Vaskularni hirurg STEFAN DUČIĆ: UVIJEK SE VRAĆAMO ZAVIČAJU

Možda je to dug onom vremenu kada se formiramo kao ličnost i pripremamo za velike stvari u životu. Vrijeme provedeno u zavičaju vezano je za najljepše uspomene, koje pamtimo do kraja života.

Ovo je, poprilično, korektan uvod u priču o Stefanu Dučiću jednom od najmlađih, ako ne i najmlađem vaskularnom hirurgu u Kliničko bolničkom centru Srbije.

Ovo je priča o dječaku koji je rastao u Trebinju a u Beogradu napravio prvi veliki iskorak u profesionalnoj karijeri.

Ovo je priča o studentu Medicinskog fakulteta u Beogradu koji nikada nije odustao i bio je najbolji od najboljih na Beogradskom univerzitetu.

Ovo je reportaža o vaskularnom hirurgu sa kojim se već ponosi Hercegovina ali i vrhunskom stručnjaku koji Trebinje i dalje osjeća i uvijek će ga osjećati kao svoj grad.

“Moram vam priznati da, kao dječak, u momentu odrastanja na ulicama Trebinja, voleći život, prirodu, ribolov i ljepote Hercegovine nisam pomišljao da će medicina biti moj izbor. Ali oduvijek sam znao da ako i kad odem iz Trebinja u rodni grad ću se vratiti kao pobjednik. I da ću se odužiti mom kraju. Mi Dučići smo se u Trebinje uvijek vraćali“, kaže nam doktor Dučić i nastavlja. “Kada sam izabrao Medicinski fakultet shvatio sam da je to moj najbolji mogući izbor. U stvari, da budem pošten, znao sam da je hirurgija moja opcija. Nije bilo nikakve dileme da li će to da bude kardiologija, neurologija, nešto drugo. Ne. Isključivo hirurgija. U tome sam uspio. Za sada“, priča nam doktor Stefan.

Vaskularna hirurgija, tek se kasnije ispostavilo, bila je konačan izbor.

Svršeni studenti Medicinskog fakulteta imaju pola godine staža koje koriste da se oprobaju ali i opredijele. Za buduće hirurge izbori su vaskularna hirurgija, kardiohirurgija i neurohirurgija. Stefan nam kaže da je iskoristio za svaku granu po mjesec dana da bi vidio i „osjetio“ da li mu se to sviđa ili ne.

„Prvo sam otišao na neurohirurgiju i shvatio da mi se to apsolutno ne sviđa. Za mene je mnogo depresivna. Hirurg na operaciji uradi sve kako treba, uradi savršeno operaciju, ali, nažalost, rezultati često izostanu. Pacijenti su depresivni, to su po pravilu teške traume i teške posljedice.To me nije privuklo. Kardiohirurgija je bila drugačija. Moram priznati da me je u početku privukla ali nekako nisam vidio toliko uzbuđenje u kardiohirurgiji kolikogod to čudno zvučalo. Kardiohirurgija obično ide kako se planira, nema velikih izuzetaka od operacija. Zato sam zavolio vaskularnu hirurgiju.”

Ipak, čini se da je za sve „zaslužan“ slučaj ili je to možda ipak bilo i neko Božije proviđenje.

„Bio sam na jednom dežurstvu kada je jedan naš cijenjeni profesor operisao jednog dječaka. Zvali su ga hitno da dođe. Sve se odigravalo munjevito. Uigrana ekipa koju je predvodio naš eminentni profesor za 15 minuta je operisala dječaka, riješila problem od koga bi to dijete moglo da umre. Profesor se, kada je sve dobro završeno, zahvalio svima, mahnuo im i rekao ‘ovde sam ja svoj posao završio’. Ja sam u tom momentu bukvalno sam sebi rekao ‘e to hoću da budem’. To je bila prelomna tačka kada sam odlučio da je vaskularna hirurgija moj izbor“, kaže nam on.

Vaskularna hirurgija se bavi dijagnostikom, operacijama i liječenjem krvnih sudova, koji uključuju dio od srca i čitavu periferiju. Vaskularna hirurgija ne uključuje samo srce i mozak, odnosno krvne sudove koji se nalaze u lobanji. Sve ostalo je domen liječenja vaskularnih hirurga.

„U nizu tih komplikovanih operacija pamtim jedan slučaj. Hitno je kod nas na kliniku helikopterom dopremljen dječak sa ozbiljnom traumom, životno ugrožen, ali srećom na vrijeme je došao. Bukvalno smo ga na rukama unijeli na operacioni sto. Operacija je odlično protekla a dječak, kada je sve završeno i kada je polazio kući, svima nam je poklonio po jedan crtež na kome je sve nas nacrtao. Svi su imali osmijeh na licu osim mene. Upitao sam ga zašto sam samo ja bez osmijeha – rekao mi je da je moje lice tako upamtio. ‘Doktore Stefane, bili ste mnogo zabrinuti’“.

NEMIRNI DUH DJETINJSTVA

„Možda zvuči kao fraza, Trebinje je moja oaza mira i relaksacije. Volim ribolov, volim poeziju i naše pjesnike. Volim Dučića. Mislim, ja sam Dučić pa moram da volim Dučića, ha-ha-ha… Volim i Rakića, Crnjanskog… Zaista volim veliki broj naših pjesnika. Kada bih sada razmišljao o svom djetinjstvu razmišljao bih o Stefanu kao o nemirnom djetetu koga nije moglo ništa vezati čak ni za knjigu. Mislim da je taj moj mladalački, nemirni duh, u tom ranom djetinjstvu odredio čime ću ja da se bavim. Volio sam da se penjem po drvećima, da idem po rijeci, da preskačem splavove… Ta kombinatorika, snalažljivost, okretnost koju dobiješ u djetinjstvu, kasnije može da bude od velike pomoći“, priča nam sa osmijehom najmlađi srbijanski vaskularni hirurg, naš Trebinjac, doktor Stefan Dučić.

U hirurgiji, kao i u mnogo čemu, tim, ekipa su preduslov za uspjeh. Tim u kome su ravnopravni stručnjaci oba pola. Iako su neki skloni da kažu da dame ne mogu biti uspješni hirurzi.

„To je klasična predrasuda! Pazite, kod nas na klinici ima nekoliko doktorica koje su savršeni vaskularni hirurzi. Takođe, na istoj klinici, pošto se moja klinika dijeli na kardiohirurgiju i vaskularnu hirurgiju, izuzetno uspješno operišu dvije dame, savršeni kardiohirurzi. Žene hirurzi se mnogo više žrtvuju u odnosu na nas muškarce, žena ima to breme da mora da ima porodicu, mora da rađa. Kada ode na porodiljsko, a to je minimum od 15 do 20 mjeseci, pravi se duga pauza. Vjerujte, nije isto kad sam ja mjesec dana na pauzi, kada ne operišem pa se vratim na operaciju pa sam sebe pitam ‘šta mi je ovo?’, ‘je l’ nešto radim pogrešno?’ Ponekad se osjetim kao da nisam operisao mnogo više od tih mjesec dana. U tim trenucima, u dugim pauzama, izgubi se pomalo rutina i zato mislim da je to jedina razlika između muških i ženskih hirurga. A što se tiče sposobnosti, mislim da nema nikakve razlike. Eto, čak bih tu spomenuo jedan savršen citat. Kada su Ajnštajna pitali slično pitanje, on je rekao da će u 21. vijeku biti predominacija žena. Zašto – zato što su vjekovima bile suprimirane. Isto je tako u hirurgiji, prije 50 godina u hirurgiji niste imali žene. Hvala Bogu da je sada drugačije”, priča nam doktor Dučić.

Zamolili smo ga da nam opiše da li mladi hirurg ima tokom operacije trenutke straha, neodlučnosti, nesigurnosti. Doktor Dučić nam kaže da su to stvari koje definišu dobre hirurge. “Događa se, neka od tih situacija uvijek postoji ali ne smije da se javno pokaže, da se vidi. Naša jedina opcija je pobjeda. Na operaciji mora da se pobijedi, mora da se napravi razumno rješenje. Naravno da postoje nepredviđene situacije, ali što se više čovjek susreće sa tim nepredviđenim situacijama one mu postaju ne-nepredviđene, i mi pobjeđujemo. Imamo toliku seriju operacija i toliko pacijenata da se praktično takve situacije jako rijetko dešavaju.”

Kako nam reče doktor, hirurgija nije pojedinac. “To ne postoji. Ko god vam kaže tako znajte da vas je slagao. Hirurgija je isključivo tim koji kreće od medicinske sestre, tehničara, anestetičara, anesteziologa i ostalih članova hirurškog tima. U sportskom žargonu da se izrazi, mi nismo jedna košarkaška petorka, više smo jedan odlično uigran fudbalski tim.”

Ipak, naš sagovornik u razgovoru je želio da ukaže i na veliki zdravstveni problem, koji je u Trebinju sve masovniji.

„Mi smo u Beogradu pokrenuli skrining, odnosno prijevremeno otkrivanje jednog oboljenja aorte – to je proširenje glavnog krvnog suda u stomaku. Bitno je govoriti o ovom problemu jer je smrtnost kod pucanja tog krvnog suda veća od 80% u najsavremenijim kliničkim centrima, kao što je naš klinički centar. Mi imamo jednu od najvećih serija takvih uspješnih operacija na svijetu, što uvijek ističemo sa ponosom. Ali pazite ovo, kad se to desi u Trebinju, mislim da je smrtnost bliža 100% nego 80% i zbog toga je bitno da se takvi pacijenti otkriju i operišu na vrijeme i da se prevenira njena najveća komplikacija, to jeste pucanje krvnog suda. Svi pacijenti, ljudi stariji od 65 godina, prvenstveno muškarci, treba jednom da urade ultrazvuk trbušne aorte. Ljudi koji imaju nasljedni faktor u porodici pregled treba da urade 10 godina ranije, znači oko 55 godine. Prvi put, u zavisnosti šta se na tom ultrazvuku otkrije, postoje tri opcije. Ukoliko ultrazvuk pokaže da nema nikakvo proširenje, taj pregled više vjerovatno nikad neće ni trebati. Treba zapamtiti, aneurizma nije nešto što nastaje preko noći, razvija se dugo vremena i obično ako je neko nema u 65 godini, neće je ni imati.  Druga opcija je da ima malu aneurizmu koja zahtjeva praćenje ali ne i operaciju. Kad kažemo malu aneurizmu – to je od 3 cm do nekih 5 cm i to zahtjeva određeno praćenje na vremenske intervale. Treća opcija zahtjeva hitno reagovanje. Postoji mogućnost da pronađemo kod čovjeka aneurizmu koja je preko 55 mm i ona zahtjeva operativno liječenje. Ono što ću ponovo naglasiti jeste da je smrtnost kada pukne više od 80% a smrtnost u normalnim uslovima operacija, kada ona nije pukla i kada se čovjek pripremi za to, manja je od 1 posto.”

Doktor Dučić naglašava da naši ljudi imaju bezrazložan strah od pregleda. Po onom uvriježenom, “Bože daj samo da mi nešto ne nađu”.

“To je ono što definiše problem. Na žalost, ne priča se puno o ovim stvarima, često ljudi nemaju mogućnost da čuju o tome i ja vjerujem da će određeni broj ljudi otići da uradi taj ultrazvučni pregled. Prije 20 godina ljudi nisu znali šta ja aneurizma. Prije bi se govorilo da je neko ‘umro naprasno’. Vjerujte, u velikom broju tih slučajeva uzrok je bila aneurizma trbušne aorte. Moramo apelovati na ljude, pogotovo ljude koji su pod povišenim rizikom, oni kod kojih je neko iz porodice imao takve simptome. Zatim, apsolutno je naučno i klinički dokazano da ljudi koji puše imaju mnogo veći rizik za nastanak aneurizmatske bolesti. Rizik da imaju ovakve probleme imaju gojazni ljudi koji imaju, da tako kažem, pasivan način života. I to ne samo aneurizmatske nego i druge bolesti krvnih sudova, ali ova je najfatalnija”, govori nam doktor Dučić.

Doktor Dučić nam kaže da želi da pomogne Trebinju. I da mu je to velika želja. “Ne da me ta želja vuče nego… Imao sam razgovore sa rukovodstvom bolnice, prvenstveno sa direktorom Lambetom. I mislim da ćemo naći rješenje o saradnji. Ubijeđen sam da ćemo te stvari apsolutno realizovati. Jer ipak, koliko god mi operisali bilo gdje drugo po svijetu, srce nas uvijek snažnije vuče da pomognemo našem Trebinju. Zavičaj je samo jedan”.

Ratomir Mijanović/Glas Trebinja