Fotografska radnja „Foto Momo“ u Trebinju je počela sa radom prije gotovo 30 godina. Ipak, svoje početke ispisuje mnogo ranije, u Vlasenici davne 1962. godine, a ubrzo u Mostaru, gdje je radila do rata. Otvorio ju je Momčilo Momo Muratović, fotograf koji je tajne zanata naučio od čuvenog fotografa bivše Jugoslavije, porijeklom Hercegovca, Gojka Grahovca.
Gospodin Momo nažalost nije više među nama. Barem ne fizički, ali duhom sasvim sigurno, s obzirom na činjenicu da njegova zaostavština nije otišla u zaborav. Slutimo, da je ovdje imao bi štošta da nam pripovijeda iz svog zanimljivog fotografskog puta.
Istoriju fotografske radnje „Foto Momo“, ali i svega što je prethodilo da u Trebinju postane čuvarom uspomena mnogih naraštaja i ovog grada, prenosi nam njegov sin Milan Miki Muratović, i sam fotograf. Pružio nam je priliku da sagledamo širu sliku i čitav spektar jednog života, ali i, mogli bismo tako reći, poglavlja od šest decenija ispisanog u više činova.
Prvi auto i prva fotografska radnja u Vlasenici pripadali su Momu
„Moj pokojni otac je rođen u Stocu i tu se školovao. U vrijeme kada je završio srednju školu, brat od zeta mog oca Gojko Grahovac, poznati fotograf tada u Srbiji i staroj Jugoslaviji imao je fotografsku radnju u Loznici. Svoj posao radio je vrhunski i u to vrijeme bio jedan od Titovih fotografa. Otac je odlučio da kod njega uči fotografski zanat. U Loznici je radio sa Gojkom i kada je stekao znanje, on mu je savjetovao da otvori radnju. Posao je pokrenuo u Vlasenici gdje je tada živio, a koja u to vrijeme nije imala fotografsku radnju. Svoju je otvorio 1962. godine, registrovan kao „Foto Momo“. Po mom rođenju, 1964. preselili smo se u Mostar i otac je ponovo tu pokrenuo posao, a radnja je funkcionisala do rata“, upoznaje nas Miki sa počecima ove izuzetne fotografske, ali nadasve i životne priče.
Momo sa Gojkom Grahovcem – portret iz vremena kada je pokrenuo svoju fotografsku radnju
FOTO MOMO – VIŠE OD FOTOGRAFA
„Porodični biznis Muratovića je fotografija. Ne samo u našoj najbližoj porodici, nego i široj, zato što je moj otac zanatu rado učio i svoje rođake, svakoga ko je želio i imao smisla da se ovim bavi. Tako je od mog strica, a svog brata povukao sina Miladina koji je u Konjicu imao radnju „Foto Mića“, očev rođak „Foto Bogdan“ u Nevesinju i danas postoji i bio je u Stocu „Foto Gašo“, takođe očev rođak. Svi smo mi počeli ovim da se bavimo preko mog oca, iz te jedne linije, a sve je krenulo od Gojka Grahovca, tada jednog od vodećih fotografa u bivšoj Jugoslaviji, koji je i sam druge rado podučavao zanatu. Zahvaljujući svemu tome „Foto Momo“ i danas živi!“
Jer, njegov otac Momo više je puta kretao iz ničega, a bezgranično puta stvarao pregršt uspomena, kako vlastitih, tako i svakoga ko bi mu ukazao povjerenje da mu fotografijom ovjekovječi neke od najvažnijih trenutaka. Trebalo se izboriti za svoje mjesto. Naravno, kada poznajete zanat i imate oko da uhvatite i zauvijek sačuvate emociju i one važne detalje, onda se neke više sile potrude da vam to i omoguće.
„U Mostaru je prije rata bilo 12 registrovanih fotografskih radnji, a mi smo bili jedna od vodećih jer smo prvi počeli. Pratili smo tehniku i nastojali da budemo korak ispred svih i sa opremom, ali i sa znanjem, na kojem je otac uvijek insistirao. Kao dijete sam radio s njim i od njega sve naučio. Kad sam završio gimnaziju upisao sam fakultet. Nisam se pronašao i shvatio sam da me privlači fotografija i da želim time da se bavim. Otac mi je rekao da ako želim da radim kao fotograf, moram završiti tadašnju Grafičku školu u Mostaru, odsjek fotografija, da imam zvanje, bez obzira što zanat znam. Smatrao je da ću tako postići najbolje rezultate“, prisjeća se Miki i svojih početaka.
Mostarski „Foto Momo“, otac i sin, rasli su zajedno punih 30 godina, isprativši nebrojene generecije svojih sugrađana, od rođenja, krštenja do vjenčanja, sve do 1992. godine i početka građanskog rata u BiH.
Kao zaljubljenici u fotografiju i čitav jedan ljepši svijet, poput mnogih sličnih njima, vjerovali su da do rata neće doći. Prevarili su se, toliko, da su Mostar napustili bez ičega, ostavivši sve što su godinama stvarali. I ne govori nam Miki ovdje o materijalnim vrijednostima, već mnogo više o onim sentimentalnim, neprocjenjivim, poput trenutka kada je izgubio brata, čiju prijašnju fotografiju nema sačuvanu. Ostala je, nestala, kao i mnogo toga drugog, među ostacima porušenih zidova nekadašnje mostarske fotografske radnje, prepune živopisnom arhivom jednog vremena.
Ostaci fotografske radnje i jednog vremena u Mostaru
„Zaista smo vjerovali da rata neće biti, čak i kada smo odlazili nismo razmišljali da se više nikada nećemo vratiti. Sve naše uspomene, fotografije, sve što smo imali u radnji i u stanu otišlo je sa ratom. Sada imamo prekid ničim dokumentovan, kao da čitav jedan period naših života nije postojao. Brat mi je poginuo 1992. u Nevesinju, a ja sam bio u vojsci do 1994. godine. Tada sam još mislio da ćemo se vratiti u Mostar. Kada sam shvatio da od toga nema ništa, krenuo sam dalje, u potrazi za našim novim životom“.
Krajem rata, 1995. na 1996. godinu Momo i Milan u Trebinju iznova kreću od nule. Jedini posao koji su znali da rade bila je upravo fotografija. Otvaraju prvo malu radnju od desetak kvadrata u opštinskom prostoru, sjećamo je se u sporednoj uličici pored današnje Dučićeve, da bi vremenom prešli u znatno veći prostor, na mjesto u kojem rade već godinama, u samoj ulici Jovana Dučića, u centru grada, tik do gradske pijace.
„Uložili smo u mašine i ostalu opremu i napravili radnju kakva nam treba, neko svoje mjesto u Trebinju. Danas radim sa sinovima jer je otac nažalost preminuo i sa nama je Ljubiša Mihić, moj prvi rođak. Sve je i dalje porodični biznis, onako kako je uvijek i bilo“, ističe Miki, naglašavajući značaj porodične niti, koju je davno uspostavio njegov otac Momo, a koja se ne prekida tolike decenije.
POŠTOVANJE PRIJE SVEGA
„Kada smo u Trebinju odlučili da otvorimo fotografsku radnju, znali smo da odavno ovdje postoji i odlično radi „Foto rekord“. Otac je odmah rekao da se moramo javiti Zoranu Tadiću, želeći i tada, u takvim našim nezavidnim okolnostima da ispoštuje čovjeka koji se ovim poslom bavi godinama u Trebinju. Rekli smo mu da bismo voljeli da otvorimo radnju i da ništa drugo osim toga ne znamo da radimo. Naravno, kako tada, tako i sada, Zoran nam je odmah izašao u susret i podržao nas. I danas besprijekorno sarađujemo, tu smo jedni za druge, za obojicu ima posla. Zna se šta koji od nas radi, sve se dogovaramo. Imamo savršene odnose tolike godine i nikada nismo smatrali da smo međusobna konkurencija. Poštovanje koje nam je ukazao tada nikada ne možemo zaboraviti!“
U toliko dugom i bogatom razdoblju postojanja radnje „Foto Momo“, kao uopšte i same fotografije, mnogo toga se promijenilo. Od fotoaparata do tehnologije. Ono što je ostalo isto, priča nam, je stara škola, dakle zanat kao neprikosnoveni preduslov da se posao radi kvalitetno te samim tim ovoliko i traje.
„Kada sam ja počinjao, a posebno moj otac, najviše smo učili na svojim greškama. Bili su filmovi i jedino u šta smo se mogli pouzdati bilo je znanje. Uradiš od 24 do 36 snimaka, zavisno od filma, izradiš i tek tada vidiš šta si napravio, a da bi sve bilo kako treba moralo se znati i to je stvarno bilo zanatstvo! Nismo imali pravo na grešku! Sada je drugo vrijeme, mada se radi isto. Razlika je samo što je nama lakše jer je sve u elektronskoj formi, nema razvijanja filma, imamo ekran i odmah vidimo šta smo napravili, sve ide brže, ali je sistem isti. Znanje je i sada presudno. Uprkos godinama rada, našeg iskustva i povjerenja koje nam ljudi ukazuju, naša odgovornost je sve veća. To je prosto ono što ljudi od nas očekuju i sebi ne možemo dopustiti da se ponašamo nikako drugačije osim profesionalno!“
Ljubiša Mihić – 28 godina uz Foto Momo
Kada pogleda sa ove distance, od Vlasenice preko Mostara do Trebinja, niza godina prožetih radom, ali i samim životom, bilo je, kaže, raznih situacija. U momentima kada je razmišljao šta dalje, sreću je nalazio u porodici i prijateljima koji su mu pomogli da od onog što najbolje zna i voli da radi, nikada ne odustane.
„U Mostaru su znali za nas, a u Trebinju smo vremenom postali dio Trebinja. Ljudi nas prepoznaju, vjeruju nam. Nisam sumnjao da li ćemo uspjeti, ali je u tom poratnom vakuumu bilo teško da se sve dovede u red, da se uzmu mašine, aparati i da krenemo. Trebalo je vremena da ljudi saznaju za nas. Imali smo iza sebe iskustvo i ono je izgleda presudilo da danas budemo tu gdje jesmo. Zadovoljan sam. Radimo, uklapamo se u ono što imamo i što je najbitnije, živimo i radimo od svog posla, nikome nismo dužni“, jasan je fotograf Miki Muratović, u čijoj se dugogodišnjoj arhivi mogu naći različite pa čak i reportažne fotografije te mnoge koje je stvarao putujući motorom i na toj adrenalinskoj trasi, za svoj gušt bilježio njemu značajne trenutke.
SNAGA OČEVOG SAVJETA
„ – Mušterija je uvijek u pravu i imaj svoj stil fotografisanja – riječi su koje i danas pamtim, ono na čemu je otac insistirao. Pravilo njegovog rada, koje sam usvojio, je da se prije posla mora obaviti razgovor sa onima koji nas angažuju, kako bi se ispoštovale njihove želje. Zato je znanje neminovno. Ako ne znaš prepoznati određeni trenutak i uhvatiti ga, osjetiti one koje fotografišeš, tu tehnika ne pomaže. Ako ne znaš šta su sjene, svjetlo, veoma je teško raditi i digitalno. Nije najskuplji aparat rješenje, bez obzira kakva je oprema, ako se ne zna koristiti, džaba sve. To sam objasnio i sinovima. Prvo se uči kako nastaje fotografija pa onda sve ostalo. Napraviti dobru fotografiju se može samo golemim iskustvom. Naš zadatak je da iz svakoga izvučemo najbolje. Radim toliko godina a svaki novi posao i sada mi je novi pozitivni stres, kako sve da bude savršeno. Uči se na svojim greškama i svima savjetujem malo škole pa onda ostalo“.
Najveću satisfakciju, kaže nam, predstavlja mu spoznaja da su istim stopama krenuli i njegovi sinovi. Iako su se školovali u nekom drugom pravcu, živeći odmalena s fotografijom, kao lično opredijeljenje na kraju su ipak odabrali porodični posao.
Momo sa unucima
Sa oca na sina i opet tako više od pola vijeka ostaju svoji na svome, nenametljivo gradeći vlastiti put. Postaju prepoznatljivi u gradu, koga nakon svega, nazivaju svojim. A respektujući ono što čine svih prethodnih godina jasno je zašto im je Trebinje ukazalo povjerenje i kako su postali sinonim i mjesto susreta mnogima, kada kao odrednicu sve češće čujemo – „Nađemo se kod Foto Moma“.
„To nam je najljepši kompliment! Najvećim bismo ipak mogli nazvati povjerenje koje nam ljudi ukažu kada im slikamo tek rođeno dijete, zatim njegovo krštenje, vjenčanje pa onda i dijete tog nekadašnjeg dječaka, a danas čovjeka koji stvara nešto svoje. Taj čitav proces jedne porodice koji je nama neko dao da ispratimo i zauvijek sačuvamo je nešto fenomenalno! Takvo povjerenje treba zaslužiti! Nikada nisam razmišljao o konkurenciji. Mi živimo od našeg posla i ne interesuje me šta drugi rade. Vjerujem da za svakoga ima mjesta. Živim ovdje i slobodno mogu reći da se osjećam Trebinjcem. Napravili smo našu priču u Trebinju, izgradili smo je iz temelja, na poklon dobili ogromno povjerenje i to je zaista čast!“
Maja Begenišić/Glas Trebinja
