U prvom vijeku postojanja Gimnazije u Trebinju čak 27 Traparića maturiralo je u njenim klupama. I svi oni su poslije Gimnazije završili fakultete. Njih 14, upisanih do 1965. godine, rođeni su i odrasli na selu, u prilično siromašnim uslovima, ali obrazovanje im je bilo neobično važno. Zato, Traparići u Trebinju važe za glasovite, ugledne i obrazovane.
Traparići vjerni trebinjskoj gimnaziji – Veselin, Đorđe, Ivan i Uroš
Jedan od najpoznatijih Traparića sa Cibrijana je naš sugrađanin Veselin, rođen 1927. godine, nekadašnji gimnazijalac, ali i profesor u trebinjskoj Gimnaziji, koji se vrlo živo sjeća juna 1939. godine.
„Po završetku osnovne škole u Ljubomiru polagao sam u junu prijemni ispit pred tročlanom komisijom, koju su u mom slučaju sačinjavali Jovan Guzina, Rajko Bokić i još jedno lice čijeg se imena ne sjećam. U septembru 1939. sam se upisao u prvi razred Gimnazije u Trebinju. Novoupisanih đaka bilo je skoro stotinjak, pa su nas podijelili u tri odjeljenja. Upisan sam u treće odjeljenje „C“. U mom odjeljenju su bili: Čerović Nedeljko, Dželetović Milorad, Šarić Narcis, Tarailo Drago, Sekulović Dušan, Resulović Džemal, Omeragić Ibrahim i brat mu Mehmed, Pavlović Vlastimir, Mursel Salih, Zubčević Orhan, Guzina Boško, Volić Nazif, Vreća Marko, Vukanović Momčilo, Visković Branko…“ – s lakoćom evocira uspomene Veselin Traparić, kao da je to bilo juče, a ne prije 82 godine.
Poslije mature, Veselin je završio Prirodoslovni – matematički fakultet u Zagrebu, smjer matematika – fizika, i u trebinjsku Gimnaziju se vratio 1956. godine u svojstvu profesora. Nakon prosvjete karijeru je nastavio u Industriji alata gdje je bio jedan od osnivača Informatičkog centra i njegov rukovodilac do penzije. U svojoj 79. godini izdao je knjigu „Traparići 1566-2000“, a u 85. godini knjigu „Kako pčelariti“.
U vrijeme kad je Veselin bio gimnazijalac zgrada Gimnazije bila je u današnjem Muzeju, a njegove prve gimnazijske dane, priča nam, obilježio je trenutak kad je radio javio da je sporazum sa Njemačkom, o prelasku njemačke vojske u blindiranim vozilima preko Jugoslavije u pravcu Grčke, otkazan.
„Tog dana klupe i učionice su ostale prazne. Svi su slušali vijesti i o njima komentarisali, svako na svoj način. Odrasli su predviđali rat, a mi mladi smo stvarali graju uzvikujući razne parole po nagovoru starijih učenika. U tom vremenu nereda, u gimnazijskom dvorištu, na jednom prozoru Gimnazije pojavio se direktor škole Dimitrije Kurilić, upozoravajući nas da se smirimo, ukazujući na strahote koje može da izazove otkazivanje sporazuma sa Njemačkom“ – prisjeća se za Glas Trebinja, Veselin Traparić, samo jednog trenutka koji je prethodio užasu Drugog svjetskog rata i teškog vremena u kome je opstala Gimnazija i riječ predaje Đorđu Žarkovom Trapariću koji nam detaljnije priča o sprezi Traparića i Gimnazije u Trebinju.
„Od starije generacije, a to govorim u ime mojih Traparića sa Cibrijana, moj pokojni otac je jedini muški član koji nije završio fakultet, iako ga je upisao, ali kako on reče ‘neko je morao brinuti o roditeljima i imanju’. Utabani put Gimnazija pa fakultet u našoj porodici nastavljen je i u sljedeće dvije generacije, samo više nije pravljena razlika između muške i ženske djece, a srednja škola se završavala iz grada, iz vlastitih kuća i stanova. Koliko mi je poznato, za sada su u porodici četiri magistra, od toga je jedan na doktorskim studijima, a jedan je magistrirao na Sorboni. Uglavnom smo se opredjeljivali za prirodne i tehničke nauke, ali ni diplomirani pravnici nisu rijetkost. Zanimljivo je da u porodici nemamo ljekara“ – započinje porodičnu sagu Đorđo Traparić, diplomirani inžinjer i šef trebinjske poslovnice Fonda zdravstvenog osiguranja RS, u kojoj radi od 2002. godine.
Ne tako davne 1985. godine Đorđo Traparić je upisao Srednju matematičko-fizičko-računarsku školu, koja se smatra poveznicom između Gimnazije u Trebinju i Gimnazije „Jovan Dučić“. Dakle, bio je to period srednjeg usmjerenog obrazovanja, kada su škole bile podijeljene po OOUR-ima. Njegova škola, priča nam, bila je u okviru OOUR-a 2 Srednjoškolskog centra Trebinje, zajedno sa Jezičko-prevodilačko-kulturološkom školom i Elektro-tehničkom školom.
„Direktor je bio Milenko Milinić, koji je kasnije bio i prvi direktor obnovljene Gimnazije „Jovan Dučić“. Kompletan nastavni kadar našeg OOUR-a je nastavio sa radom u Gimnaziji, naša dokumentacija je u arhivu Gimnazije, iste su učionice, kancelarije, zbornica… tako da se sa pravom naša škola tretira kao poveznica kontinuiteta postojanja Gimnazije u Trebinju u proteklih 100 godina. Zanimljivo je da smo moj brat Radomir i ja maturirali u istoj učionici, sa razmakom od dvije godine, a naša djeca Ivan i Sara 26 godina poslije, takođe u toj učionici, a vjerovali ili ne, u tu učionicu sam nakon 28 godina otišao na prvi roditeljski svom sinu Damjanu“ – smije se Đole, kako ga zovu svi u porodici, dok nam priča porodičnu povezanost sa učionicom, koju svi znaju kao „autobus“ jer je uska i duga pa mogu da stanu samo dva reda klupa.
Kao i većini, srednjoškolski dani su Đorđu Trapariću, pogled u bezbrižnu prošlost, u vrijeme koje vrlo duhovito opisuje.
„Sa ove vremenske distance, mislim da je to bio jedan lijep i stabilan period, ne samo za naš grad, državu, već i mnogo šire. Sistem vrijednosti je, globalno, bio drugačiji, sasvim sigurno bolji nego danas. Sportiste, pjevače i glumce smo voljeli, ali nam nisu bili idoli. Imena političara smo znali, ali nismo obraćali pažnju šta oni rade i čemu služe. Živjeli smo svoj život, imali svoje preokupacije i planove. Bilo je to vrijeme sjajnih druženja, užasnih frizura, smiješne šarene odjeće, prvih dvokasetaša… Metaloplastike iz Šapca, Jugoplastike i Hajduka iz Splita, Željezničara iz Sarajeva… Nikada nam nije bilo jasno kako ovi klubovi dolaze do polufinala Kupa Uefa, a naš fantastični Leotar uvijek ostaje u II ligi zapad. Izlazili smo u Azaro, Magnum, Bajicu, Bežigrad, Frog,… odlazili u kino, na bazene, na more sindikalnim autobusima… Polako smo od onih koji strpljivo sakupljaju lopte iza gola postajali oni koji sve češće ulaze na teren. Više nego danas, Trebinje je bio gradić koji živi skoro svih 365 dana u godini.”
Koliko samo ljubavi Đole Traparić nosi u svom srcu prema svom gradu?! Mogao bi u nedogled opisivati ljepote njegovih ulica, ćoškova, svoda plavog,… ali i zdravog odrastanja njegove generacije. Sa posebnim pijetetom sjeća se gimnazijskih profesora, ali i prijatelja koje je u školskim klupama stekao, kako reče, za cijeli život.
„Nepravedno je nabrajati pa nekog izostaviti. Međutim, za našu generaciju, ali i mnoge prije i poslije nas, legenda trebinjske Gimnazije je profesor istorije i latinskog, Živorad Žika Gadža. Nikada niko nije uspio da shvati kojim redoslijedom proziva učenike ili šta ćemo raditi na sljedećem času. Ušao bi u učionicu, zapisao podatke o času u dnevnik, digao pogled prema prvoj klupi, što je značilo da redar, koji se sam javi, treba da nabroji ko je odsutan i, ako počne sa: „Obradićemo danas…“ to je značilo da taj čas ostaješ bez ruke, jer Žika nije predavao po udžbeniku, već su iz njegovih usta izlazili milioni detaljnih informacija o temi o kojoj priča. Dalje je do tebe. Ako želiš neku ozbiljniju ocjenu, moraš da izmisliš sopstvene stenografske znakove, hvataš informacije u letu i zapisuješ ih. Sveske sa njegovih časova se nisu mogle prenositi na sljedeće generacije, niti prepisivati, jer često nisi mogao da dešifruješ ni šta si sam zapisao. Profesor matematike Murat Hadžismajlović, zvani Car. Nadimak bio više nego adekvatan, jer i pored prilično niskog rasta, u njegovom prisustvu nije bilo nikakve sumnje ko vlada teritorijom. Šale su bile česte, a on prava osoba da prenese znanje iz osjetljivog i bitnog predmeta kao što je matematika. Iz mnogo lijepih razloga bitno je pomenuti i nedavno preminulog Dušana Dula Kovačevića, profesora marksizma. Došao je u naš razred kao golobradi mladić. Oni živahniji učenici mislili su da će sa njim zbog toga lako izaći na kraj. Vrlo brzo im je pokazao da se varaju i kako se se lako nameće autoritet, onda kada taj autoritet zaslužuješ, a gradivo koje nam je predavao, potpuno novo i konfuzno za nas, nam je sasvim približio. Bio je jedan od onih profesora koje rado srećeš i mimo učionice.Profesor informatike Zvonimir Sušak nas je na pravi način uveo u taj, do tada, potpuno nepoznat svijet. Neobičan je bio njegov način i predavanja i ocjenjivanja. Mnogi od njih su zaslužili da ih pomenem, ali vremena i prostora za to je malo. Sasvim sigurno posebno mjesto zauzima naš razrednik Čedomir Čedo Šotra, profesor fizičkog, a u lijepom sjećanju ostaju profesorica fizike Milojka Tomanović, biologije Radmila Borković, hemije Jasna Hadžović, engleskog Anica Gurović, profesor geografije Vojin Mišeljić, srpsko-hrvatskog Slobodan Pravica, ONO i DSZ Svetozar Cvele Kujačić i Božidar Radanović, profesorica Osnova elektrotehnike i elektronike Snežana Maroti, umjetnosti Selma Arslanagić… Naš direktor Milenko Milinić… teško ga je i pomenuti, a da se čovjek ne osmjehne, a da istovremeno ne bude sjetan. Njegov doprinos kasnijoj obnovi Gimnazije je nemjerljiv.“
Iako s osmijehom na licu priča o gimnazijskim danima, Đorđo Traparić se uozbilji pri pomenu kriterijuma ocjenjivanja, učenja, vježbanja… Priča nam da današnji gimnazijalci ne mogu ni da pretpostave šta je u njegovo vrijeme značilo dobiti peticu.
„Učili smo koliko smo htjeli da budemo dobri, a uglavnom smo htjeli da budemo odlični. Niko nas nije tjerao, mislim da niko nije uzimao privatne časove. Kriterijumi i karakter profesora je bio jasan, nije bilo nemoguće ni kod koga dobiti peticu. Moje okruženje i ja smo voljeli da budemo odlični, nismo mrzili da učimo, nisu mi problem bile neprospavane noći nad knjigom marksizma, sa zbirkama Dimić iz fizike, Vene ili Belajčić iz Matematike… sutra je osvitao novi dan za druženje sa drugovima, bilo je vremena da se završavaju obaveze kući i na selu, da se izlazi u grad koliko hoćeš“ – potvrđuje Đorđo riječi mnogih trebinjskih gimnazijalaca o znanju koje se sticalo u gimnazijskim klupama.
Da Traparići ostaju vjerni Gimnaziji kao srednjoj školi, ali i prirodnim naukama, dokazuje i Ivan Traparić. Ivan je sin Đorđovog starijeg brata Radomira. Diplomirao je fiziku na Fizičkom fakultetu u Beogradu, na smjeru Primenjena i kompjuterska fizika, a zatim završio i Master studije na istom fakultetu na smjeru Teorijska i eksperimentalna fizika. Trenutno je na doktorskim studijama na smjeru Fizika jonizovanih gasova i plazme. Kao doktorant zaposlen je na Institutu za fiziku u Beogradu, gdje radi eksperimentalni dio svoje doktorske disertacije. Sve to za 24 godine?!
„Upisao sam Gimnaziju ‘Jovan Dučić’ 2011. godine. U početku je svakako bilo teško, trebalo se navići na profesore, njihova očekivanja i način rada. Stoga mi je prva godina bila malo teža nego naredne tri. Na kraju prvog razreda moj uspjeh je bio vrlodobar, a drugi, treći i četvrti sam bio odličan. Naravno, pored samog učenja, trebalo se uklopiti i u novi razred“ – započinje naš razgovor predstavnik najmlađe generacije Traparića gimnazijalaca i očigledno genijalaca.
Prije samo šest godina Ivan je maturirao u trebinjskoj Gimnaziji te su njegova sjećanja na taj period vrlo živa. S radošću se sjeća mnogih detalja vezanih i za drugove i za profesore.
„Najljepši utisak ostavila Jelena Mandrapa, naš razredni starješina i profesor srpskog jezika i književnosti. Mi smo njena prva generacija. Naš odnos je bio zasnovan na međusobnom povjerenju i uvažavanju pa smo na časovima srpskog jezika uživali. Zahvalan sam i profesorici engleskog jezika. Od Divne Spaić smo naučili engleski jezik, ali i odgovornost prema sebi i drugima. Bio je dirljiv i njen govor na kraju četvrtog razreda, kada je rekla mišljenje koje je stekla o svakoj osobi u razredu. Takođe, želim pomenuti i profesoricu hemije Jelenu Kosić i profesoricu biologije Slavicu Mišeljić. Kod njih sam stekao osjećaj šta znači naučiti za najvišu ocjenu, jer su imale visok kriterijum (naravno nisu pretjerivale), te se i danas sjećam dosta toga iz hemije i biologije“ – nastavlja naš razgovor Ivan i ističe da je posebno ponosan na svoje školske drugove jer su uvijek bili solidarni, predusretljivi i druželjubivi.
„Najviše me raduje činjenica da su skoro svi iz moje generacije završili fakultete, zasnovali porodice, započeli profesionalne karijere i osamostalili se. Smatram to uspjehom u današnje vrijeme“ – zaključuje naš kratki razgovor Ivan Traparić.
Osnovana prije stotinu godina, Gimnazija je bila i ostala rasadnik budućih intelektualaca brojnih generacija Traparića, ali i drugih trebinjskih porodica. I neka tako i ostane do sljedećeg jubileja.
Traparići i profesori u Gimnaziji!
„Procentualno veliki je broj članova moje porodice, nakon završene Gimnazije u Trebinju i fakultetskog obrazovanja radio je u prosvjeti. Među njima su Veselin i Milovan bili profesori matematike baš u trebinjskoj Gimnaziji, a moj stric Obrad je bio profesor fizike u gimnaziji „Aleksa Šantić“ u Mostaru i povremeno asistent na Građevinskom fakultetu. Kada su moj sin i bratić upisali Građevinski fakultet u Podgorici, među preporučenom literaturom je bila zbirka zadataka koju je on pisao, više od 20 godina nakon njenog izdavanja, a njegovi udžbenici su bili uvršteni i u zvanične nastavne programe u predratnoj Jugoslaviji. Rijetko bi ko od njih dočekao penziju sa dnevnikom u ruci, ali je stric Milovan, nakon profesorske karijere nastavio da radi u prosvjeti kao prosvjetni inspektor, a kasnije je dao svoj doprinos u obnavljanju trebinjske Gimnazije i osnivanju Fakulteta za proizvodnju i menadžment, kao potpredsjednik Izvršnog odbora opštine Trebinje“ – dodaje Đorđo Traparić.
Utakmice profesori – učenici
U posebnom sjećanju Đorđa Traparića su utakmice profesori-maturanti na Brekani.
„Profesori su bili u prednosti, jer su decenijama igrali zajedno, ali smo se mi ipak nadali. Konačnog rezultata se ne sjećam, a i nije za javnost. Još uvijek boli i nakon 32 godine. Sjećam se samo akrobacija profesora Žike i trenutka kad je go dao makazicama. Nisam igrao, nisam bio ni u širem izboru, jer je bilo dosta boljih od mene. Ipak sam otišao, zajedno sa svima njima, u restoran „Opstanak“, današnji Eparhijski dom, na tradicionalnu večeru, piće i muziku poslije te utakmice. Profesori, su bili presrećni, a mi prilično pokisli na početku. Kasnije smo se, ipak, „raskravili“ i proveli noć u nezaboravnom veselju i druženju.
Uroš Traparić, profesor Tehnološko–metalurškog fakulteta
Uroš Traparić je završio Gimnaziju prije šest decenija, a zatim je postao inžinjer i magistar tehničkih nauka. Penzionerske dane provodi u Beogradu i rado se sjeća, kako napomenu, najljepšeg perioda u životu.
„Grad je, kao i sada, bio poznat po svojoj ljepoti. Miran grad, pun dobrih i čestitih ljudi. Gimnazija je bila u Starom gradu, a mi, gimnazijalci, se redovno kupali na Trebišnjici. Sa zadovoljstvom se prisjećam školskih drugova i drugarica sa kojima sam i danas u kontaktu, a sa velikim poštovanjem pamtim i gimnazijske profesore. Posebno bih istakao profesora Jovana Guzinu, sa kojim sam lično sarađivao u rješavanju matematičkih zadataka. U to vrijeme svi predmeti su se izučavali podjednako. Meni je bila najdraža i najlakša matematika, te sam stoga u daljem školovanju i izabrao fakultet tehničkog tipa. U moje vrijeme gimnazijalci su najviše igrali fudbal pa vam ne trebam dodatno opisivati radost kad bi Crvena Zvezda dolazila u Trebinje, a često se to dešavalo. Vrijeme smo provodili i u školskoj šahovskoj i matematičkoj sekciji, koju sam u to vrijeme ja vodio“ – istakao je u našem kratkom razgovoru Uroš Traparić, koji je u profesionalnoj karijeri radio kao srednjoškolski profesor u tehničkim školama u Boru i Beogradu te profesor na Tehnološko-metalurškom fakultetu u Boru i rukovodilac proizvodnje u jednom od pogona Industrije alata u Trebinju.
Jelena Danilović/Glas Trebinja
