Mediteranski grad koji ne izlazi na more, najljepše predgrađe Dubrovnika, grad sunca i platana, zavičaj čuvenog pjesnika Jovana Dučića, mala varoš u kojoj su snimani veliki filmovi…
Sve ovo, i još mnogo toga, moglo bi se reći za Trebinje, po mnogima najljepši grad u Republici Srpskoj. I grad iz kojeg ljudi odlaze.
Kada pitate Trebinjce zašto ostaju u svom gradu, svi redom će reći: zbog klime. Lijepo je živjeti u varoši sa 260 sunčanih dana u godini. A i more je blizu. Za pola sata vožnje eto te u Herceg Novom, ili u Dubrovniku.
Parking tri puta skuplji nego u Banjaluci
Kad pitate Trebinjce zašto ljudi odlaze iz ovog grada, spisak je malo duži. Kažu, nema posla. Ako nisi dobar sa „onima odozgo“ ni u kiosku se ne možeš zaposliti. Pa onda nepotizam, korupcija, spletkarenje. Pa skupoća.
U Trebinju sat parkinga u prvoj zoni košta tri marke – tri puta više nego u Banjaluci! A parking servis je „poklopio“ čak i parkirališta ispred stambenih zgrada.
I na pijaci su voće, povrće, suvo meso i sir skuplji nego u glavnom gradu Republike Srpske i nekako barabar sa Beogradom i Novim Sadom. Došlo je dotle, kažu Trebinjci, da mnogi odlaze u Dubrovnik da kupuju namirnice u tržnim centrima. Jeftinije je.
Kupiti stan u Trebinju je nemoguća misija. Iznajmiti stan je tek nemoguća misija: otkako je grad na Trebišnjici postao turistička top destinacija, svi koji imaju sobu viška izdaju je turistima.
– Suprug i ja smo kupili stan 2016. godine, po cijeni od 1.400 KM po kvadratu. I činilo nam se da je to mnogo. Danas stanovi na toj lokaciji koštaju 4.500 KM po kvadratu, a plate su, u međuvremenu, povećane za oko 100 maraka – kaže jedna Trebinjka.
Neće da se slika, niti da joj objavljujemo ime. Boji se da će imati problema na poslu. Zato što se „buni“.
Kneževina
Ispijanje kafe ili gustiranje „žilavke“ na nekoj od kafanskih terasa pod platanima zaista je prava uživancija. Ko ima para za takav luksuz. Kafa četiri do pet maraka, čaša vina devet KM, pa ko voli nek’ izvoli. Ali, uz dobru kafu, domaću lozu ili vino, dobićete i pregršt informacija.
Sve što se priča po Trebinju sliva se u ovaj „pres centar“. A priča se, recimo, da u Trebinju, u kojem su prije 60 godina snimani vesterni, uskoro počinje snimanje „Zadruge“. Da, da, one „Zadruge“, koja je u Srbiji „zabranjena“.
– Snimaće Željko Mitrović, na kneževom imanju. Oni su stari drugari – veli jedan od poznavalaca varoških prilika.
Uz brojne druge znamenitosti, a ima ih na pretek, Trebinje je i jedini grad na Balkanu u kojem stoluje knez.
Rodoljub Drašković, kontroverzni biznismen, „kralj čokolade“, vlasnik bivše Industrije alata u kojoj se proizvodio eurokrem, graditelj turističko-zabavnog kompleksa „Grad sunca“ i tako dalje, inače široj javnosti poznat i kao brat političara Vuka Draškovića, u ljeto 2019. je proglašen za „hercegovačkog kneza“. Odistinski. Nije to neka ubleha ni medijski spin.
Savez opština istočne Hercegovine i grada Trebinja jednoglasno je odlučio da Draškovića proglasi za kneza, zato što je dotični „mnogo ulagao u taj region, a sve kao odraz ljubavi prema narodu i svom rodnom kraju“.
„Krunisan“ je 6. avgusta 2019, na svoj 70. rođendan.
Nekoliko dana kasnije, na Veliku Gospojinu, kneza je pohodio lično premijer Republike Srpske Radovan Višković.
– Veliki ljudi treba da prave velika djela, na Veliku Gospojinu, veliki kneže – rekao je tada prajm ministar obraćajući se Draškoviću.
Da nije Dubrovnika…
Jasno je da su u ta doba zvanična Republike Srpska i zvanični knez Hercegovine bili u velikoj ljubavi.
Ali, u međuvremenu je, po ko zna koji put, „pukla tikva“. Knez je nedavno saopštio da će povući sve svoje investicije iz Trebinja. Kako reče, „nema namjeru da investira teško stečeni kapital i svoju energiju u korumpiranom političkom i privrednom ambijentu“.
A onda se u Trebinju, po ko zna koji put, obreo vlasnik „Pinka“, koji je, vele Trebinjci, sagradio kuću pored kneževih dvora i… Vidjećemo šta će na kraju biti.
U međuvremenu, izgradnja velelepne gimnazije u centru grada, koja je trebalo da bude kneževa zadužbina, stala je na pola puta. A trebalo je da bude završena prije tri godine.
Uz skupoću koja se „izdržat ne može“ i uz kneževe poslovne poduhvate, glavna tema naklapanja pod platanima je Dubrovnik.
Jer, svakog jutra na posao u Dubrovnik krene, prema nezvaničnim procjenama, najmanje 4.000 Trebinjaca. Pa se uveče vraćaju kući. Nije daleko, svega 30-tak kilometara, ali ovi „gastarbajteri“ svakog dana dva puta prelaze šengensku granicu. Nije to lako, pogotovo u špicu turističke sezone, ali sila boga ne moli.
– Sreća pa nismo u ratu osvojili Dubrovnik. Da jesmo, ne bismo sad imali gdje hljeba zaraditi – kaže jedan trebinjski šeret, penzioner i demobilisani borac.
Ime, naravno, ne spominje. Neće da se zamjeri, vrag će ga znati kome.
Sloboda ne stanuje ovdje
A njegova mlada sugrađanka, isto anonimna, dobacuje da su „Dubrovčani“ jedini slobodni ljudi u Trebinju, jer im „oni odozgo“ ne mogu ništa.
Tako kolaju varoške priče: bez spominjanja imena, uvijeni u floskule „oni odozgo“ i „zna se ko“, popraćeni značajnim pogledima i još značajnijim klimanjem glavom.
Rijetki su Trebinjci spremni da „popu kažu pop“, javno i bez okolišanja. Od oko 25.000 stanovnika, koliko ih danas, prema procjenama, noćiva u Trebinju, za tri dana boravka u gradu sreli smo, slovom i brojem, troje takvih: jednog mladića i dvije mlade žene.
Svi su oni politički angažovani, autovani opozicionari.
Jedan od njih je Lazar Radan (25), mladi magistar istorije, nekad najbolji student Filozofskog fakulteta u Novom Sadu, koji se vratio u Trebinje i sada sprema doktorat.
Radi kao pripravnik u Muzeju Hercegovine i predaje istoriju u srednjoj školi. Kaže da je svakodnevno izložen pritiscima, ali ga to, veli, neće ućutkati.
Proslavio se izjavom u jednoj TV debati, kada je otvoreno rekao da ga SNSD-ovi moćnici primoravaju da napusti rodni grad.
– Ako odem iz Trebinja, otići ću ne zato što sam loš istoričar, nego zato što sam nepodoban. I neću otići trbuhom za kruhom, nego razumom za dostojanstvom – rekao je tada Lazar Radan.
Grad pod apsolutnom kontrolom čelnika SNSD
Lazar je nedavno objavio knjigu „Ustanak u istočnoj Hercegovini 1875-1878“. Za Srpskainfo kaže da danas u Trebinju nema hrabrih ljudi koji bi bili dostojni potomci ustanika s kraja 19. vijeka.
– I danas su ljudi, kao u to vrijeme, šikanirani, potlačeni, ubijeni u pojam, jedino ih fizički ne ubijaju. Međutim, da su se Hercegovci 1875. ponašali kao ovi danas, njih 90 odsto bi prešlo na islam, jer je to bio jedini način da dobijete neku povlasticu – kaže Lazar Radan.
On tvrdi da je Trebinje zarobljeno partokratijom i da je cijeli grad pod apsolutnom kontrolom čelnika SNSD.
– Oni kupuju ljude za 20 evra. S jedne strane, ljudi su lako potkupljivi. Ali, opet, često se sjetim pokojnog crnogorskog političara Momira Bulatovića, koji je rekao: najgore je što je tih 20 evra ljudima stvarno potrebno – kaže Lazar Radan.
Jedini Trebinjci koji nisu zarobljeni su upravo oni koji rade u Dubrovniku.
– Ali, problem je što njih sve manje zanima šta se dešava u ovom gradu – kaže Lazar.
On vjeruje da mladi ljudi nisu potkupljivi i servilni kao njihovi roditelji, ali je pitanje da li će oni, tako samostalni i slobodoumni, ostati u Trebinju. Jer, većina studenata, koji odu na studije u Beograd ili Novi Sad, nikad se ne vrate u Trebinje.
“Divan grad koji su uništili loši ljudi”
Milica Radanović (31), master preduzetništva, nije studirala u Srbiji, nego u Trebinju, na Fakultetu za proizvodnju i menadžment, gdje danas radi kao asistentkinja. Nedavno je, na iznenađenje mnogih, izabrana za predsjednicu Gradskog odbora opozicionog SDS.
– Nisam mnogo marila za politiku do prije dvije godine, a onda sam se zamislila, kakva budućnost čeka moje dvoje djece. Da li će i oni, nakon završenog fakulteta, morati da konobarišu u Dubrovniku. I odlučila sam da pokušam da nešto promijenim – kaže Milica.
I ona tvrdi da je Trebinje zarobljen grad. I da lokalna vlast ne čini ništa da građanima omogući dostojanstven život.
– Ako niste podobni, ako niste uz SNSD, ne možete dobiti posao, kupiti komad zemlje, voditi privatni biznis. Ne možete ništa – kaže Milica.
Dajana Milišić, šefica Kluba odbornika „Za pravdu i red“ i jedina žena u skupštini Grada, kaže da je Trebinje divan grad koji su uništili loši ljudi.
– Vladajuća koalicija predvođena SNSD-om zarobila je sve institucije, a zarobila je i ljude i pretvorila ih u obične klimoglavce i beskičmenjake. Ali, građani se ne bune, nego javno ćute, a anonimno gunđaju, očekujući da neko drugi riješi njihove probleme – kaže Dajana.
I dodaje da skoro svakog dana, kada dođe u prostorije stranke, u poštanskom sandučiću ili ispod ulaznih vrata zatekne nekoliko prijava, zbog korupcije i nepravde. Kada kontaktira ljude koji su se žalili, svi redom kažu: nemoj mene nigde spominjati!
I dok se stariji mudrijaši dovijaju kako da tuđom rukom uhvate zmiju, mladići i djevojke gledaju od čega se živi.
Iako školska godina još nije završena, tinejdžeri već uveliko špartaju trebinjskim hotelima i kafanama tražeći posla. Većina njih počinje da radi čim završe osnovnu školu. Do punoljetstva već će imati lijepo radno iskustvo.
A kad steknu pasoš i diplomu, većina će napustiti grad sunca: neko trbuhom za kruhom, neko razumom za dostojanstvom.
MONIKA BELUČI I SLOBODA MIĆALOVIĆ
Trebinje je, zbog svojih prirodnih ljepota, pravi magnet za filmadžije. Još 1935. u grad je dojezdila ekipa njemačkog filma „Baron Ciganin“, koji je ekranizacija čuvene Štrausove operete.
Pedesetih godina prošlog vijeka u Trebinju je snimljeno nekoliko filmova, a sedamdesetih je ovaj kraj postao omiljena destinacija za producente vesterna. Ovde su snimljeni i dijelovi čuvenog filma „Old Šeterhend“.
Na Klobuku iznad Trebinja, a dijelom i u samom gradu, Emir Kusturica je 2015. snimao film na „Mlečnom putu“, pa su Trebinjci dobili priliku da izbliza upoznaju čuvenu Moniku Beluči, koja je igrala glavnu ulogu u tom filmu.
Ipak, najveća atrakcija je bila snimanje serije „Ranjeni orao“ Zdravka Šotre, sa Slobodom Mićalović u glavnoj ulozi. Od 2008. godine, kada je u Trebinju snimana ovo serija, ljepote grada na Trebišnjici postaju poznate širom regiona.
Milkica Milojević/srpskainfo.com
