Svetlana Milović je rođena 1975. godine u Melburnu, u Australiji. Tamo je živjela do osme godine kad se sa roditeljima seli u Južnu Afriku i tamo ostaje do 20. godine. Još kao djevojčica je slušala priče o rodnoj zemlji svojih predaka, ali tada nije ni slutila da će njena stalna adresa biti u malom gradiću na jugu Hercegovine. Očarani Trebinjem, ljudima, klimom, običajima, suprug i ona odlučuju da je naš grad idealno mjesto za život njihove porodice. Tako, 2008. godine, pod trebinjskim sunčanim nebom i oni nalaze svoje mjesto.
Svetlana je ponosna majka sedmero djece, četiri sina i tri ćerke. Najmlađe dijete Milovića, Dušan, rođeno je u Trebinju dok je troje djece rođeno u Argentini, dvoje u Čileu i jedno u Južnoj Africi. Iako su i Svetlana i njen suprug rođeni i odrasli u inostranstvu, svojoj djeci su dali tradicionalna srpska imena. Tako, dok veliki broj naših sugrađana djeci daje strana imena, oni su se odlučili za Katarinu, Obrada, Veru, Stanka, Nevenu i Todora.
Jedan period je porodica Milović živjela u Čileu, gdje su imali i plantaže trešanja. Međutim, kada su djeca krenula u školu, primjećuju problem pred kojim ne mogu i ne žele da zatvore oči. Tamo su, kaže Svetlana, državne škole zaista loše, znanje koje djeca stiču nije na zavidnom nivou. U želji da im djeca imaju što bolje obrazovanje, počeli su da se raspituju i odlučuju da odu prvo u Beograd. Ipak, Beograd je, prema njenim riječima, grad u kom je teško funkcionisati ukoliko imaš veliku porodicu.
„Suprug i ja smo prvi put došli na Balkan 2007. godine. Tada smo i Trebinje prvi put posjetili. Taj osjećaj kad smo sjeli pod platane ne mogu da opišem. Bili smo oduševljeni kako ljudima koji su nas divno dočekali tako i hranom, muzikom, kulturom, klimom. Iako su mi roditelji pričali o Trebinju, nisam mogla da zamislim da ću se tako osjećati ovdje, kao da sam napokon došla kući“, započinje svoju priču Svetlana, a sjaj u očima i osmijeh na usnama pokazuju istinsku ljubav prema, sada, njenom gradu.
Svetlana i Stevan Milović
Jednu školsku godinu su Milovići proveli u Beogradu i, prema Svetlaninim riječima, jedva je dočekala dan kad će se preseliti u Trebinje.
„Nakon što smo primjetili nedostatak u školovanju djece otišli smo u jednu beogradsku školu, gdje nas je direktorica veoma srdačno primila i izašla nam u susret. Međutim, Beograd je idealan grad za mlade i studente, ali ne i za porodični život. Tako smo u septembru 2008. godine došli u Trebinje i nismo se pokajali. Djeca su ovdje krenula u školu i odlično su se uklopila. Najstariji sin Todor sad studira u Holandiji, a najstarija kćerka je na master studijama na Imperial College u Engleskoj koji je na trećem mjestu najboljih fakulteta u svijetu. Hoću da kažem koliko je naša škola dobra, sprema djecu da idu dalje, priprema ih za život. Za nivo obrazovanja koji dobijaju u našim školama, u inostranstvu se izdvaja mnogo novca. Ja sam se školovala u Južnoj Africi i znam drugu stranu medalje. U srednjoj školi sam imala svega šest predmeta, a moja djeca u Gimnaziji imaju 14“, priča Svetlana, a posebno ističe značaj širine znanja koje stiču djeca u našim školama.
UVIJEK SAM ŽELJELA VELIKU PORODICU
„Supruga i djecu vidim kao svoju porodicu, ali je svakako bilo teško otići tako daleko. Međutim, nikada se nismo pokajali i kad me neko pita gdje je najljepše, kažem u Trebinju. U današnje vrijeme, kada je internet svima dostupan, lako je održavati kontakte pa se tako svakodnevno čujem sa braćom i sestrama. Imam devetoro braće i sestara, a suprug tri sestre i svi vole da dođu u Trebinje. Divan je osjećaj imati toliko braće i sestara, uvijek imate prijatelja, a isto to sam željela i za svoju djecu. Ipak, potpuno razumijem kad neko ima jedno dijete jer, kad sam rodila najstariju ćerku, gledala sam to malo biće i mislila kako nema ništa ljepše na svijetu i željela sam samo njoj da se posvetim. Kad sam rodila drugo dijete, bilo mi je najteže, međutim kad se rodilo treće postajalo je sve lakše jer tada oni imaju jedno drugo, nisu sami“, kroz osmijeh kaže Svetlana.
Kao i svakoj majci, najbitnije joj je, kaže, da su djeca dobro jer je tada i ona u redu. Kako navodi, u pravo vrijeme su odlučili da promijene svoje mjesto stanovanja, dok su djeca još bila mala, jer se tada lakše prilagođavaju nego u tinejdžerskoj dobi. Svetlana ističe kako se posebno trudi da joj djeca izrastu u samostalne i odgovorne ljude pa svako od njih ima svoje obaveze i odgovornosti. Postizanje tog cilja joj olakšava i činjenica da je u Trebinju sve blizu i djeca mogu sama da odu gdje god da je potrebno.
„Jedna zaista bitna stvar u odnosu na Južnu Afriku je što se u Trebinju osjećam sigurno. To nema cijenu. U Južnoj Africi ne možeš slobodno da hodaš ulicom, stalno živiš u strahu da će neko da te napadne. Tamo većina kuća ima visoke zidove, struju, kamere, sve što je potrebno da se čovjek osjeća bezbjedno. Djecu ne možeš pustiti da idu pješke, što na Balkanu još uvijek možeš“, navodi Svetlana svjesna da mnogi od nas ne znaju kako je živjeti u strahu svaki dan.
Svetlana ističe da joj je posebno drago kad ljudi shvataju da su djeca radost i tako ih doživljavaju. U inostranstvu se djeca, priča, rijetko gdje mogu vidjeti nakon 18 časova, dok u Francuskoj, na primjer, ne možeš djecu da povedeš u restoran sa sobom.
„Ljetos, pod platanima, djeca trče slobodno i ne moraš da brineš gdje su. U Trebinju su oni dio zabave i druženja i to mi je divno. Ovdje ljudi vole da su djeca tu i da im se svi posvete“, priča sa posebnim zadovoljstvom.
ZAVRŠETAK STUDIJA U AMBASADI
„Po zanimanju sam ekonomista. Kada sam se udala, sa suprugom odlazim da živim u Buenos Ajres. Ipak, željela sam da završim studije pa sam išla u južnoafričku ambasadu u Buenos Ajresu i tamo sam položila sve ispite. Bilo je teško navići se na novu zemlju i okruženje. Dok sam studirala u Južnoj Africi, živjela sam u Kejptaun. Tamo je divno – priroda, more, planine. Kada sam stigla u Buenos Ajres trebalo mi je vremena da se priviknem. Mjesto je zaista egzotično – tango, Argentinci, meso, fudbal, ali i 14 miliona ljudi i samo beton i ravnica“, prisjeća se Svetlana.
Svetlana se kroz osmijeh prisjeća svog djetinjstva i roditeljske plantaže grožđa na kojoj je odrastala pomažući na pakirnici i u berbi. Željela je da i njena djeca odrastaju na sličan način te je sa suprugom razvila plantaže u Popovom polju. Kako kaže, bilo je potrebno deset godina rada kako bi posao dostigao željeni nivo. Bavljenje poljoprivredom, priča, zahtijeva puno rada, truda i ulaganja, a u jednom trenutku je poželjela da ima više vremena za svoju djecu pa su odlučili da vođenje posla prepuste drugima.
„S obzirom da smo u Čileu imali plantaže trešanja, i ovdje smo tražili mjesto gdje bismo se bavili poljoprivredom. U inostranstvu kada imaš plantaže to je ozbiljan posao. I, jedan dan, ljudi pitaju čime planiramo da se bavimo ovdje i nakon što smo rekli da ćemo da sadimo voćnjak kažu dobro, ali čime ćete se ozbiljno baviti, to je ovdje hobi“, prisjeća se jedne anegdote ova žena vedrog duha koja osmijeh ne skida sa lica.
30 GODINA MATURE
„Ove godine mi je bila proslava 30 godina mature pa sam išla u Južnu Afriku. Inače, išla sam u školu za djevojke, to je engleski sistem školovanja. Bilo mi je zaista drago da vidim svoje drugarice i da provedem nekoliko dana sa njima. Naposlijetku, ne kaže se džaba da su prijateljstva koja stvoriš kao dijete i tokom studija posebno draga. S obzirom da je mnogo ljudi emigriralo iz Južne Afrike i da su odlazili u Kanadu, Englesku, Australiju, ovo je bila jedinstvena prilika da se vidimo“, priča nam ova žena, presrećna zbog ponovnog sastanka sa svojim srednjoškolskim prijateljicama.
Trebinje se, konstatuje Svetlana, od 2008. godine promijenilo i razvilo na mnogim poljima. I, ako čovjek može da bira gdje će živjeti, ovo je idealno mjesto. Naš grad je, prema njenim riječima, idealan za porodični život, ima dosta aktivnosti za djecu i sve je blizu. Srdačnost Trebinjaca je posebno fascinira jer se ta doza gostoprimljivosti, kaže, ne sreće često. Svetlana, sa posebnom emocijom u glasu, kaže kako te ljudi ovdje odmah prihvate i iznose mezu i rakiju, a uživanje u sitnicama njihova je specijalnost.
Jovana Salata/Glas Trebinja
