U mojim malo požutjelim reporterskim bilježnicama, bez preciziranih datuma, otkrivam dvije donekle slične priče vezane za berkovićko selo Hatelje. O dva učitelja maratonca, dva strasna zaljubljenika posla, dva prosvjetna misionara, kakvih je poodavno nestalo čak i u ovim našim hercegovačkim vrletima. Gdje, gle čuda, u poratnim decenijama, posebno nakon Drugog svjetskog rata nisu bili rijetkost… U današnjem digitalnom svijetu možda bi djelovali i pomalo anahrono, smiješno… Samo, bez njih današnjeg svijeta ne bi ni bilo, odnosno – taj bi svijet bio mnogo nazadniji, primitivniji… Zato nemojte da vas hladni naslov odbije od čitanja ove tople priče.
Spaso Đurica je znao da je sreća voljeti druge
Mrljava kugla Sunca titra u žućkastim oblacima istoka. Srensle i glog osipa bjelina, a u čaškama trešnjevog cvijeta bučna muzika pčele najavljuje začeće novog ploda. Sumorno proljeće 1993. neodlučno okapava nad istočnom Hercegovinom, nad Dabricom i riđim kopovima boksita, na koje lijeno izlaze prvi gušteri više omamljeni malo jačom svjetlošću, nego nebeskom toplinom. Učitelj Spaso Đurica briše orošeno čelo, grabeći stazom prema školi dvadeset peti kilometar, otkako je jutros, ispraćen prvim pijetlovima, krenuo ispod Hateljskih greda, dok mu je za leđima trnula kriška mladog Mjeseca, a praskozorje halapljivo krckalo razigrane zvijezde po horizontu.
Možda je gdje usput umornim korakom samlio i bokor prvih ljubičica, ali ga nije osjećao. Rat je. Čula otupjela. Mirisi skoro ne postoje, boje izblijedile, uho ne reaguje ni na pjesmu kosa samotnika sa najviše grane olistalog graba, traži jači zvuk. Fijuk metka… potmuli eho granate! Srećom, ništa. Samo, sreća je ovdje na kraju srpskog dijela svijeta kratkog vijeka…
Popiće kafu i uz nju jednu ljutu u nekoj kući Gordića, Medana, Mihića, Đurica, Smiljanića, Jelačića, Radišića, Herbeza, Vukovića, Pudara… svejedno. Dogovoriće se kod koga će konačiti ove sedmice, do petka. Svima, drag gost. Još jedne sedmice, znači, ostaće s njima – sa starcima, ženama, djecom… jer, rat je, ostali su na frontu. Dabričane zato Spasin dolazak zagrije bolje od škrtog aprilskog sunca.
Berkovići s pogledom na Hateljske grede
Bivša dabrička škola je porušena. Nastava se izvodi u privatnoj kući Vlade Gordića, čovjeka koji je davno odselio u Kikindu, a kuću ostavio selu… Nekom čudnom ironijom sudbine, ista kuća je korišćena za školu poslije Drugog svjetskog rata!
Da je Spaso Đurica odbio da ponedjeljkom pješice prevaljuje tih 25 kilometara – i petkom, naravno, u obrnutom smjeru isto toliko, prema svojoj kući u Hateljima (dva kilometra sjeveroistočno od Berkovića), škole u Dabrici ne bi bilo. A 15 učenika moralo bi se snalaziti kako ko zna, umije, i što je najpresudnije – kako čija porodica može.
Ali, ovaj učitelj, jedan od najsvjetlijih likova iz moje hercegovačke reporterske bilježnice, sa čijih sam požutjelih stranica prepisao gornje retke, nikad nije dolazio na takvu pomisao.
Nije, jer Spaso Đurica učitelj je po krvi. Volio je onih 15 kuštravih đaka, kao i mnogobrojne prije njih, a podsvjesno u njemu su odzvanjale riječi, što ih je davno zabilježio njemački pisac Herman Hese: „Blagost je jača od strogosti, voda je jača od stijene, ljubav je jača od sile… Nije sreća biti voljen, svako voli sebe, ali voljeti drugog – to je sreća!”
Čime drugo i kako objasniti one godine iz biografije seoskog učitelja koji je pješačio po 25 kilometara do škole, da bi u njoj – na samo kilometar i po od prvih borbenih linija predavao za četiri razreda pune četiri godine?
– Nisam bio jedini učitelj u Hercegovini koji je tada pješačio, ali vjerujem da je malo koji od njih napravio toliku pješačku kilometražu. Ne kajem se. Srećan sam da sam pomogao tamo gdje sam mogao i kako sam najbolje mogao. A bilo je, iskreno ću reći, teško. Vrlo teško. Katkad stigni dojava: očekuje se granatiranje; tad bismo svi bježali iz škole, sklanjali se gdje dalje, u nečije druge kuće, za koje se procjenjivalo da su sigurnije… Erih Kestner napisao je onu dječju knjigu “Leteći razred” o nečem sasvim drugom, no mi smo vam u to ratno vrijeme bili “leteći razredi” ka sigurnijem skloništu…
Učitelj Spaso nije postao bogati Hercegovac… Ali je postao čovjek bogat iskustvom. Po završetku Učiteljske, u Mostaru, prvih pet godina predavao je u Bitunji kod Stoca, onda u Pušištima, petnaestak kilometara od Stoca prema Neumu, potom do početka rata u selu Ljuti Do, na petom kilometru zapadno od Berkovića… Imena destinacija ne zvuče odveć otmeno i gordo…
Uspomene – Spaso Đurica i njegovi đaci u Ljutom Dolu
A kad sve sabere, Spaso Đurica evo, gotovo četiri decenije upućuje seosku djecu u tajne školskog znanja! Ponovo je u područnom odjeljenju berkovićke Osnovne škole “Njegoš“, ponovo u Ljutom Dolu – sa pet đaka prvog i drugog razreda: Danijelom Piljević, Zoranom Džombetom, Pavlom Ćetkovićem, Danijelom Samardžić i Vanjom Radan… Lagano se bliži i penzija. A i sam Spaso je seosko dijete. Pa kad mu je brat Čedo odselio u Vojvodinu, u Staru Gajdobru kod Bačke Palanke, kazao je roditeljima: ja ću živjeti s vama. I?
– I – veli – brat odselio, sestre se poudavale, roditelji umrli… Ovdje u Hateljima bi na našem imanju, da nisam ostao, danas bila pustoš… Ovako imam, sinove Dušana i Dragoslava, unučad… 40 dunuma imanja. Polovina je pašnjak. Drugu polovinu obrađujem i obrađujući uživam, naročito u voćarstvu! Želja mi je da ovdje dočekam penziju, na svom imanju i u svojoj kući, da me ovdje posjećuju moji brojni dragi đaci, među njima je danas dosta uspješnih ljudi. Najviše dobrih radnika… ali i inženjera, ljekara, doktora nauka…
Podaleko i od gradskih i od velegradskih zbivanja i kontakata, Spaso Đurica nikad nije dobio zvučno priznanje, recimo ono “Najdraži učitelj”. Međutim, i bez te papirnate potvrde, on je to bio i ostao mnogim svojim đacima. Đacima koje je volio… A, “srećan je onaj koji voli druge”…
U ovim, i svim drugim vremenima.
BILO JEDNOM U BEŽĐEĐU
Osam godina bi i Branka Šetku u Hateljima budili pijetlovi. Ustajao bi hitro i kretao stazama i bogazama, na 25 kilometara dugi put, prema nevesinjskom selu Bežđeđu, gde su ga čekali đaci, željni znanja… Popodne bi se istim stazama i bogazama vraćao kući. Znači 50 kilometara dnevno. Ponoviću: 50 kilometara dnevno!!! O tim godinama s njim smo ćaskali u ono doba dok je bio u četverorazrednoj područnoj školi berkovićke Osnovne škole “Njegoš” u Strupićima:
– Poslije završene Pedagoške akademije u Sarajevu, 1974. godine – pričao nam je – vratio sam se u Hatelje i počeo da radim u nevesinjskom selu Bežđeđu. Do njega sam morao da putujem 25 kilometara u jednom smjeru. Samo pješačenje do škole nije bila neka neobičnost, mnogi učitelji onog vremena u Hercegovini, pješačili su do tih seoskih škola gdje su radili, ali moja kilometraža zaista je bila povelika. Ni poslije nikog nisam sreo ko bi imao veću! To jeste toliku, ali svakodnevnu!
Branko Šetka i njegovi đaci u Strupićima
Budio bi se Branko Šetka s onim prvim pijetlovima i prije praskozorja kretao uza stranu, iznad kraškog Dabarskog polja, između onih hateljskih litica, Hateljskih greda, koje strahovito liče na čuvene prizore iz crnobijelih vestern filmova, pa nadalje preko Trusine… Čekala su ga tri sata prilično brzog hoda, dok ne stigne u nevesinjsko seoce – i školu sa 37 đaka.
– Nisam – dodaje Branko Šetka – bio uopšte rijedak učitelj pješak u Hercegovini. Išao sam i po kiši i po vjetru, i po žegi, po svakakvom vremenu, osim onom mećavnom i sniježnom: kad bi snjegovi zavijali staze i prolaze, pretvorivši Trusinu u bijelu pustoš, u kojoj caruju hučni sjeverac, led i snijeg. Tada bih ostajao i noćivao kod prijatelja u Bežđeđu. Imao sam dobru kondiciju. U Sarajevu sam se, prije toga, bavio sportom: 1968. sam se upisao u Karate klub “Bosna”, a za nepune četiri godine postao sam majstor karatea i sa ponosom nosio crni pojas drugog dana!
Osam godina proveo je u Bežđeđu u vremenima kad učitelj nije bio samo školski pedagog i vaspitač, nego i narodni savjetnik u brojnim poslovima, odnosno kad je, da ne okolišimo, učitelj bio najugledniji čovjek u selu. Zvali su ga u pomoć prilikom raznih nevolja što ih je sa sobom donosila svakodnevica, ali i na slave, na sijela, igranke, svadbe, na sve moguće skupove…
Trajalo je to tako, sve dok škola u Bežđeđu nije spala na četiri đaka, nakon čega je Branko krenuo da učiteljuje po drugim školama, dok, evo, nije stigao u Strupiće i dok nije minulo 36 njegovih školskih godina.
I eto, tu u Strupićima, dok se kraju bližila još jedna školska godina i mirisalo ljeto kroz zatalasane trave Dabarskog polja, u učiteljevom sjećanju budile su se uspomene, s posebnim žarom nekako su sijale baš one iz pješačkog perioda prema Bežđeđu, one godine kad su ga na put ispraćali prvi pijetlovi, a pratila duga škripa šljunka na putevima i stazama, što su ga, pod još “nepogašenim” zvijezdama, vodile ka onoj školi – školi, koja je, nažalost, polako ali neumitno gasnula sa osipanjem seoskog stanovništva… Sve dok je na kraju nisu zatvorili…
Hm, padne mi, na kraju će nam reći, tako na pamet: malo bi ko od ovih mojih sadašnjih đaka u Strupićima mogao i u mašti zamisliti da je to tako bilo.
A bilo je… Bilo je u Bežđeđi…
Bilo je tako jednom u Hercegovini!
Žarko Janjić/Glas Trebinja
