Biti na dubokom moru, kada izuzev tanke linije horizonta nema ničega drugog, u čovjeku budi različite osjećaje. Kako kaže Trebinjac Filip Vučurević, treći oficir palube, probudi se sve što se nosi u sebi kada se sa vrha broda pogledom obuhvate nevjerovatni prizori izlaska i zalaska sunca. Neograničeno prostranstvo pučine nije mu strano. Naprotiv, nakon tri godine plovidbe na teretnim brodovima cijelom istočnom zemljinom hemisferom, života između mora i kopna, ambijenta prepunog šuma valova dok se lome o brod, susreti su koji oslobađaju i podsjećaju ga da je odabravši srcem donio ispravnu odluku.
Filip Vučurević – na obalama Azije
Koliko voli svoj poziv potkrepljuje euforija sa kojom priča o prvom susretu sa morem. Dok listamo fotografije, pronalazimo one iz avgusta 2016. godine sa početka njegove pomorske priče kada je iz grada Ube u Japanu, kao kadet pripravnik, teretnim brodom zaplovio Azijom. Iskustvo upamćeno po nesvakidašnjim prizorima Persijskog zaliva, Katara, Ujedinjenih Arapskih Emirata, Bahreina, Tokija.
„Sve mi je djelovalo nestvarno. Sam trenutak isplovljavanja, plovidbe, svega usput doživljenog teško je opisati. Drugu kadeturu radio sam na brodu kojim smo išli put Koreje, Kine, Angole, Južne Afrike, Singapura. Treća plovidba, tada već kao oficir, bila je na evropskom menadžmentu. Iz luke Fudžaira blizu Dubaija plovili smo za Saudijsku Arabiju, u Crveno more, u Mediteran… Mogućnost iskrcavanja u lukama i obilazak mnogih mjesta ono je što ovaj posao čini zanimljivim i uvijek drugačijim“, u jednom dahu nam reče ovaj dvadeset petogodišnji oficir, koga priče o brodskom životu uz tetka pomorca prate odmalena pa nije slučajno da ga je ovaj poziv privukao sebi.
Filip sa kolegama – početak pomorske karijere
Nakon što je u Trebinju završio Srednju turističku školu, shvativši da od života želi više, prekvalifikovao se u Srednjoj pomorskoj u Kotoru. Sa zvanjem kadeta i dvije kadeture, spoznao je da mu ambicije sežu dalje te upisao Pomorski fakultet. Manevriše odlično, ne samo na brodu, već i na studijama, gdje kraju privodi drugu godinu fakulteta sa činom trećeg oficira palube.
Filip plovi na tankerima. Brodovima veličine 245 metara, „Aframax“ tankerima specijalizovanim za prevoz sirove nafte i naftnih derivata. Njegov posao je da upravlja brodom, vodi računa o sigurnosti plovidbe i svega ostalog što navigaciju prati.
„Zaduženje mi je da osam sati, po četiri sata ujutro i naveče, upravljam brodom po unaprijed određenoj ruti. Moje mjesto je na najvišoj tački na brodu, na mostu gdje su kormilarnica, navigacijska oprema, radari, elektronske karte…, jednostavno, vodim računa o sigurnosti navigacije. Kada nema nikoga na moru samo održavam kurs, a ako je gužva, kod prilaza lukama ili dijelovima svijeta sa ribaricama, najvažnije je da nikoga ne ugrozimo“.
Uz sav tehnološki napredak na brodovima, stare vještine, poput astronomske navigacije i vezivanje čvorova i dalje se njeguju. I premda su papirne karte zamijenile elektronske, osnovni principi sigurne navigacije i stroge, vojne discipline, kao i činova poštuju se onako kako je to oduvijek bilo. Kapetan je glava broda, a ljudski odnos svakoga od 20 do 25 članova posade presudan je za rad i opstanak.
Za ovakav način života, kako nam priča ovaj mladi pomorac, potrebno je mnogo rada na sebi, rada na brodu, strpljenja, razumijevanja, ali i ljubavi. Dani i sati znaju ponekad biti veoma iscrpljujući, prepuni tjeskobe praćene neizvjesnošću kada će se završti ugovor i otisnuti se kući. Posebnu satisfakciju u svemu tome čine oni dragocjeni trenuci obilazaka znamenitih gradova u čije luke često pristižu. Doživjeti višemilionske gradove i svjetske prestonice, njemu iz malog Trebinja, prilika je koju rado grabi.
„Tri puta sam bio u Tokiju. Fascinantan grad! Dubai se ne može opisati, oduševio me je! Tek prelijepi Singapur, sa izuzetnim skladom zelenila, zgrada, prijatnih ljudi, neke posebne atmosfere! Desilo nam se da u sred Singapura upoznamo čovjeka iz Novog Pazara koji drži kafanu, prepunu naših ljudi. Izvanredan osjećaj! Bio sam i u Hong Kongu, kao i po Evropi, u Atini, u Adani u Turskoj, svuda. Bez obzira koliko imamo vremena da se negdje zadržimo, nekoliko sati ili cijeli dan, nastojim da što više vidim i doživim. To ne propuštam. Ali, uvijek se ponosno vraćam svom Trebinju. Gradu, najljepšem od svih!“
Brodovi kojima ovaj Trebinjac navigira uglavnom su strani, japanske firme „Mitsui OSK Lines“. Na plovidbama, višemjesečnom pripadanju jedino moru, do sada se srećom nije našao u opasnosti. Kako nam objašnjava, sve je do tančina osigurano pa mjesta strepnji i strahu nema.
„Vrijeme pratimo 24 sata i sve dojave o nepogodama nam svakodnevno stižu. Okrenemo brod i plovimo u drugom smjeru. Bilo je situacija sa ogromnim talasima i nije prijatno kada si nagnut 20 stepeni na jednu stranu. Ali to je dio posla i navikne se čovjek. Ti tankeri su veliki, teški, nema puno valjanja i posrtanja broda. Nisam imao susrete ni sa piratima. Postoje predjeli u kojima ih bude, poput Adenskog zaliva kojim sam više puta prošao, ali brodovi tada imaju vojnu zaštitu sa sobom, idemo u konvojima i sve je na visokom nivou“.
Ono što ga, kao oficira za kormilom neprekidno prati je odgovornost. I to ne mala, jer dok upravlja, od njega zavise i sam brod, posada kao i teret koji prevoze, iako je kapetan uvijek tu ako zatreba. Kada je mirno more, a prostranstvo čisto, navigira se, uz osmijeh nam kaže, sa lakoćom i nekim neopisivim spokojem, kakvo, dodaje, pomorcu jedino pučina pruža.
Pa opet, uprkos svim ljepotama, internetu i mogućnosti komunikacije sa bliskim mu i dragim ljudima, na brodu bude nostalgije. U Filipovom slučaju, najviše za roditeljima, prijateljima, ali i jednom posebnom članu porodice, njegovom labradoru Vilu.
„Osjećaj nedostajanja na brodu se svakim danom uvećava, još više sa sveprisutnom neizvjesnošću kada ćemo kući. To se nikad ne zna. Navikne se čovjek, ali eto, ponekad nas i to stigne. Ovaj život, kao i svaki drugi, pretpostavljam, ima prednosti i mane. Pored zarade, najveća prednost su slobodno vrijeme i mogućnost da obiđeš dosta toga. Jedina mana je što nikad ne znaš kad ćeš sa broda doći s tačnošću. Ali, ne žalim se. Pronašao sam se u ovome, odgovara mi da par mjeseci radim, a onda isto toliko odmaram i ništa ne bih mijenjao“, samouvjereno nam saopštava.
Kao neko ko zna šta mu je cilj, trenutke samoće na teretnjaku koristi i za spremanje ispita, kako bi kad dođe vrijeme dobio čin kapetana, a ako se bude moglo, kaže, i više od toga. Uz neprestani osmijeh koji prati svaki segment evociranja brodskog života, ističe da učenju u njegovom poslu nema kraja. Uporedo sa novim znanjima, napominje, presudni su iskustvo, želja i volja.
Iz Filipove perspektive
A na dugim plovidbama, iskreno kaže, nađe se vremena i za relaksaciju. Alkohol je dozvoljen u minimalnim dozama i to u tačno propisano vrijeme, dok je alkotest prije smjene obavezan. Sigurnost na brodu kao imperativ nikada se ne dovodi u pitanje. Zato se opuštanje s vremena na vrijeme dozira pa su takvi momenti rijetki, ali nezaboravni.
„Prvo, posao je težak, a drugo, na brodu bude pravi sudar različitih kultura u malom! Svako sa sobom donese nešto svoje. Svi različiti, nastojimo da vrijeme ispunimo, vodeći uvijek računa o bezbjednosti. Ali prosto, potrebno je ponekad i malo oduška. Bude šale, smijeha, muzike, običnog lijepog druženja“, smijući se otkriva nam tek djeliće sa ponekad dozvoljenih brodskih fešti.
Filip trenutno odmara u svom Trebinju, u koji se nakon sedam mjeseci tek nedavno vratio. Gdje će mu biti sljedeće odredište ne zna, ali priželjkuje područje oko Južne Amerike. Brod mu zasada ne fali, mada poučen ranijim iskustvom već zna da će ga eho i takve sentimentalnosti ubrzo sustići.
„Kažu da postoje živi, mrtvi i pomorci, i to jeste tako. Volim brodski život, iako ga ponekad poredim sa trebinjskim kišama kada se ne može nigdje izaći. To sam posebno osjetio sa pandemijom virusa korona. Sve je zabranjeno, posjete lukama, zamjena posade, samo se teret iznosi uz ogromne mjere zaštite. Dolazak kući ovog puta, čini mi se, bio mi je potrebniji više nego ikada“.
Reče nam i da ne pripada skupini sujevjernih pomoraca. Naslušao se na brodu svakakvih vjerovanja, a za njega važi samo – mirno more! Ne samo kao vijekovima uvriježeni pozdrav, već mnogo više kao izraz dobrih želja i vibracija za sve pomorce ovog svijeta. One kojima i sam pripada, na morima svakom drugačijem od onog prethodnog. Uz stečena znanja i sa svakom plovidbom obimnija iskustva, Filip je svoj na svome dok sa najviše tačke broda, za vrijeme svoje straže, spremno i sigurno navigira.
Trenutak za pamćenje
„Zadivljujućim trenutkom izdvojio bih onaj kada sam unaprijeđen u čin oficira. Nakon više od godinu dana usavršavanja kapetan mi je rekao – Sad ti voziš! Bio je to nevjerovatan adrenalin. Stojim na mostu, prepušten sebi, svemu što sam naučio. Za to sam se spremao i to je momenat sa broda koji ću uvijek pamtiti. Kada danas uporedim sebe sa onim od prije, vidim koliko sam napredovao. U početku sam bio sav samo u koncentraciji, možda i u nekom grču. I sada sam skoncentrisan, ali navikao sam se na pritisak, dosta sam opušteniji, mnogo vještiji i sve lakše ide“.
U pratnji delfina, kitova, ajkula…
„Nevjerovatno je biti okružen morem i samo morem. Posebna priča je doživjeti izlazak sunca na potpuno mirnom moru po vedrom jutru ili zalazak, dok se ne umoči u vodu. Ispunjavaju me ti momenti, a najljepši su u Japanu, fascinantno, neopisivo, fenomenalno iksustvo! Da je sve more oko nas u početku mi je bio čudan osjećaj, naročito nakon Trebinja gdje sam odrastao okružen kršem i brdima. Na svakom putovanju uvijek nas nešto iznenadi, delfini, kitovi, prema Australiji i ajkule, meduze, morske zmije. Južna Afrika je puna kitova, tuda su im seobe. Jedan pogled u more, i zapanji se čovjek čega sve tu ima! Najljepši su delfini koje redovno srećemo. Igraju se oko broda, zna ih biti u jatu i po par hiljada da plivaju sa nama. Ma more je zaista nepregledno prostranstvo koje nudi mnogo doživljaja i uspomena. Sve meni važne zabilježio sam i čuvam ih na bezbrojnim fotografijama!“
Maja Begenišić/Glas Trebinja
