnici ili investitori izvodili „na svoju ruku“ i bez stručnog mišljenja i nadzora konstruktivaca.
______________________
GDJE – KAD POČNE DA TRESE?
Vukota Pušara još nam pojašnjava da u slučaju snažnijih seizmičkih udara može doći do pucanja zidova i na građevinama čije su konstrukcije sasvim propisno urađene.
„Kad seizmička energija uđe u objekat ona mora negdje da izađe. Ti zidovi koji su ispuna konstrukcije mogu da ispucaju. Ali je bitno da konstrukcija izdrži i da se ljudi bezbjedno evakuišu“.
Kad zatrese ljudi su obično u dilemi gdje im je u kući ili stanu najsigurnije mjesto da se sklone – i obično pogriješe…
„Često možete čuti da je nadvratnik sigurno mjesto. Ali nije. Nadvratnici su često veoma loše urađeni jer to nisu ni nosivi ni konstruktivni dijelovi. Mislim da je samo bitno odmaknuti se od zidova na kojima su slike ili neki dijelovi namještaja – jer to može da padne i povrijedi čovjeka…“
______________________
U generalnoj ocjeni stanja, obično se i ne može dalje od rangiranja sigurnosti gradnje prema važećim propisima u vremenu u kojem je nastajala. Pa se tako za objekte građene nakon usvajanja pravilnika iz 1981. godine pretpostavlja da imaju seizmički stabilnije konstrukcije od onih građenih prije. Isto možemo reći i za gradnju nakon 1964. godine, kada je nakon zemljotresa u Skoplju usvojen prvi pravilnik, u odnosu na godine i decenije kada takvog propisa uopšte nije bilo.
To opet ne znači da se nije gradilo odgovorno i u skladu sa najboljim građevinskim praksama i u vremenima kada parametri seizmičke zaštite još nisu bili normirani. Uostalom, zemljotresa i raznih drugih prirodnih katastrofa uvijek je bilo i biće, a čovjekovo umijeće da im prkosi osmišljavajući stabilne i održive konstrukcije – staro je koliko i njegova potreba da gradi…
Za kraj ćemo našeg sagovornika ipak upitati kako stvari stoje sa onim najvrednijim dijelom arhitektonskog nasljeđa grada – istorijskim Trebinjem, čije su zgrade podizane još krajem pretprošlog i u prvoj polovini prošlog vijeka.
„Tada se ipak nisu gradili objekti sa spratnom visinom. A čak i bez serklaža zidani objekti mogu da se grade sa prizemljem i dvije etaže – i da opet zadovolje propise za 8. stepen. Sa serklažima mogu da idu i na tri etaže. Kameni zidovi su ovdje široko građeni i presjek tih zidova ima površinu dovoljno veliku da primi smicanje. Naravno, treba obratiti pažnju u kakvom su danas stanju ti zidovi, da li ih je i u kojoj mjeri načeo zub vremena. Kao što se mogu i injektirat neke spojnice ako postoje oštećenja. Ja sam se bavio kontrolom takvih objekata kad je trebala neka nadogradnja. Oni lagano mogu da podnesu tu smičuću silu“, kaže Pušara.
Rade Savić/Glas Trebinja
