Skoro 70 odsto predškolske djece u Srpskoj ne pohađa vrtiće, jer u javnim i privatnim predškolskim ustanovama nema dovoljno mjesta. Zaposlenim roditeljima često je jedino rješenje da angažuju „tetu“, a to košta
Kako su naveli čitaoci Srpskainfo u mini anketi provedenoj posredstvom društvenih mreža, usluge žena koje čuvaju djecu koštaju od 300 do čak 1.000 KM mjesečno.
Očekivano, tete su najskuplje u Banjaluci.
– U Banjaluci je nemoguće naći tetu za manje od 400 KM, ukoliko ona čuva dijete u svojoj kući. Ako dolazi u vaš stan, minimum je 600 KM, i to ukoliko ne radi nikakve dodatne poslove, osim brige o djetetu – navelo je nekoliko anketiranih roditelja.
Ovim se poslom najčešće bave mlađe penzionerke, a neke od njih rade na sat. Čuvanje jednog ili dvoje djece u Banjaluci se naplaćuje četiri do pet maraka po satu, što za puno radno vrijeme iznosi od 800 do čak 1.000 KM mjesečno.
– Ranije sam ugovarala fiksnu cijenu za mjesec dana, ali se dešavalo da roditelji kasne po tri četiri sata, idu poslije posla u šoping ili na kafu, a ne jave se i ne plate je za to dodatno vrijeme. Zato sam odlučila da radim na sat – kaže jedna penzionisana službenica iz Banjaluke, koja trenutno čuva jedno dijete, po cijeni od četiri marke na sat.
Većina roditelja iz Banjaluke navodi da tete plaćaju od 600 do 750 KM mjesečno za puno radno vrijeme, ali smatraju da to nije mnogo, ako dijete to vrijeme provede kvalitetno, uz pouzdanu osobu.
– Vrtić jeste jeftiniji, ali to nije najbolje rješenje, pogotovo za malu djecu, koja se u kolektivu često razboljevaju. I onda sve što „uštediš“ daš za lijekove, da ne spominjem bolovanja zbog čuvanja djeteta – navela je jedna majka.
I statistike Eurostata pokazuju da čak i u Evropskoj uniji, gdje vrtiće pohađa 95 odsto predškolske djece, većina roditelja ne upisuje djecu u predškolske ustanove prije navršene tri godine.
Ivana Zečević, profesorica školske i pedagoške psihologije na Filozofskom fakultetu u Banjaluci, kaže da te statistike nisu iznenađujuće.
– Pedijatri preporučuju da djeca do navršene tri godine ne borave u kolektivu, ako ne moraju, zbog izgradnje imunog sistema. Savjetuju da se prevenira unos antibiotika i drugih lijekova, kako bi dijete, kada malo poraste, bilo spremnije za vrtić – kaže Ivana Zečević.
Ona dodaje da je, ukoliko roditelji mogu da biraju, adekvatna teta možda najbolji izbor u prve tri godine djetetovog života, dok bi za većinu starije djece bilo dobro da pohađaju predškolsku ustanovu.
– U vrtićima se djetetu pristupa na adekvatan način u skladu sa uzrastom, jer sa njim rade stručne osobe koje su školovane za to. Uz to, dijete se u vrtiću susreće sa vršnjačkom grupom i tako razvija socijalne vještine – kaže Ivana Zečević.
Dodaje da treba imati na umu i da neka djeca, ni u starijem predškolskom uzrastu, ne mogu da borave u vrtiću, iz različitih razloga.
– Neka djeca imaju zdravstvenih problema, a neka ne mogu da se nose sa pritiskom vršnjačke grupe. U takvim situacijama kvalitetna teta je najadekvatnije rješenje – kaže profesorica Zečević.
Neki roditelji ipak, poučeni iskustvom, smatraju da je vrtić uvijek bolji izbor, nego dadilja.
– Moje dijete je izgledalo zadovoljno, teta mu je davala da jede ono što voli, puštala ga da se igra kad hoće i kako hoće. Ali, primetili smo da je naša kćerkica, dok je bila sa tetom, mnogo spavala. Uz to, puzala je do 18 mjeseci, iako je zdrava – navela je jedna majka.
Ivana Zečević kaže da zbog jednog ili nekoliko negativnih primjera ne treba izvoditi zaključak da je teta nužno loš izbor.
– Ovdje se radi o tome da je teta bila neadekvatna, mada je vjerovatno sve to radila iz najbolje namjere, jer u narodu postoji vjerovanje da će dijete najbolje napredovati ako puno jede i puno spava i da je dobro dijete, ono koje je mirno – kaže profesorica Zečević.
Najbitnije je, dodaje ona, da dijete odrasta u podsticajnoj sredini, koja mu omogućava naredak i zdravo odrastanje i da u tom kontekstu i teta može biti dobar izbor.
– Pitanje je, međutim, kako izabrati odgovarajući tetu. Ranije je u Banjaluci postojala agencija, koja se bavila izborom teta, testiranjem njihovih sposobnosti, čak i obukom za čuvanje dece. Bilo bi dobro da roditelji i danas imaju takvu mogućnost, ne samo u Banjaluci, nego i u drugim gradovima – zaključuje Ivana Zečević.
VRTIĆ, DADILJA, ILI BAKA SERVIS?
Roditelji koji imaju mogućnost da biraju, često su u dilemi: da li je za njihovu djecu bolje da pohađaju vrtić ili da ih čuva teta. Ivana Zečević ističe da predškolske ustanove u Srpskoj nude kvalitetno obrazovanje i vaspitanje, ali da to ne znači da je vrtić uvijek najbolji izbor za svako dijete, ili da je teta nužno loše rješenje. – Sve zavisi od situacije, a posebno od osobe kojoj je dijete povjereno na čuvanje. Neke tete mnogo rade sa djecom, čitaju im, pričaju sa djecom i podstiču njihov motorički razvoj, vode ih u parkove i na igrališta, kako bi djeca imala kontakt sa vršnjacima i razvijala socijalne vještine – kaže Ivana Zečević. Neki rodititelji smatraju da je najbolje da djecu čuvaju bake i djede, ali valja imati na umu da je njihov primarni „posao“ da vole i maze svoje unučiće, a ne da im budu vaspitači. – Naravno, i tu ima izuzetaka. U praksi sam sretala super bake i deke, koji su učinili mnogo za vaspitanje svojih unuka, a pogotovo se u toj ulozi dobro snalaze prosvjetni radnici – kaže Ivana Zečević.
