Grad Trebinje
Izdvojeno Trebinje

Saša Kosović – pomoćni trener košarkaške reprezentacije Srbije: TREBINJAC KOJI JE SNOVE DOSANJAO

Za Sašu Kosovića bismo mogli reći da je na prvom mjestu veliki čovjek i entuzijasta, koji i nakon decenija u košarci, bilo svojevremeno kao igrač ili danas kao trener, za ovaj sport i svoj poziv živi cijelim bićem. Pripada onima koji radom na sebi ostvaruju ciljeve, živeći hrabro i onda kada sve ne ide glatko. Jer, to je život, sa osmijehom podvlači. Srećom, mada ipak mislimo, ponajviše ličnim zalaganjem, imao je mnogo više uzleta, poput najnovijeg, kada je kao pomoćni trener košarkaške reprezentacije Srbije, rame uz rame sa Svetislavom Pešićem i 12 izuzetnih momaka prigrlio srebro na Svjetskom prvenstvu u košarci!

Rođen je u Sarajevu, a odrastao u Hrupjelama i premda odavno živi na beogradskoj adresi, sebe isključivo naziva Trebinjcem. Prve košarkaške korake napravio je u KK „Bosna“, ali kako ističe njegova sportska priča upotpunosti se zavrtila u trebinjskom „Leotaru“. Završio je Fakultet za sport i fizičko vaspitanje, a stremeći karijeri trenera, i Visoku trenersku školu u Beogradu, ostvarivši time uslov da radi kao trener u najvećim klubovima. Iza sebe ima godine rada sa košarkašima „Crvene Zvezde“, 11 sezona, potom FMP – a, KK „Leotar“ i „Cerak“. Prošle godine bio je dio stručnog štaba košarkaške reprezentacije Srbije na Evropskom prvenstvu i polako se sprema da sa istom ekipom, iduće godine ode na Olimpijske igre u Pariz.

Sport mu je uvijek bio broj jedan i to, reče nam, zahvaljujući bratu, rekreativnom sportisti.

„Svuda me uvijek vukao sa sobom i na taj način sam zavolio sport, u kome sam i dandanas. Moja igračka karijera počela je u KK Leotar sa trenerom Batom Mičetom kada je nakon rata ponovo pokrenuta košarkaška priča u Trebinju. Trenirali smo prvo kao školska ekipa, a onda se oformila kadetska selekcija, koja je bila prilično talentovana. Predstavljali smo i školu, ali i Leotar. Bilo je tu i zapaženih rezultata. U jednom trenutku nas je preuzeo i trener Dejan Bodiroga sa kojim smo igrali takmičenje na nivou RS. Odrastajući kroz mlađe kategorije, većina nas iz te generacije je debitovala za prvi tim Leotara, kada smo krajem devedesetih godina prošlog vijeka igrali Prvenstvo RS. Moja epizoda u Leotaru se završila sa krajem srednje škole. Neki momci su ostali da igraju, drugi otišli u vojsku ili upisali fakultet, poput mene. U Beogradu sam već tada uvidio šta je ono što me u košarci najviše privlači“.

BASKET KOJI SE NE ZABORAVLJA
Evocirajući uspomene na košarkaške dane u Trebinju prisjeća se, kako kaže, najboljeg basketa u naselju Ložiona, kod Ćira, na sasvim običnom, a opet po svemu posebnom, betonskom terenu i bezbroj mladih koji žive za košarku.
„Odrastanje svih nas koji smo voljeli košarku bilo je vezano za Ložionu i danas mi je mnogo žao što ne vidim taj teren tamo, a samim tim ni taj broj djece kao onda kada smo se mi skupljali da igramo. Živio sam u Hrupjelama, košarka se trenirala u školi u Gorici, a basket se igrao na Ložioni. Skupljali smo se iz svih dijelova grada, nikome nije bilo teško da dođe. Poslije smo igrali na Bodiroginim terenima, nekada na poligonu, u školi u Policama kod nastavnika Zelenog, kako smo ga zvali, koji nas je nažalost napustio. Dao bi nam ključeve da igramo. To su bili neki posebni momenti, nezaboravni!“

A bilo je to uvjerenje da je sport put kome treba težiti, a košarkaško znanje prenositi drugima. Tako je sredinom studija počeo da radi, prvo kao pomoćni, a potom i glavni trener kadetske ekipe KK „Cerak“, kako kaže, kluba punog entuzijazma, interesantnih trenutaka i rezultata na nivou Grada Beograda, sa pojedinim igračima koji su poslije napravili odlične karijere, što naziva najljepšim trenucima trenerskog poziva.

Uporedo je bio angažovan i na košarkaškom kampu Dejana Bodiroge u Trebinju, a onda i kao pomoćni trener KK „Leotar“.  Biti dijelom tima uz koji je stasao i danas naziva privilegijom.

„Ponovni susret sa Leotarom najviše pamtim po druženju. Otišao sam na fakultet i ispustio najbolje godine sa mojim Trebinjcima, a kada sam se vratio, ovdje su me opet sačekali neki koji su me i ispratili. Tada sam u Trebinju stekao i prvo iskustvo u seniorskoj košarci jer sam u Beogradu radio sa djecom. Ovdje sam čak radio i sa nekim igračima sa kojima sam i trenirao iz moje generacije. Tri stvarno prelijepe godine!“

U to vrijeme ušao je i u svijet skautinga. Opet u Trebinju, ponosno dodaje, što mu je poslije otvorilo vrata da pređe u KK FMP u Beogradu, a zatim i u „Crvenu zvezdu“. Imao je čast da radi i uči od naših najboljih košarkaških trenera Svetislava Pešića, sa kojim je počeo trenersku karijeru u „Zvezdi“ i Dejana Radonjića, sa kojim je najviše sarađivao i bio dio utakmice kada je „Zvezda“, nakon niza godina, preuzela primat od strane „Partizana“. 

Kao vječiti navijač crveno – bijelih, Beograd i studije pružili su mu priliku da košarkaške mečeve gleda sa tribina, ne sluteći da će jednom baš tu, ne samo raditi, nego i pisati istoriju srpske košarke.

sasa-kosovic-i-radonjic-zvezda.jpg (159 KB)

„Nisam smio da pomislim da ću jednog dana raditi u Crvenoj zvezdi, a još manje da ću sarađivati sa jednim od najboljih svjetskih trenera. S druge strane, organizacija, veličina kluba, nivo takmičenja na kojem je Zvezda bila, predstavljalo je za mene veliki iskorak u odnosu na sve što sam do tada radio. Preponosan sam što sam toliko dugo bio dio te priče i neposredno učestvovao u stavaranju jednog jakog tima, koji danas prezentuje i Srbiju i ovaj dio Evrope i regiona na ozbiljnom nivou!“

PRILIKA ŽIVOTA
„Mnogo sam želio da se bavim trenerskim pozivom, to je bilo moje usmjerenje, moja ambicija, ali uvijek mi je san bila reprezentacija. Za Zvezdu treba puno stvari da se poklopi da dođeš tu. Meni su se poklopile i sada da objasnim kako, ne znam. Sticajem okolnosti, trudom i radom valjda. Jer, tu i ako dođete slučajno, ne možete slučajno ostati tolike godine. Presudili su vjerovatno znanje koje sam stekao kroz igračku karijeru, fakultet i Trenersku školu, seminari, košarkaške klinike, rad sa mnogim trenerima pa i moje iskustva iz Trebinja. Bez svega toga za mene ne bi bilo Zvezde sigurno. Jedno drugo vuče i podstiče.  Iz tih 11 sezona mnogo toga mi je ostalo baš u lijepom sjećanju. Izdvojio bih sezonu 2014/2015. kada smo osvojili tri trofeja – ABA ligu prvi put, KUP Radivoja Koraća i Prvenstvo Srbije. To su bile te čuvene polufinalne serije sa Partizanom kada smo ih pobijedili pred njihovim navijačima i izbacili iz daljeg takmičenja. Partizan je tada bio neprikosnoven u regionu, ali nakon te sezone smo čitavu priču okrenuli na crveno – bijelu stranu Kalemegdana i preuzeli primat, koji traje i danas, sa više ili manje uspjeha. Sada kad se vratim unazad, mnogo velikih trenera i velikih ljudi sam upoznao, mnogo košarkaša je prošlo kroz moje ruke, direktno ili indirektno. Biti pomoćni trener u Zvezdi zaista smatram prilikom života. I sada kad se sjetim svega toga, meni rade leptirići u stomaku. Teško je to riječima opisati“.

Svoju želju da radi kao trener je ostvario. Takođe, i veliki san da jednog dana bude dio reprezentacije. Poziv da se pridruži stručnom štabu za Evropsko prvenstvo uslijedio je, ni manje ni više od samog Svetislava Pešića. Saradnja se nastavila pa je Saša ostao dio tima i kroz kvalifikacije za Svjetsko prvenstvo ovog ljeta i bio sudionik samog prvenstva u septembru ove godine.

IMG-20230911-WA0017.jpg (336 KB)

„Sada čekamo Olimpijske igre, najveću planetarnu sportsku smotru, što je, vjerujem, san svakog sportiste. Za sve koji jesu i koji nisu ovakvo nešto dosanjali siguran sam da su težili ka tome jer to je vrhunac sportske karijere, da budeš na Olimpijskim igrama. I ne kaže se slučajno – nije važno pobijediti, važno je učestvovati – e to je najpoznatija sportska krilatica. Nadam se da ću biti dio te priče, vidjećemo“.

Uprkos skromnosti sa kojom nam govori, a s obzirom na sve dosadašnje realizovane želje, usuđujemo se da vjerujemo da će i ova postati stvarnost, kada ju je već zaslužio. Baš poput i još jedne u nizu, koju je na vlastitoj listi štrihirao.

„Doček naših momaka i nas iz stručnog štaba u Beogradu je nešto nevjerovatno! Prvi put sam ovo doživio, pošto sam do sada, sigurno desetak puta bio u publici i skoro uvijek pomislio kako bi to bilo da jednog dana budem tamo, i evo, dogodilo se! Teško je riječima opisati kakav je to trenutak. To su posebne emocije, nama još i intenzivnije zbog našeg Boriše Simanića i Novaka Đokovića koji su bili to veče na tom balkonu. Osjetio se taj emotivni naboj. Bilo je predivno. Ostvarenje, zaista, još jednog mog velikog sna!“

IMG-20230911-WA0007.jpg (239 KB)

Razloga za slavlje imaju. Pored svega što ih je pratilo, vratili su se kao pobjednici, dokazavši da se najbolji rezultati postižu kada se napravi tim u kojem svi dišu kao jedan.

„Na Svjetsko prvenstvo smo ispraćeni sa manjim očekivanjima nacije zbog izostanka pojedinih igrača, što se ispostavilo kao olakšavajuća okolnost. Nije bilo toliko pritiska, interesovanja medija, a momci su pokazali da ne igraju imena i titule nego oni koji su tu. Uspjeli su da svoje individualne kvalitete stave u službu tima koji je ‘pucao’ od samopouzdanja i želje da ostvare što bolji rezultat i tako obraduju naciju. Time smo i došli u situaciju da igramo za svjetsku titulu, što je bio ogroman uspjeh za ovu generaciju. Nadam se da ovi momci još nisu rekli posljednju riječ i da će oni još par godina da nose reprezentaciju Srbije jer su svi u najboljim godinama“, jasan je pomoćni trener košarkaške reprezentacije Srbije.

Screenshot_20230923_082855.jpg (305 KB)

Imajući višedecenijsko igračko i trenersko iskustvo vjerujemo svakoj njegovoj riječi.

„Nadamo se da ćemo poraz u finalu Svjetskog prvenstva, ali i neuspijeh na prošlom Evropskom prvenstvu, iskoristiti kao pouku da moramo još više da radimo i vjerujemo u ovaj tim. Opšte je poznato da se u sportu, ali i u životu, najbolje uči nakon poraza. Iskustvo iz Crvene zvezde i reprezentacije mi upravo to govori. Nema toga ko je pobijedio da nije prije toga izgubio. Nama trenerima je mnogo lakše igračima objasniti i pomoći kada lošije igraju, nego kada je sve dobro. Tada je mnogo teže biti trener jer morate da razmišljate kako da zadržite koncentraciju i radnu atmosferu. A kakva je atmosfera vladala među igračima, najbolje je opisao najmlađi prvotimac Nikola Jović, koji je, po mom mišljenju, rekao najvažniju stvar i svima nama poslao poruku rekavši da je srećniji i ponosniji što će nakon ovog Svjetskog prvenstva biti bolji čovjek nego bolji košarkaš! E kada to doživite, da vam najmlađi igrač i svi ostali to misle, to znači da je napravljen jedan kolektiv u kome je ‘najslabija karika’ najjača i tada je sve moguće i samo je nebo granica!“

IZAZOV POZIVA
„Biti igrač i trener dva su različita pojma i bez dileme lakše je igrati. Tada samo razmišljaš o treningu, odradiš to što se od tebe traži i tu se sva priča završava. Kada je trenerski posao u pitanju tu priča počinje po završetku treninga. Analizira se svaki igrač, cjelokupan trening, radi se priprema za sljedeći trening, skauting narednog protivnika i slično. Igračima se sve servira tako da je mnogo lakše, a i ljepše igrati. Ipak, meni je najvažnije da sam u sportu i da radim ono što volim. Posebna radost je prenošenje svega što znam djeci, koju treba usmjeravati na sport, a kakvi će biti njihovi rezultati, nije presudno. Važno ih je pustiti da sami izaberu sport, a tu su treneri da procijene da li je neko talentovan i pravilno usmjere dijete. Poručio bih mladim sportistima da rade na sebi, da nikada ne odustaju i da sanjaju svoje snove!“

Za našeg trebinjskog asa granice su izgleda davno prestale da postoje. Svaku utakmicu i ličnu bitku, bez obzira na ishod, dočeka uzdignute glave, vjerujući da uvijek može bolje, a cijeneći sve što je na parketu dato.

Izvan košarke, on je i čovjek od pozorišta pa osim na utakmicama, bilo kao trener ili sa tribina, za svoj gušt uživa i u repertoarima od Jugoslovenskog dramskog, Pozorišta na Terazijama do Zvezdara teatra, nazivajući i tu priliku posebnom, pored mnogih koje mu je Beograd dao.

„Beograd, veliki grad, prepun mogućnosti. Mnogo je asocijacija, a svakako prva košarka i Zvezda! Slobodno vrijeme kada ga imam rezervisano je za utakmice i pozorište, koje mnogo volim i uz koje uživam. Za Trebinje me vežu porodica, prijatelji, kumovi. Uvijek rado dolazim i ovdje punim baterije. Predivna klima, platani, pršut, vino i sve što je vezano za Trebinje predstavlja važan pečat mog života!“

Na relaciji dva njemu važna grada, Trebinja i Beograda, ukrstio je i učvrstio svoje puteve, pustivši korijene u jednom i izgradivši nove temelje u drugom. Sa zahvalnošću na privilegiji da može da se bavi onim što najviše voli, živi onako kako osjeća da treba i van terena, vrednujući fer – plej i u utakmici sopstvenog života!

Maja Begenišić/Glas Trebinja

Pratite nas i putem Vibera

Komentar