Bosna i Hercegovina je već dugo na samom dnu Evrope po visini primanja stanovništva i po kupovnoj moći tih prihoda. Iako smo po visini cijena hrane i drugih proizvoda na nivou prosjeka Evropske unije, surova realnost je da smo po standardu i kvalitetu života daleko od evropskih zemalja.
Sindikalna potrošačka korpa u BiH u januaru ove godine iznosila je skoro 2.900 KM, prosječna plata krajem prošle godine oko 1300 KM. Prije 15 godina potrošačka korpa je koštala oko 1.400 KM, dok je prosječna plata bila 790, pokazuju podaci Saveza sindikata BiH i Agencije za statistiku BiH.
Činjenica da samo za hranu izdvajamo skoro pola potrošačke korpe, jedan je od najboljih pokazatelja koliko ekonomski zaostajemo za razvijenim zemljama Evrope, kažu ekonomisti.
“Izdaci u potrošačkoj korpi za prehranu u BiH su više nego dvostruko veći u odnosu na prosjeke zemlja EU i oni su značajno veći u odnosu na sve zemlje regiona. Ono što je problematično je da dinamika kretanja tih izdataka pokazuje stalni rast. Tako smo u 2020. godini imali da su izdaci za hranu u potrošačkoj korpi učestvovali sa 37 %, 2021. godine 39%, 2022. gofine 44% i prošle godine 45 % učešća izdataka za hranu”, navodi ekonomista Milenko Stanić.
Hrana više nije ni skupa, nego preskupa, kaže Snežana Šešlija iz Udruženja za zaštitu potrošača “Toper” iz Doboja, ističući da njihova istraživanja govore da građani, uprkos statistici, na hranu mjesečno daju daleko više, između 1800 i 2000 KM.
“U tim istraživanjima smo tražili najjeftinije proizvode i ako jednoj porodici treba jedna vrećica makarona, išli smo na to da pojedu pola. Drugo je da smo analizirali cijene u prodavnicama u četiri grada. Vi na 1 kg pirinča možete uda uštedite 1 KM. To možda djeluje smiješmo ali smo mi u poziciji da ganjamo 1 KM kako bismo došli na nivo da tročlana porodica ne bude gladna”, ističe Šešlija.
Potvrđuju to i građani koji svaki put posle kupovine hrane, na kasi gledajući u račun, ostanu u šoku. Još im se zdrav razum ne miri sa tim da imamo evropske cijene, a bh primanja. Radimo, dakle, za hranu.
“Crveni krst, polovna roba, javna kuhinja- to vam je penzioner Republike Srpske”, naglašava jedna građanka Doboja.
Kvalitet hrane koju jedemo, kažu stručnjaci, posebna je priča, a porazno je da čak i takva hrana mnogima dođe tek na treće mjesto prioriteta nakon plaćanja računa i lijekova. Svu tugu društva u kojem živimo pokazuje liječenje običnog kašlja.
“Šalili smo se da treba da pokušamo da se liječimo na prirodan način, kao nekada. Međutim, kad smo izračunali da nam trebaju 1l mlijek dnevno, šećer, pa luk…shvatili smo da je bolje da kupimo taj sirup koji košta 14 KM i riješimo problema s jednim ili dva gutljaja. Nažalost, postajemo karikatura sami sebi, postajemo humor i to je ono najgore”, mišljenja je Šešlija.
Gdje su u svemu tome oni koji bi trebalo da brinu o građanima? Domaća proizvodnja nije zaštićena, sistem otkupa ne postoji, sistem raspodjele nije dobar jer odnos cijena u trgovini i proizvodnji ide na štetu proizvođača pa su tako nezadovoljni proizvođači svih vrsta hrane, objašnjava Stanić.
Do nekih odgovornijih poteza Vlade koji bi pomogli građanima, a koji ne bi bili samo briga o njihovim vlastitim interesima, surovi udar realnosti velikog dijela građana stane u jednu rečenicu.
“Jedan penzioner nam je rekao: Lako je nama, mi smo navikli da budemo gladni”, navodi Šešlija.
