Južno…
Južno od svih južnih Slovena…
Vijori Hercegovina…
Srpska pelena…
I još južnije od ovih stihova pjesnika i pripovjedača Boža Kijca, vijori barjak znanja u rasadniku znanja, umjeća, duhovnosti…
Gimnazija u Trebinju, koja nosi ime Jovana Dučića, već jedan puni vijek njedri i obrazuje, u znanju njivi najbolje sjeme najboljeg naroda… Mladost hercegovačku željnu znanja, umjeća, vještine… mlade koji žele da naprave korak, dva koraka, tri koraka više od sredine. Da iz ovog ljutog kamena, iz ove posne zemlje koja sunca, vreline, gorčine i težine u izobilju ima. Ali i duhovnosti i Hristoljublja, bratoljublja i sestroljublja, tog duhovnog vrela koje iz predaka izvire a potomcima teče i meandrira u dobrotu i plemenitost.
A u rijeci naše lijepe mladosti, i njih četvoro… Jelena i Mihaela, Aljoša i Jovan, maturanti Gimnazije koji ove posljednje dane gimnazijskog školovanja već duboko u srce usađuju, kao golub pod svoje krilo čuvaju i u srcu njeguju kao zalog novih dana.
Ti novi dani idu istočnim putevima… ili bi, kako oni žele, trebali da idu…
Te staze u stopu prate njihovog zemljaka, rusko-srpskog gorostasa Save Vladislavića.
On je, kako njegov potomak Jovan Dučić napisa, oličenje Srbina iz Hercegovine, koliko duhovnog toliko duševnog, gipskog koliko i ponosnog, opreznog koliko i neustrašivog.
Ovaj sistem školovanja, koji oni namjeravaju da pohađaju, organizuje „Rossotrudničestvo“, ruska savezna agencija za Zajednicu nezavisnih država, za sunarodnike koji žive u inostranstvu i međunarodnu humanitarnu saradnju, a preko Ambasade Rusije u BiH. Ruska Federacija kao stranom studentu obezbjeđuje besplatnu školarinu i nužni studentski smještaj, kao i pripremnu godinu za savladavanje jezika i nastavnog programa.
To je adresa njihovih snova…
„Hvala vam na ovim lijepim riječima. Interesantno je da se ni nakon proteklih vijekova ništa gotovo nije promijenilo. Naši vidici su Rusiji okrenuti, naše želje ka toj beskrajnoj zemlji i prostranstvima znanja i saznanja ostala su ista“, kaže nam Mihaela Zelenović, koja ima želju i namjeru da Dizajn arhitektonskog okruženja studira na ruskom univerzitetu u Belgorodu.
Na ovu priču, tiho, nadovezuje se i njena drugarica iz gimnazijskih dana Jelena Đurica, koja namjerava da studira Elektrotehnički fakultet na nekom od ruskih univerziteta, baš kao i Aljoša Dabović. Njegov plan je da studira Mašinstvo, da svoje znanje nadogradi, stekne i unaprijedi do visokog nivoa.
„U gimnaziji smo mnogo čitali Jesenjina. I njegove pjesme… i misli slobodne, misli kao ptice. E upravo to, misli slobodne i kao ptice…. To očekujemo i tome se nadamo u Rusiji“, reče nam Aljoša.
A tek Jovan Ilić….
On ima jasnu želju, cilj, viziju…. Pogled mu je uprt ka jednom od medicinskih fakulteta, Pirogov i Sečenov u Moskvi, ili fakultetu Pavlov u Sankt Peterburgu, odsjek Stomatologija.
„Znam da veličina kolijevke ne određuje veličinu čovjeka koji u njoj raste, tako da ni mali grad, skromna porodica iz koje polazim u avanturu sticanja znanja i sopstvenog doprinosa stvaranju boljeg svijeta neće me spriječiti u plemenitoj namjeri. Naprotiv, čine me slobodnim da tražim, jednako kao i slobodnim da dajem i pomažem kada god sam u mogućnosti, što i činim svakodnevno shodno mladićkoj snazi i ambiciji koju posjedujem“, kaže nam Jovan…
I šta još i da li je potrebno nešto dodati.
Možda samo za kraj, poezijom završiti.
Njihove su oči pokupile zvijezde
U pogledu im traje nebo
Sudbinu im samo Bog snuje
Zvijezdama ovdje niko ne vjeruje
Ne daj se Stara
Ne daj se Istočna
Zasuči rukave
Prismoči neba
Srbin te stvara
A Bog Srbina treba
A ova zemlja ih treba – i Jovane, i Aljoše, i Jelene, i Mihaele….
Da se vrate i dosanjaju, u svom zavičaju, dječačke i djevojačke snove.
Radio Trebinje
