Mnogo je razloga zašto je važno slaviti život. To neupitno znaju i cijene svi koji su na svom putu istrajali. U vremenu pandemije i okolnostima koje nam svakodnevicu nimalo ne olakšavaju, kao što to uvijek biva, isplivaju priče i poruke o snazi ljubavi, želji, istrajnosti. Mnogo je istinskih heroina, koje su uprkos strahovima i strepnjama, suzama i osmijesima, dale sve od sebe da život slave, znajući da drugačije ne bi imalo smisla.
Jedna od njih, svakako je Trebinjka Jovana Krulj. Mama šestomjesečnih blizanaca Vasilija i Irine, pripada onima koje nisu prestale da vjeruju da su čuda moguća.
Od 2008. godine kada se udala za svog Nemanju, prošlo je pet godina u iščekivanju željenog potomstva, dok nije osvijestila da bi trebali preduzeti konkretnije korake. Počelo je istraživanje o vantjelesnoj oplodnji. Kako nam kaže, da se što bolje upozna sa onim, što će se kasnije ispostaviti, jedinim načinom da se ostvari kao roditelj. Iako je po zanimanju sanitarno – ekološki tehničar, smjer zdravstva i socijalne zaštite, sve joj je, ipak, bila nepoznanica i velika nauka. S toga je susret sa nečim od vitalnog joj značaja razmatrala mnogo dublje.
„Suprug i ja smo prvo posjetili par privatnih klinika i informisali se o ovoj tematici. Učlanili smo se u Udruženje parova sa problemom steriliteta “Bebe”, koji su nam jako pomogli. Tu smo, takođe, dobili korisne informacije i upute, ako se odlučimo za postupak, šta i kako raditi.U razgovoru sa ginekologom i urologom odlučili smo se na prvi korak. Vađenje nalaza i potrebne analize“, otpočinje svoju priču Jovana, dodajući da je sve lakše podnijela imajući oslonac u bezrezervnoj podršci supruga.
U periodu od 2015. do 2020. godine imala je ukupno četiri postupka asistirane reprodukcije, tri vantjelesne oplodnje i jednu inseminaciju, kao blaži oblik samog postupka. Kroz mnoge uspone i padove, kojih nije bilo malo, priča nam da nikada nije razmišljala o tome da je Bog neće blagosloviti blaženim stanjem. Uz sve teške momente, sa osmijehom dodaje da je uvijek vjerovala u ljepšu stranu ishoda svake njene trudnoće, što joj je pomoglo da se sa svim bolje nosi, ne samo fizički, nego naročito psihički.
„Tijelo ne stigne ni da se odmori od silnih hormona i svega vještačkog a već kreće novi postupak. Evidentne su fizičke promjene pod dejstvom hormona, a psiha neprekidno radi svoje. Kod mene je prvi pokušaj začeća bio uspješan, ali se desio spontani pobačaj u 8. nedjelji trudnoće. Sljedeća dva i inseminacija nisu dali nikakav rezultat. Tada mi je u trebinjskoj Bolnici jedan naš čuveni doktor rekao: „Budi srećna jer kada si jednom ostala u drugom stanju, ostaćeš opet“ – i bio je upravu. Poslije te prve VTO ostala sam u kontaktu sa psihologom i mnogo su mi značili ti, kao i razgovori sa sveštenikom, sa one duhovne strane. Stvar je lične odluke da li će se neko odlučiti za podršku stručnog lica. Ukoliko potraži pomoć, sasvim sigurno će je i dobiti“.
Te 2015. godine, kada se ovaj par odlučio na prvi pokušaj vantjelesne oplodnje, država je finansirala dva postupka, u šta su spadali lijekovi za pripremu, aspiracija i transfer. Danas država finansira ukupno tri postupka. Troškove svih dodatnih nalaza i pretraga, parovi snose sami, kao i višednevni smještaj u gradu u kojem se procedura izvodi.
Troškovi nisu mali, ali kako nam Jovana kaže, svaki se zaboravi kada ugledate svoje potomstvo. Međutim, tu činjenicu ne treba zanemariti kada se govori o besplatnoj vantjelesenoj oplodnji, iz razloga što se u javnosti često percipira kao i da je sve drugo što uz nju ide besplatno. Finansijski momenat, uz sve druge aspekte koji prate ove parove, zna da predstavlja i te kakav pritisak i dodatni stres.
„Tri postupka ukupno do danas plaća država. Nama je, na sreću, treći bio uspješan. Jedan pokušaj vantjelesne oplodnje radili smo u Novom Sadu i dijelom ga je pokrivao Grad Trebinje. Iako nam je omogućeno da imamo tri besplatna pokušaja, što je velika olakšica, sve drugo plaćamo sami, a ako uđete u dublje analize, nalaze, neke medicinske tretmane, lijekove, to nije malo. Na stranu što se sa ovom srećom ništa ne može mjeriti i što se postupak VTO pogrešno tumači. Svaki postupak je različit. Ne zahtijeva svaki istu dozu lijekova, neki ne zahtijevaju uopšte hormonsku pripremu. Sve što želite da uradite mimo okvira koje pokriva Fond morate dodatno sami da finansirate. I na to trebate biti spremni“.
Želeći da što bolje upozna buduće parove koje čeka ista procedura, Jovana napominje da što se tiče VTO, od lijekiva koji ulaze u pripremu, Fond zdravstvenog osiguranja RS snosi sve troškove. Ukoliko su potrebni vitamini ili dodatni lijekovi, parovi ih sami plaćaju. Ako žena treba da nastavi sa nekom od terapija i kada ostane u drugom stanju, dio lijekova se izdaje na recept, a dio se plaća, da bi ih FZORS kasnije refundirao. Ista je stvar i sa genetskim, prenatalnim testom, ukoliko par želi ili ga radi na preporuku ginekologa. U zavisnosti o kakvom je testu riječ i cijena je različita, a kreće se od 500 evra pa naviše.
Danas, kada joj je život oplemenjen a porodica bogatija za dva člana, u središte svog svijeta, reče nam, smjestila je samo beskrajnu ljubav. Njen dugo sanjani san da postane majka, ostvario se nakon 11 godina borbe. Blizanci su se rodili prijevremeno, u jeku epidemije korona virusa, u drugoj državi i drugom gradu, ali na sreću, sve se odlično završilo.
„Sve ovo je veliki poduhvat u kojem treba mnogo podrške, snage i strpljenja. Sada je sve onako kako treba da bude. Najljepše moguće! Našim mališanima je šest mjeseci. U fazi su konstantnog učenja. Uz dobru organizaciju i “dosta” ruku, sve se stigne. Umora je jako puno ali onog slatkog. Da jedva čekaš novi dan i gledaš njihov rast i napredak. Morate biti svjesni da je kod Boga sve moguće i On zaista voli uporne, a za upornost i vjeru nagrada mora doći!“
Među ženama koje se dostojanstveno hvataju u koštac sa nepredviđenim okolnostima je i Trebinjka Neda Petković, još jedna hrabra dama i mama devetomjesečnog Sava. Posmatrajući njen put, posve drugačiji od Jovaninog, uviđamo da među njima ima dosta sličnosti. Želja da se ostvare kao majke i u tome daju sve od sebe, spona je koja ih snažo povezuje.
Prije nego što je rodila svog mališana, prethodno je imala jedan spontani pobačaj i, razmišljajući šta je razlog tome, odlučila je da se o svemu podrobnije informiše. Po zanimanju novinar, istraživala je do tančina. Kada je ponovo ostala u drugom stanju, bila je riješena da ništa ne prepušta slučaju.
„Zbog prethodnog pobačaja, dobila sam preporuku od doktora da uradim prenatalni test, jer se nikad ne zna koji je razlog spontanog. Suprug i ja smo i prije te preporuke razmišljali o toj mogućnosti, pošto je lijepo imati mirnu trudnoću, a najmanje je važno kog je beba pola. Naravno da hoćemo i to da saznamo, ali ono što je svima najvažnije je da se beba rodi živa i zdrava, i to nam je bio motiv zbog koga smo test objeručke prihvatili“, upoznaje nas naša koleginica.
Kako nam objašnjava, neinvazivni, prenatalni test uradila je u 11. nedjelji trudnoće, kada se po pravilu izvodi, s obzirom da se tada bebin DNK već nalazi u majčinoj krvi.
„Metoda je potpuno jednostavna, traje svega pet minuta. Osoba zadužena da uzme uzorak dođe i izvadi krv po principu kao i za obične nalaze. Nakon nekih desetak dana stignu rezultati. Na našu sreću bili su odlični. Rečeno nam je da je sa bebom sve u redu. Ni sa čim se ne može mjeriti taj osjećaj olakšanja kada sam već u trećem mjesecu trudnoće znala da će se moja beba roditi živa i zdrava, da će sve biti u redu i da ne moram oko toga da brinem.To je veliko olakšanje i za trudnicu i za budućeg tatu!“
Uz redovne ultrazvučne preglede, jednako važne, ali ponekad nedovoljne da ukažu na moguća odstupanja, u posljednje vrijeme dosta trudnica se odlučuje na ovakav vid preventive. Prenatalni testovi prilično koštaju. Kod nas, jedino ih rade privatne klinike i laboratorije, a olakšica trudnicama je da se nalaz krvi može uzeti u trebinjskoj Bolnici.
„Ovi testovi jesu skupi, ali svako može odabrati šta želi. Najčešće se preporučuju ženama koje rađaju poslije 35. godine. Nisam bila u toj grupi, 32 su mi godine, nisam imala nikakve genetske predispozicije, ali zbog spontanog, iz predostrožnosti sam odlučila da ga uradim. Postoji osnovni paket, koji se kreće od 400 do 500 evra pa naviše. Mi smo se odlučili za detaljniji test i koštao je oko 800 evra. Uz pomoć ovih testova mogu se uočiti neke izuzetno rijetke bolesti koje se ne mogu nikako vidjeti na ultrazvuku, čak i neki izuzetno rijetki sindromi. To je velika prednost i zato smo odabrali detaljniji test“.
Kada žena doživi negativno iskustvo tokom trudnoće, suočena je sa fizički i psihički teškom situacijom, sa strahovima iz kojih je potrebno mnogo snage i podrške da se ispliva. Šansu za mirnu trudnoću naša sagovornica nije htjela da propusti. A kada joj se pred sam porođaj, krajem marta ove godine, dogodilo da se nađe u jeku epidemije korona virusa, kako kaže, sve je lakše podnijela znajući da će na svijet donijeti zdravo potomstvo.
„Mog Sava rodila sam 30. marta u trebinjskoj Bolnici. Virus korona, koji se u tom periodu uveliko pojavio kod nas veoma me brinuo. Neprekidno sam razmišljala kako ću se poroditi u takvim okolnostima, da li ćemo proći bezbjedno, bio mi je to veliki stres. I da sam se morala brinuti da li će sa bebom sve biti u redu, bilo bi mi još teže. Ali, sve se završilo najbolje moguće. Kad posmatram šta se dešava u društvu, da mnogi ostaju bez mnogo čega i dragih im ljudi usljed korona virusa, mogu samo biti zahvalna jer meni je rođenje bebe učinilo da mi ova godina bude najljepša od svih!“
Savo, Vasilije, Irina i svi mališani koji su nas obradovali ili će to tek da učine, najljepši su dar u slavu svakog novog dana. Čudesni mali ljudi opominju nas da se vrijedi potruditi za one koje volimo. Da je život lijep, uprkos nimalo prijatnoj spoznaji o vrtoglavo skupim lijekovima, testovima i drugim pretragama da se na svijet donese dijete. Zato su na nama sopstveni izbori. Odluke uz pomoć kojih je sve moguće, snaga ljubavi kojom se utrošeni novci ne zbrajaju i savladane prepreke, kao podsjetnik da smo prigrlivši onaj hrabri i snažni dio sebe, svoju sreću sami izgradili!
Vantjelesna oplodnja nije sramota
„Parovi u našoj sredini, na žalost, još uvijek nisu dovoljno osviješćeni po pitanju vantjelesne oplodnje. Moramo govoriti o ovom problemu, jer on to zaista jeste, ali na sreću postoji potencijalno rješenje. Predrasuda je puno, kao i u svemu, počevši od toga da oplodnju izvan tijela nazivaju vještačkom, iako tu nema ništa vještačko. Želim svima da poručim, nemojte da čekate! Iz ove perspektive jedino bih to promijenila. Ako se poslije godinu dana redovnih odnosa ništa ne događa, potražite stručno mišljenje i krenite u “borbu”. Sve dok ta “borba” ne utiče na vaše i zdravlje vašeg partnera, borite se kao lavovi i ne posustajte. Naoružajte se strpljenjem i upornošću. Dajte svom tijelu vremena i ono će vas nagraditi. Nemojte bježati od problema, potražite pomoć stručnih lica, ne stidite se, jer sve to vrijedi za ovu, riječima neopisivu sreću! Svaka procedura VTO razlikuje se od para do para. Sve traje otprilike oko dva mjeseca, opet i to zavisi kakav problem par ima. Uprkos svemu, najljepši je onaj dar koji na kraju dođe i ne može se uporediti ni sa čim“, kaže nam Jovana Krulj, čija je jedanaest godina duga borba za potomstvo okončana srećnim epilogom.
Prenatalni test za mirnu trudnoću
„U zavisnosti od prijedloga vašeg doktora i onoga što privatne klinike nude, mogućnosti za prenatalni test su razne, a najčešće se rade u lokalnoj bolnici, ne mora se zbog njih putovati negdje drugo. Test sam radila kod svog ginekologa, na Odjeljenju za ginekologiju i akušerstvo Bolnice Trebinje. Sve je trajalo pet minuta. Trudnoća je najljepši period svake žene, a uz mnoge druge brige koje zna da nosi, zašto ne uraditi prenatalni test, znati da li je sve u redu i provesti tih devet mjeseci u miru? Moja je preporuka da ko je u mogućnosti uradi nešto ovakvo. Ne može svako taj test sebi ni da priušti, ali većina klinika nudi mogućnost plaćanja i u mjesečnim ratama. Kredite dižemo i za manje važne stvari, poput materijalnih, a mislim da je ova najvažnija. Ako budem rađala drugo dijete postupiću isto. Iza mene je jedno pozitivno iskustvo i nisam se pokajala“, iskreno nam kaže Neda Petković.
Maja Begenišić/Glas Trebinja
