Kad za nešto tako istrajno, sa strašću i punim bićem živite – nije lako naći pravi odgovor na pitanje kada je sve to počelo. Čovjeku se čini da je trajalo oduvijek. Možda još od škole u Gorici – kaže nam Slaviša Sredanović dok nesigurno prebira po dalekim i mutnim sjećanjima – u kojoj je, valjda kao sedmogodišnjak, prvi put vidio prave plesače i učio prve plesne korake, na nekoj (opet, valjda) vannastavnoj aktivnosti. Sjeća se naš sagovornik i da ga je otac kao dječaka vodio na folklor i da je sa divljenjem gledao kako se iskusni folkloraši izvodeći „Hercegovinu“ penju jedan drugom na ramena. Dok je trenirao džudo, mnogo više od borbi volio je vježbe zagrijavanja i istezanja tijela, premete i akrobatiku, a karateu opet kate, koje kad se rade grupno i u istom ritmu – i same naliče na nekakvu plesnu formaciju. Ali ništa od toga nije bilo ravno onoj zanesenosti koja bi ga obuzimala kada bi gledao „brejk“, te raskošne i vratolomne plesne koreografije sa spotova muzičkih zvijezda MTV-ja, od kojih mu je zastajao dah…
Kasnije su mu pričali da je i kao tinejdžer u diskoteci plesao, često potpuno sam, ali se on ni toga ne sjeća. Muzika je, valjda, već tada sama prizivala pokrete tijela. Ples postajao nešto kao spontani fizički refleks, nesvjesna reakcija bića potaknutog ritmom. Nešto tako prirodno a neopozivo poput disanja ili hodanja…
U jednoj diskoteci na Palama, gdje je bio na studijama DIF-a, poziv Dragana Veselinovića (danas generalnog sekretara Saveza modernih plesova BiH) – da pleše za njegov klub, nije ni mogao kod Slaviše izazvati toliko entuzijazma koliko zbunjenosti – čemu takvi klubovi i šta tu ima da se uči? Ništa mu bolje tada nisu zvučali ni njegovi savjeti da radi na talentu koji ima i da se posveti plesu, a još ponajmanje ideja – da po povratku u Trebinje pokrene vlastiti plesni klub…
Plesne škole u Trebinju, i kad bi ih bilo povremeno i sporadično, nisu imali neku ozbiljniju tradiciju. Drugim riječima, niste se imali na šta osloniti, niti od koga učiti. Tada se može učiti samo na vlastitim greškama, a to je uvijek teži i duži put, na koji se odvaže samo oni koje nosi bezuslovna ljubav i neka tvrdoglava, gotovo ludačka upornost. Godine potrošene na tom putu, u Slavišinom slučaju, ipak nisu pojeli skakavci…
PLES, NESIGURNIM KORAKOM POČETNIKA
Slaviša je 2006. godine ipak u Trebinju pokrenuo i registrovao svoj plesni klub „Maris“. Podsmjeh, onaj zdravi, na vlastiti račun, kakav obično prati sjećanja u zrelijim godinama na dječačke nestašluke – uvjerava nas da Slavišu danas prilično uveseljavaju uspomene na početke rada svoje, tada još male, plesne družine. Kad sve to saberemo još bi eufemizam bilo kazati – da ti počeci baš i nisu bili impresivni.
„Sjećam se, prve sezone kad smo se pojavili na takmičenjima – u druge smo gledali kao da gledamo vanzemaljce. Ne možeš da vjeruješ šta ljudi rade. A ono što smo mi radili – bilo je presmiješno. Sa nama su se izrugivali. Kupio sam čak bio i neku kamericu, snimao te koreografije i pokušavao da ih kopiram. Tako je bilo dvije godine. Već je to bila neka moja borba sa samim sobom. Zašto sam pokrenuo uopšte sve ovo?! Zašto su drugi u tebi prepoznali da ti to možeš?! Sigurno ne da bi se divio i kopirao druge protiv koji treba da se takmičiš! I za kojima kaskaš – svjetlosnim godinama! Ali za to vrijeme u glavi sam posložio neke stvari i sebi stvorio sliku kako bi to zapravo trebalo da izgleda. Rekao sam sebi da je dosta bilo ponižavanja i da ću sad da radim onako kako ja mislim da treba da se radi. I ako ne bude išlo – zatvoriću klub!“.
Umjesto da kopira druge, Slaviša je odlučio da oslušne i slijedi vlastiti kreativni damar. Prihvatio je taj izazov, sam je osmislio i pripremio cijelu koreografiju. Bio je odsutni čas da na ispit stavi svoj talenat. Da ga potvrdi ili da zauvijek napusti ples – i opet se lati alata za moleraj, kojim se bavio već poslije završene škole…
A ONDA, KAO NA FILMU, PREOKRET…
Ne sjeća ni godine ni grada u kojem je bilo takmičenje. Zna samo da je bilo u Crnoj Gori i da su im i ovoga puta konkurencija bili vrsni plesači iz najboljih klubova BiH, Srbije, Crne Gore… Dugo će pamtiti završnu ceremoniju – proglašenje najboljih i rangiranje takmičara u kategoriji u kojoj su nastupali, od onih sa najslabijim do ekipa sa najvišim ocjenama. O tome bi se, kaže Slaviša, mogao snimiti tinejdžerski film. Začudo, njih ovoga puta nije bilo na posljednjem mjestu. To je već bio razlog za slavlje. Ne prozivaju ih ni za pretposljednje, ni za mjesto više… Nada da su možda „upali“ i za medalju širila je krila, ali se uzbuđenje miješalo sa nelagodom da je vjerovatnije po srijedi neka greška ili nesporazum. Da žiri iz nekog nepoznatog razloga uopšte nije ocjenjivao njihov nastup, da ih je isključio iz konkurencije… To je Slavišu podstaklo da se uputi prema zapisničkom stolu, da se raspita zašto, da uloži primjedbu… Do stola nije još ni stigao kada je dvoranom odjeknulo – da je prvo mjesto osvojio Plesni klub „Maris“.
„Kad je to izgovoreno, nešto me presjeklo da nisam mogao ni tamo ni natrag. Cure su bile van sebe od sreće, šminka im se razmazala od suza…U tom sam momentu shvatio da to što radim – ipak vrijedi. I da treba da radim onako kako mislim i osjećam. Taj momenat bio je zaista prekretnica: da li ću da ostanem u plesu ili da odustanem od svega“, priča nam Slaviša.
GODINE IZRASTANJA
Dvije godine nakon prvog uspjeha, uslijedilo je učešće u tada popularnom TV serijalu „Ja imam talenat“, što im je donijelo prepoznatljivost i među širom publikom u regionu.
Slaviši je otvorilo vrata akademije Ašhen Ataljanc u Beogradu, gdje je učio balet, a dio novca koji nije pokrivala ova stipendija zarađivao – držeći časove hip-hopa balerinama. A od baleta, kaže nam Slaviša, ne možete poželjeti bolju pripremu za plesača – balet razvija baš svaki mišić, „lomi tijelo“ do krajnjih fizičkih granica.
„To je otprilike ovako izgledalo: ‘trupina’ iz Hercegovine sa 27 godina počinje da uči balet kad oni koji se baletom ozbiljno bave već završavaju svoje karijere. Bilo je teško, ali ta godina dana na baletu mi je ustvari i najviše značila. Sve plesne stilove što sam nakon toga učio, da nije bilo te baze – bilo bi izuzetno teško savladati. Svakom bi plesaču preporučio balet“.
Za Slavišu su uslijedile godine intenzivnijeg stvaralačkog stasavanja. Svaki novi izazov samo je podizao ljestvicu. I njegov „Maris“ vremenom se počeo „navikavati“ na prva mjesta. Za pobrojavanje svih uspjeha tokom ovih deceniju i po trebalo bi računati na mnogo više i prostora i čitalačkog strpljenja. I na sagovornika koji se bolje snalazi u sjećanjima, pouzdanije orijentiše u godinama kada su ti uspjesi stizali.
A nije sve ni išlo uvijek uzlaznom putanjom, napominje naš sagovornik. Bilo je i uzleta i stagnacija. Borbi sa vjetrenjačama, koje i danas jednako traju. Problemi sa prostorom za vježbanje, nedovoljno termina, kirije. Voditi sve vrijeme računa o djeci, biti im i pedagog i prijatelj sa kojim mogu da dijele svoje probleme. Roditelji i danas finansiraju svaki odlazak na takmičenja, a da nije njih, kaže Slaviša – ne bi mogli ni do Bileće. Opet, svaka marka koja pretekne, investira se u obrazovanje. Plesni kampovi i radionice obavezan su dio programa za sve trenere u klubu. I plesna scena je, napominje Slaviša, u međuvremenu nevjerovatno napredovala, pa da biste ostali u vrhu, što „Maris“ i danas jeste, morate neprestano ulagati u sebe i u znanje.
Najposle, priznaje Slaviša, trebalo je sve ovo vrijeme učiti i da se biva „sa obje noge na zemlji“, boriti se sa vlastitim egom, koji bi sa svakim većim uspjehom rastao. Danas na te uzlete gleda sa istim onim podsmjehom, kao na dječačke nestašluke. Ples mu je, kaže, mnogo pomogao i da duhovno sazrije.
„MARIS“ JE MOJE DIJETE, NJEMU SAM POTREBAN
Stizale su i prilike kada je mogao da pleše i za razne zvijezde i zvjezdice naše estrade. Lijepo bi od toga mogao da živi, ali ga je od komercijalnog mnogo više privlačio ples – kao umjetnost. Angažman u Istri i turneja po Kini sa profesionalnim plesačima iz regiona – bili su tek kompromisi na kojima se nije mogao dugo zadržati…
„Morao sam da idem jer mi je nedostajalo te kreativne razmjene i samopotvrđivanja. Danas mi ni ono nije potrebno. Bila je to lijepa zarada, ali kad sam se vratio ovdje shvatio sam da ovaj klub, ovo moje ‘dijete’ koje danas ima šesnaest godina, da mi ono nedostaje – i da mi je ovdje uz njega mjesto.“
Još ne razmišlja, kaže Slaviša, da završi karijeru aktivnog plesača i da se posveti samo ulozi koreografa i glavnog trenera. Sa svojih 39 godina osjeća se fizički spremnim za sve izazove, a trenira – četiri puta dnevno. Želja mu je, opet, i da klub da neki način institucionalizuje, da ga osnaži i unaprijedi svim do sada stečenim iskustvima, izgradi svoj sistem rada, regrutovanja članova, pripreme i edukacija trenera…
„Bilo je mnogo momenata kad nisam znao kako treba, kao što sada znam – kako ne treba. Prošao sam teži put, sve faze, bilo je uspona i padova, ali mi je sada drago zbog toga. Vidio sam kako se radi u drugim manjim ili većim sredinama, shvatio kako bi se na osnovu tih iskustava moglo raditi u Trebinju.“
OD HIP-HOPA DO GIMNASTIKE
„Maris“ danas okuplja više od dvije stotine plesača, različitog uzrasta – od djece do rekreativaca u ozbiljnim godinama, od kojih najstariji imaju i blizu sedamdeset. U ovoj priči, naravno, Slaviša nije sam. Zadovoljan je radom svojih saradnika u klubu, trenera plesa – Aleksandre Vreće, Klare Petrović, Jovane, Jelene i Lele Đerković.
Sa polaznicima i danas najviše rade hip-hop, a tu su i moderni balet, džez, karipski plesovi – salsa, baćata i kizomba, zumba u fitnes varijanti, najposle i joga. Pokrenuli su i školu gimnastike, na kojoj za sada polaznici uče osnove motorike u ovom sportu. Zbog toga je „Maris“ prije dvije godine dobio i novu registraciju – nije više plesni klub nego sportsko-plesni centar.
Želja mu je da opet pokrene i „brejk“ a trenutno ga nema jer mu nedostaje muških plesača. Nekoliko dječaka na gimnastici i četvorica plesača salse – od koji su, opet, dvojica iz Dubrovnika, jedini su razlog što „Maris“ danas nije ekskluzivno klub za dame. Po srijedi su, kaže Slaviša, predrasude prema plesu koje su i danas tvrdo ukorijenjene među muškarcima u našoj sredini.
„Ali, pitajte cure šta je njima muževnije i da li više vole momke – koji znaju da plešu ili one koji to ne znaju“, kaže nam kroz smijeh Slaviša. Ko zna, možda bi ovo mogao da bude dovoljno ubjedljiv razlog i ohrabrenje, pa i za one kojima ples baš i nije prva ljubav…
* * *
NAGRAĐENOM PRODUKCIJOM PREDSTAVLJAJU BiH NA SVJETSKOM KUPU
Posljednji uspjeh „Marisa“ bio je nedavno, na kvalifikacionom takmičenju „Interdens fest“ u Sarajevu, koje je po konkurenciji jedno od najjačih na Balkanu. Njihova produkcija nagrađena je prvim mjestom, a pobjedom su stekli pravo da predstavljaju BiH na Svjetskom kupu koji bi trebalo da se održi u maju, takođe u Sarajevu.
Produkcija je, kaže naš sagovornik, posebna kategorija u plesu – riječ je o složenoj koreografskoj izvedbi koja zahtjeva minimum 25 plesača na sceni, a dozvoljeni su svi uzrasti, plesni stilovi i rekviziti.
„Marisovci“ se ovih dana vrijedno spremaju za Svjetski kup, uvježbaju i dorađuju svoju koreografiju kako bi se na velikoj sceni predstavili u najljepšem svjetlu.
Potom ih, nastavlja Slaviša, očekuje i kup u Mostaru, pa prvenstvo Bosne i Hercegovine krajem juna u Banjaluci, a onda i Evropsko prvenstvo početkom jula u Sjevernoj Makedoniji. Zatim slijedi i organizacija plesnog kampa u Trebinju, drugog po redu, za koji imaju ambiciju da ga po programu i učesnicima podignu za ljestvicu više od prvog.
Nakon pobjede na „Interdens festu“ u Sarajevu, „Maris“ je u Kulturnom centru priredio i koncert za sugrađane, na kojem su nastupale sve uzrasne kategorije kluba, sa oko 150 članova…
Autor Rade Savić/Glas Trebinja
