Aleksandar Gudelj, za prijatelje i sve ljude dobre volje jednostavno Saša ili Sale, čovjek je koji cijelim bićem pripada Trebinju i svojim Dolovima, bez kojih, s ponosom ističe, ne bi bio sve ono što danas jeste. Onaj koji kroz život ide iskreno, sa stavom, obzirno prema drugima, uvijek noseći širok osmijeh, neku pitomost i vedrinu u očima. Iako skoro dvije decenije živi na beogradskoj adresi, jug Hercegovine i toplina ovog podneblja u kome se, reče nam više puta, drugačije diše, utočište je kojem se dušom vraća.
Privržen korijenima, onome što istinski i ponosno nosi u genima, pripada rijetkima koji će vam iskreno i otvoreno pričati o sebi, o onima kojima mnogo duguje, vlastitim strepnjama, a veoma skromno o ostvarenim željama i dometima. I baš zato, mi u Trebinju, nismo se iznanadili kada smo čuli da je Saša krajem aprila i početkom maja ove godine, pred svoju krsnu slavu Đurđevdan, pokrenuo posve neobičnu humanitarnu priču. Sa prijeteljem, Beograđaninom Slobodanom Dujićem, iz prestonice Srbije prepješačili su do Trebinja kako bi promovisali humanitarne akcije za djecu i organizaciju „Budi human – Aleksandar Šapić“.
Kako nam priča, dijeleći sa Slobodanom slična interesovanja ideja za pješačenje nastala je spontano, nakon niza njihovih ranijih poduhvata. Kao vječiti avanturista i neko ko na život gleda sa apsolutnom fascinacijom, vođen čistim srcem i mišlju da je neophodno uvijek dati dio od sebe za dobrobit drugog, na izvjestan način ovim činom, toliko svojstveno njemu, odreagovao je i na pandemiju korona virusa.
„U situaciji kada nigdje ne možemo da odemo razmišljao sam da uradim nešto neobično, da ostane upamćeno, da iskoristim prostore bivše Jugoslavije koje smo motorima prešli skoro cijele, a djelimično i biciklima. Shvatio sam da bismo mogli da pješačimo i napravimo iskorak, potpuno drugačiji od svega što smo radili. Ipak, naša najveća želja bila je da u aktuelnom trenutku nekome pomognemo. Oduševilo me kako su ideju svi prihvatili, bodrili nas, hrabrili i shvatili smo da ćemo privući pažnju medija. Samim tim i da će se mnogi odazvati da pomognu. Niko se nikad nije zaputio u Trebinje i bila je ovo jedinstvena prilika. Kada su me pitali zašto Trebinje, jednostavno sam odgovorio – Meni je Trebinje sve“, reče nam sa osmijehom i, na pomen svog rodnog grada, nekim blagim sjajem u očima.
Shvativši da će dobiti odjeka u medijima, stupili su u kontakt sa humanitarnom organizacijom „Budi human“, čiji je moto da ljudi odaberu kome žele da pomognu. Opredijelili su se za djecu. Zahvaljujući mnogima koji su uplatili novac, uspjeli su da skupe pomoć čak za četvoro mališana.
„Osjećaj da te ljudi zovu i govore da su uplatili novac, da su uz nas, da nas podržavaju je nevjerovatan! Ulije nadu, volju i energiju da sve izdržiš i istraješ do kraja, iako cilj koji smo sebi zadali nama nijednog trenutka nije bio upitan. Samo, takav gest izazove lijep osjećaj. Podsjeti te da još ima dobrih ljudi, onih koji vjeruju u ispravne stvari, da se neke stare vrijednosti nisu izgubile. Iskreno, srce mi je zbog svega toga puno!“
Kao čovjek odrastao četiri kilometra od Trebinja, u mjestu Dolovi, koje, nebrojeno puta nam reče obožava, na duga pješačenja odavno je navikao. Od kuće do škole, do grada i nazad, godinama pješice. Tako mu je i ovo humano došlo kao prirodan slijed događaja. A kako se sve u životu s razlogom desi, i njegovo svojevrsno hodočašće moglo bi se dublje i simbolično posmatrati. Jer, započeto je ispred Sašinog kafića „Parkić“ u Beogradu, a završeno u trebinjskom „Bulls“ – u. Dva kultna mjesta po mnogo čemu čuvena, a za našeg Trebinjca i neraskidiva spona na godine u kojima je gradio i izgradio sebe, sačuvavši dašak jednog vremena u svakoj pori svoje duše.
„Poslije srednje škole i odsluženja vojnog roka zaposlio sam se kod Đura u „Bulls“. U periodu mog sazrijevanja, u nekim najluđim godinama života, ti ljudi su mi mnogo pomogli. Svi su bili stariji od mene, čuvali su me, savjetovali i uz njih sam odrastao. Prvo Đuro i Zdravko Milojević, a zatim i ostali konobari, Štreca, Slavo, Mačak i Ćoćo. Te dvije i po godine u „Bulls“ – u mnogo su mi značile i kasnije za poimanje svijeta, poslovanje i odnos sa ljudima u Beogradu, gdje sam, opet zahvaljujući njima i otvorio kafić 2013. godine. Geslo jednom naučeno u „Bulls“ – u, da su gost i komšija uvijek na prvom mjestu, primjenjujem i danas i mislim da je zbog toga „Parkić“ postao lokalni. Svi su nam jednaki, od čistača ulica do doktora nauka. Prema svima se odnosimo sa strahopoštovanjem, svi su dobrodošli i nebitno nam je čime se neko bavi“, priča nam Saša, dok, nije slučajno, razgovaramo baš u kafeu „Bulls“ iz koga je mnogo toga sa sobom ponio i na čijim temeljima je izgradio i vlastiti lokal u Beogradu.
Dragocjene savjete nije zaboravljao ni onda kada mu u tom istom Beogradu nije bilo lako. Emotivno i, kao što već rekosmo, iskreno i bez zadrške, evocira vrijeme od prije 19 godina. Vrijeme susreta sa novom sredinom, nekim novim ljudima i okolnostima. Ali i trenutke zbog kojih je ojačao i postao čovjekom koji na svijet može da gleda sa beskrajnim optimizmom.
„Privikavanje na Beograd nije mi bilo najsjajnije. Prve dvije godine živio sam u stanu od 40 kvadrata sa još pet cimera. A ja navikao na širinu mojih Dolova i, uz sve to, još i bez dinara. Mnogo mi je značilo što nam je stan bio blizu Dunava. Kako sam odrastao pored vode, uz jezero, znao sam otići na Dunav, sjediti par sati da „iskuliram“. Pogled na vodu odnosio je sve brige. Bilo je svega tih prvih godina. A onda, polako. Završio sam ekonomiju, počeo da stajem na noge. Danas se bavim građevinom i ugostiteljstvom, privilegovan sam da radim ono što volim“.
Po struci ekonomista, sa znanjima iz trebinjske Elektrotehničke srednje škole, iskustvima u ugostiteljstvu, životu se prepušta onako kako ga nosi. Kao čovjek ponikao iz hercegovačkog kamena navikao je da se prilagođava situaciji na koju naiđe. Da na uspone i padove odgovori dostojanstveno, uvijek hrabro i bez uzmicanja. Sa vječitim osmijehom i nekim finim, danas rijetko viđenim manirima.
„Opcija odustajanja kod mene ne postoji. Uvijek je bilo da guram naprijed. Svi mi dođemo ponekad u fazu preispitivanja, uspona i padova u životu, kada staneš sa strane, daš sebi koji minut da se presabereš, šta si sve postigao. Na prvom mjestu imam porodicu, radim, zadovoljan sam. Kažem hvala Bogu i tada je sve odlično. Na svoj kafić sam ponosan. To sam ja. Svi koji me poznaju kada dođu kažu da osjete Saleta Trebinjca ili, kako me u Beogradu zovu, Sale Parkić. Da i kad nisam tu kao da jesam, da se to kroz „Parkić“ prepoznaje. Uspio sam sa konobarima da ostvarim prijateljski odnos, prepun povjerenja, što mi je veoma dragocjeno. Mnogi ljudi su prošli za osam godina kroz kafić, neki rade već dvije, a pojedini i šest godina. Mislim da je to oličenje dobre energije dok ti ljudi ne žele da odu. Traju sa mnom i, kad mene nema znaju kako trebaju da se ponašaju. Da nije tako, ne bih mogao često da odem iz Beograda bilo gdje i kad poželim“.
Kao najbitnije u životu ističe porodicu, zdravlje i njemu neprocjenjivo slobodno vrijeme. Ti znakovi pored puta koje osluškuje, na koje se oslanja i shodno svojoj prirodi, u kojima uživa sa nekim dobrim ljudima, okružen dobrim vibracijama. Jer Saša je neko ko život voli i neizmjerno cijeni. Sa trebinjskim bajkerima redovno putuje, voli da roni, skija, vozi bicikl, a posebna strast su mu motori i „off – road“ vožnje automobilom. Očigledno znajući kako treba živjeti, obišao je skoro cijeli region, ali i Evropu od Italije, Austrije, Njemačke, Mađarske, Bugarske, Rumunije, Grčke, do Maroka u Africi gdje je bio prije par godina.
„Prelijepo iskustvo! Tamo se održava čuvena trka Pariz – Dakar i bio sam u toj pustinji. Toliko sam se oduševio i zezali su me da sam kao dijete koje se po cijeli dan igra u pijesku. Zahvaljujući supruzi koja je tolerantna mogu dosta toga da priuštim sebi, a volim sve i svašta. Iako odrastanje pamtim po mojim predivnim Dolovima, mom prelijepom gradu, bilo nam je i teško s obzirom na okolnosti ratnog i poslijeratnog vremena u kojima smo rasli. Nije bilo ničega, nismo se mogli baviti ni sportom. Čini mi se da sve što nisam uradio kad sam bio mlad radim sada. Slobodne trenutke koristim maksimalno. Sa meni dragim ljudima, prijateljima. Ne želim da ih traćim na bespotrebne stvari. Distanciram se od svega lošeg i negativnog, potpuno sam apolitičan i uspio sam to da održim svih ovih godina. Ljudi ne shvataju da je sve prolazno, obraz na kraju samo ostane!“
Prisjećajući se više puta svog odrastanja i praveći paralele sa svim kasnijim susretima, sjeća se i dana kada u Beogradu nikoga nije poznavao, kada se borio sam, da bi danas i u ovom gradu imao ljude koje može nazvati prijateljima.
„Ima tu vjerovatno onog trebinjskog da je potpuno normalno da čovjeka vidiš dva puta i treći put mu se javiš, ali i dosta iz mog odrastanja i života u Dolovima. Bilo je obavezno, normalno da kad prođeš pored nečije kuće se javiš. To nam je utkano i mislim da time ljude opuštaš, stvaraš neku pozitivnu energiju što u većini slučajeva i drugi prihvate i kao bumerang to se vrati. U velikom gradu ljudi su jedni drugima strani, jure za svojim obavezama. Na ovom putovanju opet mi se vratila vjera u ljude. Sve se odvijalo polako i imao sam vremena da osjetim sve koji su nam otvarali svoja vrata da ponude šta imaju pa i prenoćište, da staju automobilima i pitaju treba li nam nešto. Neizmjerno hvala prijateljima bajkerima iz TNT moto kluba Trebinje kojima nije bilo teško da svrate do nas i donesu neke stvari. U manjim sredinama ljudskost je izražajnija i drago mi je što se nije izgubila, da ima normalnih ljudi koji pozdravljaju neke zdrave priče“.
Posloživši prioritete, ostvarivši se na privatnom i poslovnom planu, vodeći računa da u svakoj životnoj situaciji ostane čovjek, oduševljava i što Saša nijednog trenutka ne zaboravlja da iskaže zahvalnost i ljubav prema svima koji su uz njega. Porodica, prijatelji, neki dobri ljudi, sa pažljivim osvrtom na svoju kćerkicu. Kad je štošta prolazno, kako kaže, za život se treba boriti, dostojanstvo sačuvati i osmijeh svakome podariti.
Dugoročne planove ne voli. Da li će slične akcije praviti ubuduće, ne može precizno da odgovori, ali zna da njegova spremnost da pomogne neće biti upitna. Osluškujući svoje srce u jedno je siguran, da želi da se vrati i ostari u Trebinju. I to ne bilo gdje, nego u Dolovima, tom čarobnom kutku njegovog djetinjstva i vječitog životnog uporišta, iz koga je toliko oplemenjen, odakle svaki pogled seže daleko, a svaki pređeni korak prerasta u suštu ljepotu i lakoću življenja.
Nadimak koji se s ponosom nosi
„Nas Gudelje odavno svi oslovljavaju po nadimku Bičkija, kojim se ponosim, pogotovo otkako sam otišao u Beograd. Sve više sam privrženiji i porodici i svom selu, volim to i sa ponosom kažem da sam Bičkija. Naš nadimak odavno postoji. Bičkija je nož koji se nekada pravio od kose za košenje, sa drvenom drškom, veoma funkcionalan i sa njim su ljudi sjekli duvan, meso i slično. Bio je oštar i ljut, a navodno su Gudelji takvi. Kad si dijete i mlad to ne razumiješ, a s godinama shvatiš da sve što te veže za porijeklo ima smisla. Raduje me i što od mene neki mlađi klinci vole taj nadimak, a najviše što vole naše selo i polako mu se vraćaju“.
Pješačenje svega vrijedno
„Više mjeseci smo se pripremali za pješačenje. Savjetovali smo se o svemu, edukovali. Nije naivno svaki dan hodati po 40 km u prosjeku, nositi svu opremu na sebi i tako 11 dana. Prelazili smo ozbiljne planinske prevoje, Debelo brdo preko 1.000 matera nadmorske visine sa vertikalnim usponima na obje strane, po 20 i više kilometara. Spuštali se u Bajinu baštu, odatle 16 i nešto kilometara na Taru pa na Čemerno. Dnevno smo pješačili po 12 sati laganim hodom, od osam ujutro do osam uveče. Nijednog trenutka nismo sumnjali da nećemo istrajati. Shvatio sam to još prošli put kad sam sa Slobodanom istu relaciju prešao biciklom da bih u svom gradu, takođe proslavio Đurđevdan. Isti princip putovanja, nomadski. Uvidio sam da nijedan napor, nijedan uspon nije nedostižan, osim ako odustaneš, u suprotnom sve je ostvarivo. Samo je potrebno vrijeme, smirenost, da hoćeš, da želiš, onda i možeš. Razni drugari nudili su se da nam opremu povezu koji kilometar, a nama to nije bila poenta, već da sve iznesemo sami, da prepješačimo do kraja. Jeste bilo naporno, ali to je sladak napor kada znaš za koji je i koliki cilj“.
Bičkija – Trebinje 24 sata
„Skoro 19 godina sam u Beogradu i pored svega što imam, svi to znaju, tamo sam samo fizički, a u Trebinju psihički. Beograd i sada doživljavam kao da sam na privremenom radu i svaki slobodan trenutak gledam da dođem u Trebinje. Postoji trka izdržljivosti 24 sata Le Mana (24 Hours of Le Mans), a kažu oni koji me poznaju ima i Bičkija – Trebinje 24 sata. I bukvalno, dođem ovdje motorom, budem sa prijateljima i porodicom, završim sve, sjednem i vratim se za Beograd, sve za 24 sata. Iako imam 42 godine još me drži taj neki ludi adrenalin i ništa mi nije teško! Supruga mi kaže da mi se izraz lica kad pređem granicu potpuno promijeni, da nigdje nisam takav kao u Trebinju. I nisam. Ovdje sam sa ljudima koje poznajem cijeli život, sa prijateljima bez interesa, znam da nemaju krajnje namjere i sa njima se opustim. Ovdje sam svoj na svome!“
Maja Begenišić/Glas Trebinja
