Kada je 2008. godine polazio u Novi Sad na studije Građevinarstva, Slobodan Šupić nije ni sanjao da će upravo Fakultet tehničkih nauka biti mjesto na kom će graditi svoju karijeru. Sa koferom u ruci i majčinom suzom urezanom u srcu, sigurnim korakom je zakoračio na FTN svjestan da će uspjeti u životu. Sav rad, trud i odricanje su primijetili i profesori Vlastimir Radonjanin i Mirjana Malešev i ponudili mu da radi kao saradnik na njihovoj katedri. Iako se tad uveliko spremao za odlazak u Bolonju na dodatno usavršavanje, nije se dvoumio da prihvati ponudu profesora koje je izuzetno cijenio i poštovao. Vrijedno je radio kako bi svo svoje znanje, ali i ljubav prema građevinarstvu prenio na buduće generacije, ali i kako bi opravdao povjerenje svojih mentora. Nakon godinu dana, možemo reći da su se sve kockice složile pa Slobodan, pored toga što svoje znanje i iskustvo dijeli sa studentima, počinje da ga primjenjuje i u naučno-istraživačke svrhe.
Iako je bio odličan đak u trebinjskoj Gimnaziji, zbog slabije finansijske situacije njegove porodice, postojala je bojazan da neće imati mogućnost nastavka školovanja pa je ozbiljno shvatio potrebu postizanja dobrog uspjeha na prijemnom ispitu. I danas se sjeća uzvika sreće tetke iz Vrbasa kad je vidjela da je na vrhu rang liste. To su, kaže, sitni, a veliki trenuci koji predviđaju dalji životni tok i pamte se zauvijek.
S obzirom da se na prijemnom ispitu dobro pokazao, od strica je dobio neophodnu finansijsku podršku na prvoj godini studija što ga je, kaže, posebno motivisalo da opravda ukazano povjerenje i ostvari rezultate koji će mu obezbijediti državno stipendiranje. Tokom druge godine studija postao je stipendista Fondacije „Dr Milan Jelić“ iz Republike Srpske, a dobio je i stipendiju Univerziteta u Novom Sadu i stekao uslove za život u studentskom domu i od tog trenutka je, ponosno ističe, finansijski nezavisan i samostalan.
„Osnovne studije sam završio sa prosjekom 9,7. Kažu u narodu: ‘Valja dobro početi’, a svakako veliki dio zasluga za takav početak pripisujem kvalitetu nastave u mojoj trebinjskoj Gimnaziji, gdje je svaki profesor doprinio mom ličnom i intelektualnom napretku kao i razvoju socijalne interakcije. To je rezultiralo time da sa lakoćom položim prijemni ispit i steknem sjajne reference već na prvoj godini studija. Dalje je sve išlo svojim tokom“, priča Slobodan Šupić, doktor Građevinarstva, svjestan da su kombinacija kompetentnih i požrtvovanih profesora sa jedne strane i disciplinovan i organizovan angažman studenta sa druge, morali da urode plodom.
Trenutak kad je doktorski rad odbranjen
Iako se dvoumio između građevinarstava i elektrotehnike, ovaj tridesettrogodišnjak je, želeći posao u kom će moći da ispolji svoju kreativnost i ostavi lični pečat, izabrao građevinarstvo i nije se pokajao.
„Kao student, bio sam vrlo zadovoljan atmosferom na studijama kako kvalitetom nastave i kolegama, tako i izuzetno stručnim, a pristupačnim profesorima koji su nesebično dijelili znanje i iskustva. Ipak, još uvijek je bilo rano sa sigurnošću tvrditi da nisam pogriješio i da je to moj put. Sve je ‘kliknulo’ kada sam prihvatio ponudu za posao i počeo da edukujem mlade ljude, a u isto vrijeme i da se ostvarujem u praksi, u zdravom okruženju, sa ljudima koje izuzetno volim i cijenim“, prisjeća se Slobodan trenutka kad je odbacio hipoteze i pitanja – da li je moglo drugačije i bolje.
Da je napravio pravi izbor potvrđuju i plakete za najboljeg studenta Građevinarstva, kao i priznanje za najboljeg studenta fakulteta za 2013. godinu.
Tokom prve godine, primarni cilj je, prema njegovim riječima, bio da uz redovno praćenje nastave i sticanje znanja i kompetencija, osigura stipendije, ali i da opravda porodici ukazano povjerenje. Međutim, kako je vrijeme proticalo, slušajući stručne predmete, počeo je da voli i cijeni nauku i istraživački rad, ali je sebe vidio isključivo na gradilištu, kao budućeg inženjera koji gradi objekte i ostavlja svoj lični pečat.
Na konferenciji
„Diplomirao sam 2012. godine i upisao drugi ciklus studija – master studije. U toj fazi, studenti već imaju neki doživljaj i viziju sebe, bar kroz nekoliko narednih godina. U mom slučaju, opcije su bile početi sa radom u struci u Novom Sadu ili steći dodatna znanja i kompetencije kroz usavršavanje u inostranstvu. U tom trenutku nisam planirao da se vratim u Trebinje. Bilo je suviše rano i smatrao sam da nisam dovoljno sazreo, niti stekao potrebna znanja i vještine u poslu kojim sam odlučio da se bavim. Budući da sam zavolio naučno-istraživački rad, opredijelio sam se za drugo. Počeo sam da, uz još dvoje bliskih kolega, pripremam dokumentaciju i da nakon odslušane godine master studija u Novom Sadu, odem na Univerzitet u Bolonji, u Italiji, na druge master studije iz oblasti mog interesovanja. Pripreme su trajale pola godine i kad je sve bilo spremno za podnošenje dokumentacije za konkurs, kao iz vedra neba je došla ponuda za posao na matičnom fakultetu“, evocira uspomene na trenutak koji je bio odlučujuć, kako u karijeri tako i u životu.
HERCEGOVCI SE DRŽE I ČUVAJU KAO NAJROĐENIJI
„Budući da se u Novi Sad, u trenutku dolaska na studije, doselilo deset kolega samo iz mog razreda, nisam imao problema sa adaptacijom na novu sredinu i prilagođavanjem djelimično drugačijem mentalitetu. Brzo smo se povezali u novoj sredini, ali je istina kada kažu da se Hercegovci drže i čuvaju u Novom Sadu kao najrođeniji. Stoga se obradujem i punog srca podržim i savjetujem mlade ljude koji dolaze iz mog zavičaja, ali i iz cijele Hercegovine, u mjeri koliko mi posao dozvoljava. Svaki njihov uspjeh na fakultetu i u karijerama nakon sticanja zvanja u velikoj mjeri doživljavam kao sopstveni“, priča Slobodan koji u Trebinje dolazi bar dva puta godišnje i rado dovodi bliske prijatelje i kolege kao bi i oni uživali u ljepotama našeg grada, ponijeli lijepe uspomene i željno iščekivali sljedeći dolazak.
I, dok većina njegovih kolega planira putovanje na neke popularne svjetske destinacije, njemu duša i tijelo, priča sa glasom koji podrhtava, streme ka rodnom kraju.
Ubrzo nakon prihvatanja ponude, došao je i prvi radni dan i trenutak suočavanja sa 30 mladih ljudi u učionici. Uprkos dobroj i temeljnoj pripremi nastavne jedinice koju je predavao, prisjeća se kroz osmijeh, trema je bila dominantna, glas je drhtao, noge su se tresle, usta su zapjenila…
Terenski rad ga ispunjava
„Zapitao sam se da li je ovo za mene, ali, na sreću, isti dan sam uzastopno držao tri grupe vježbi i sa svakom narednom je bio vidan pomak na nivou opuštenosti i poboljšanja interakcije sa studentima. Na katedri je vladala nadasve prijateljska atmosfera prožeta pozitivnom energijom, težnjom ka uzajamnoj pomoći, pružanjem savjeta, nesebičnim dijeljenjem znanja i bodrenjem za svaki urađen posao, ma kako on bio urađen. Stoga je taj prelaz od profesora na matičnoj katedri do kolega bio maltene neprimijetan. Mjesec dana od zasnivanja radnog odnosa, profesori su me kao ravnopravnog člana tima uključili u rad u privredi, pri čemu sam dobio svoj prvi terenski posao. U roku od pola godine sam uključen u nacionalni naučno-istraživački projekat, čime sam uveden i u svijet nauke, zbog čega sam prethodno želio da odem na Univerzitet u Bolonji. Sve kockice su se sklopile i bio sam srećan i zadovoljan poslom koji sam prihvatio. Kako je vrijeme odmicalo, kao rezultat napretka u praksi i nauci, poboljšao se i kvalitet nastave i počeo sam da uživam u radu sa studentima. Posao više nije bio ‘posao’. Studenti su mi postali neiscrpan izvor pozitivne mladalačke energije koja mi daje motivaciju za budem sve bolji i kvalitetniji predavač koji može da nađe kompromis i da se postavi kao profesor, koji uživa njihovo poštovanje, ali i kao prijatelj kojem će se obratiti za svaki vid potrebne pomoći. To traje i danas, deset godina od zasnivanja mog radnog odnosa“, sa ponosom ističe ovaj doktor građevinskih nauka i kroz osmijeh kaže da studenti i njihova mladalačka energija čine da se osjeća i izgleda mlađe.
NAGRADE KOJE NAJVIŠE ZNAČE
Tri su nagrade koje dr Građevinarstva, Slobodan Šupić, posebno izdvaja i to su nagrada Fonda „Momčilo Momo Novković”, budući da afirmiše njegov primarni posao i satisfakciju – rad sa studentima, a dodjeljena je od strane studenata, zatim slijedi nagrada za najbolju doktorsku disertaciju u oblasti istraživanja materijala i konstrukcija u Srbiji za period 2018–2022. jer ona potvrđuje kvalitet šestogodišnjeg naučno-istraživačkog rada u laboratoriji i na kraju nagrada za najbolji naučni rad na Svjetskoj konferenciji građevinarstva u Stokholmu s obzirom da ona promoviše timski rad Katedre za građevinske materijale, procenu stanja i sanaciju konstrukcija na Fakultetu tehničkih nauka u Novom Sadu, konkurentnog sa radom velikih evropskih asocijacija i naučno-istraživačkih instituta.
Slobodan je ponosni nosilac nagrade „Momčilo Momo Novković“ koja predstavlja krunu njegove desetogodišnje karijere. Ovu nagradu, ističe, smatra svojim najvećim uspijehom jer potiče od studenata, ali i nepresušnim izvorom motivacije da bude još bolji u poslu koji zaista voli.
Najdraža nagrada – Plaketa za omiljenog profesora
„Sa studentima imam lijepu komunikaciju i blisku saradnju. Uživam njihovo poštovanje, ali praktikujem i prijateljski pristup, naročito sa brucošima, kojima je potrebna početna motivacija i savjeti za organizaciju vremena, i sa studentima završne godine koji su na korak do diplome i trenutka donošenja važnih odluka, jer sam svjestan, poučen sopstvenim iskustvom, da jedna takva odluka može sudbonosno da odredi tok života. Nadahnut takvim stavom od strane svojih mentora, trudim se da predano i odgovorno obavljam posao u kojem su studenti uvijek na prvom mjestu, nesebično dijelim znanje i ukažem pomoć svim studentima koji su voljni da je traže i prihvate. Uvijek nastojim da imam interaktivan pristup u nastavi, da svi studenti budu uključeni u nastavni proces, sa željom da steknu nova znanja i kompetencije. Najveću satisfakciju u radu sa studentima čini spoznaja o savladanom gradivu, stečenom znanju i naknadnoj implementaciji istog u praksi. To se najbolje primijeti kroz mentorsku nastavu pri izradi diplomskog rada. U zvanju docenta sam od 2020. godine i od tada, punog srca, prihvatam mentorstva i mjesecima vrijedno radim sa apsolventima, težeći da izađu sa fakulteta sa što većim nivoom znanja i da se dostojanstveno, podignute glave, zaposle bilo gdje u praksi“, kaže Šupić ponosan na činjenicu da sa svim svojim diplomcima, nakon sticanja diploma, održava kontakt, sarađuje na projektima u praksi i njeguje nova životna prijateljstva.
PORUKA AKTUELNIM I BUDUĆIM STUDENTIMA
„Volite poziv koji ste izabrali i obavljajte zdušno svoj posao. U mladim godinama imate svu energiju svijeta da se tome predate, posvetite, date 110% sebe i uspijete. Povezujte se sa ljudima svojih godina, sa svojim kolegama, sarađujte, poštujte se, uzajamno se pomažite i pravite timove ljudi od povjerenja, jer ćete paralelno sa njima graditi karijere koje će trajati 40 i više godina. Ne dozvolite da sujeta i zavist nadjačaju poštenje i dostojanstvo. Ako vidite nekog da pošteno gradi svoju karijeru i grabi naprijed, pružite mu ruku, uđite u voz sa njim, makar on bio nekoliko koraka ispred vas, jer će vas povući sa sobom i dalje ćete zajedno napredovati“.
Slobodan ističe da mnogo duguje, kako svom trudu i zalaganju, tako i svojim profesorima i mentorima Mirjani Malešev i Vlastimiru Radonjaninu. Koliko je poštovanja imao prema njima kao student svjedoči i to da su oni, kako kaže, jedini profesori čiju bi ponudu prihvatio prije deset godina i odustao od planiranog usavršavanja u Italiji.
Dobitnik je nagrade za najbolji naučni rad na Svjetskoj konferenciji građevinarstva u Švedskoj
„Profesori su oduvijek smatrali da snaga i uspjeh tima prevazilazi okvire svega što pojedinac može da napravi. Tako su se i ophodili prema svojim kolegama: posvećivali vrijeme, svesrdno dijelili iskustva i znanja, promovisali tim, a ne sebe i time izgradili reputaciju i karijere kao ljudi i stručnjaci čiji su profili i rad poznati i cijenjeni u državi, a i šire. Mentorstvo i kolegijalna saradnja su vremenom prerasli u blisko prijateljstvo, a prijateljstvo je vremenom doseglo nivo da mogu reći da sam dobio drugu porodicu“, kaže tridesettrogodišnji profesor koji, iako pobornik stroge organizacije i planiranja, ne pravi dugoročne planove, nego voli da ga lijepi trenuci zapljusnu, sa notom iznenađenja, naročito kad oni afirmišu karijeru koju gradi.
NAGRADA ZA NAJBOLJI NAUČNI RAD NA SVJETSKOJ KONFERENCIJI GRAĐEVINARSTVA
„Nakon rada sa studentima, naučno-istraživački rad je druga sfera posla u kojoj uživam. Ekipa sa matične katedre se dugi niz godina bavi eksperimentalnim istraživanjem mogućnosti primjene otpadnih materijala u savremenim, ekološkim kompozitima: malterima, betonima… Moji mentori su bili pioniri na ovom dijelu Balkana u primjeni recikliranog betona, generisanog nakon rušenja starih objekata, kao agregata za spravljanje novih betona i dobili prestižnu nagradu u Edinburgu za ta istraživanja. Nagrada u Švedskoj je nastavak te priče. Proistekla je iz jednog bilateralnog projekta i pokazala da ekipa iz jedne male Srbije može sprovoditi aktuelna i inovativna istraživanja u nauci i biti konkurentna sa svjetskim naučnicima i istraživačima. Nagrada je, svakako, otvorila mnoga vrata. Dobili smo promociju u privredi, ali i motivaciju da nastavimo jačim tempom sa ciljem da povežemo građevinski sektor, koji konzumira veliku količinu prirodnih neobnovljivih resursa, i industriju i poljoprivedu koje generišu velike količine otpada. Time bismo se približili savremenim trendovima Evrope i svijeta u pogledu održivog građevinarstva, zaštite životne sredine i obezbjeđenja principa cirkularne ekonomije u ovom sektoru privrede, jedne male balkanske države u razvoju“.
Iako uživa u svakom segmentu svog posla, od nastave i nauke pa do rada u praksi, nastoji da konstantno bude okružen dragim i pozitivnim ljudima jer, posebno ističe, zdrava sredina i podrška prijatelja i kolega su temelj svakog uspjeha. Zato i ne čudi što dosta slobodnog vremena provodi sa bliskim ljudima, društvom i porodicom. Kako kaže, posebno voli biciklizam pa mu je tako prevozno sredstvo do posla upravo bicikl. Takođe, ispunjavaju ga i plivanje, fizioterapija i rekreacioni treninzi, a, uz dobru organizaciju, kaže, sve se može postići. S obzirom da, u okviru rada na međunarodnim naučnim projektima, ima priliku da putuje tu se preklope posao i zadovoljstvo. Mišljenja je da, ukoliko se posao ne doživljava isključivo kao nešto što obezbjeđuje egzistenciju nego se u njemu uživa i sa osmijehom se sva dnevna zaduženja obavljaju, onda je to ujedno i najveći hobi. Jer, ljubav je najveći pokretač i ukoliko volimo svoj posao nikada nećemo biti umorni.
Jovana Salata/Glas Trebinja
