Trebinjka Ranka Beba Kijac bavi se ručnim radom još od ranog djetinjstva, a pomažući pokojnom suprugu Tihomiru Kijcu, koji je bio restaurator u Muzeju Hercegovine u Trebinju, počela je i sama da se bavi obnovom narodnih nošnji iz fundusa Gradskog kulturno-umjetničkog društva “Alat Svislajon” Trebinje.
Nošnje u “Alatu” su počeli najprije sakupljati od seljaka koji su ih posjedovali i to pedesetih godina prošlog vijeka, kada se osnivalo ovo kulturno-umjetničko društvo, pa sada imaju i toke stare više od 100 godina, dijelove nošnji starih preko šest decenija i drugo, a onda su po uzoru na njih pravljene i nove nošnje, ali sve to treba održavati i činiti ih uvijek novim.
“Takvim nekim radom se bavim i ja oko pet zadnjih godina, koliko ima da me pozvala tadašnja direktorica IAT Branka Ratković znajući za moje vještine, budući da sam kao mašinac po struci i sama radila u ovoj fabrici”, kaže Beba.
Od novih nošnji koje je potpuno sama sašila za trebinjski KUD uradila je kompletno mušku i žensku nošnju – krajište, kao i žensku nošnju – kobišnjicu, za mušku nošnju Hercegovine sašila je sve dijelove, dok je ženske, već postojeće, kompletno sredila i jedino šila kape.
Napominjući da su njenih ruku djelo svi džamadani, bluze, pojasevi, kape zavrate i svaki vezeni ukras koji se može vidjeti na ove tri različite nošnje, Beba kaže da su za taj rad bili potrebni dani, čak i mjeseci rada koji je podrazumijevao šivenje, vezenje i na početku je išao teže, ali je kasnije sve bivalo lakše, mada je, kako kaže, znala raditi po cijelu noć i dočekivati zoru uz svoj rad.
Kako kaže, mnogo je lakše raditi više komada odjednom nego pojedinačno, kada sve treba posebno iskrojiti, sašiti, izvesti i u tom slučaju za pojedinačne mušku i žensku nošnju potrebno joj je mjesec dana rada.
Potrebno joj je bilo, kako kaže, samo original dobro razmotriti, ili barem staru fotografiju onoga što radi, onako kako je njen pokojni suprug restaurirao predmete i pravio makete čuvenih hercegovačkih građevina.
“Moj pokojni suprug mi je zaista dosta pomagao, ne samo tako što sam ja gledala kako on restaurira stare stvari, nego mi je, recimo, kada sam radila toledo rad on crtao šeme po kojima sam radila i kao dosta kreativan čovjek davao mi je različite ideje za rad”, kaže Beba, prisjećajući se da je šivenjem počela da se bavi još u školskim danima, kada bi kao srednjoškolka sebi i drugaricama šila odjeću koju su gledali najviše u časopisima i na televiziji.
Radom na nošnjama oživjela je i neke svoje stare uspomene: na vrijeme kada je kao dosta mlada igrala folklor pa se ponovo vratila tome i danas nastupa u “Alatovim” veteranima.
Kaže da je na taj način oživjela sve ono staro u sebi pa je presrećna što je prihvatila ovaj posao jer je sada okružena našom tradicijom i ljepotom, a uz sve to i predivnim ljudima.
Vesna Duka/Nezavisne novine