ZASTAVA 101 – klasik i danas popularan: AUTO ZA GUŠT

Zastava 101, kolokvijalno zvana Stojadin ili Kec, proizvodila se od 1971. do 2008. godine u Kragujevcu, a prvi model ovog jugoslovenskog automobila kultnog statusa javnosti je predstavljen 16. aprila 1971. na „Salonu automobila“ u Beogradu. I danas, nakon više od pola vijeka na ulicama bivše nam zemlje redovno srećemo po kojeg Stojadina, ne samo parkiranog već mnoge i dalje u voznom stanju.

Ne postoji porodica koja makar jednom nije imala Zastavu 101 sa petoro vrata, tada raritet, a po cijeni i izuzetno pristupačan automobil za skoro svakog stanovnika nekadašnje Jugoslavije. Nastala na bazi tada tehnički modernog Fiata 128, sa nešto izmijenjenim zadnjim dijelom, bila je i prvi automobil napravljen u „hatchback“ varijanti te najprodavanije Zastavino vozilo. Do danas je ostalo i simbolom jednog srećnog vremena.

A kako izgleda kada se ovakav automobil čuva od zaborava, dotle da se do tančina sredi i dobije identitet oldtajmera, zna Trebinjac Miljan Skočajić, po struci informatičar, a prema ličnom afinitetu čovjek koji cijelim bićem uživa u automobilima. Ne samo da se bavi prodajom auta i auto – dijelova u firmi koju uspješno vodi više od decenije, nego je njima i čitavog života okružen.

Ipak, značajne emocije vežu ga za Zastavu 101. Od prve, očeve bijele na kojoj je i naučio da vozi kao sasvim mali, do modela maslinasto zelenog iz ’79. i crvenog iz ’90. koje je restaurirao, prešao je dug put. Put koji je, reče nam, vrijedio svakog sekunda uloženog truda i posebnih doživljaja.

„I do danas pamtim očevu Zastavu 101. Bilo je to prvo auto koje sam naučio da vozim sa nekih 8 ili 9 godina. Roditelji su mi pričali da su me auta uvijek zanimala, a pamtim da sam kao dijete stalno trčao da vidim šta i kako se na njima popravlja. Vjerovatno se to rodi pri čovjeku pa mi je to izgleda odredilo životni put i posao. Još na fakultetu u Banjaluci sam radio u prodavnici auto – dijelova, vratio sam se u Trebinje, gdje smo otvorili radnju koju vodim već 12 godina. Volim oldtajmere, Stojadina posebno jer ga je vozio moj pokojni otac“, sa ponosom nam kaže Miljan, koji pored Zastave 101, ne krije oduševljenje ni drugim automobilima pa već godinama sređuje i dva Fordova modela – Ford Taunus ’71. godište i Ford Eskort iz ’89. godine.

Miljan kao sasvim mali sa očevom Zastavom 101

Sjeća se vremena kada je Stojadin maltene bio automobil bez konkurencije, kao i zbog čega je Zastava 101 njemu toliko dragocjena.

„Svi su imali Zastave. Otac je kupio novog Stojadina ’89. godine, model Skala 55, stric i ujak su takođe vozili Zastavu, ma nema ko nije. Na žalost taj naš auto je stradao u udesu 2001. godine, srećom nikome nije ništa bilo, samo je potpuno uništen. Od tada mi je želja da imam baš takvu Zastavu. Uspio sam da je nađem prije godinu dana, dobar primjerak, koji sam brzo i sredio“.

Stojadina trenutno ima tri, od kojih je dva upotpunio komplet originalnim dijelovima. Jedan je star 45, drugi 34 godine, a oba i sada voze bez problema.

„Prvog Stojadina sam kupio prije sedam godina, ’79. je godište i pripadao je mom tetku, kod koga je bio garažiran. Bio je u fantastičnom stanju! To je prva linija Stojadina, Zastava 101 B sa okruglim farovima, starim niklovanim branicima, tamno zelene je boje. Na njemu sam uradio neke korekcije koje nisu bile fabričke i vratio neke dijelove da bude što originalniji. Bio je registrovan do prije par dana i vozio sam ga, prošao je tehnički pregled bez problema, ali sada hoću ovog drugog da registrujem. Na njemu je sve kao kada je izašao iz fabrike prije 45 godina, osim volana. Originalni je većih dimenzija i malo je teže njime upravljati pa sam ga zamijenio, ali i sačuvao“.

ISTORIJA ZASTAVE 101

„Zastava 101 prvi put je predstavljena u aprilu 1971. godine, a prvi serijski primjerak sa kragujevačkih pogona pušten je u novembru iste godine. U toku svoje, 37 godina duge proizvodnje, od 16. novembra ’71. do 20. novembra 2008. Stojadin je proizveden u ukupno 1.045.458 primjeraka, a milioniti je sa traka sišao 1991. godine. Za vrijeme proizvodnje, Zastava je više puta unapređivana, ne samo tehnički nego i estetski, iako je uvijek zadržala prvobitni prepoznatljiv izgled. Proizvodila se sa troje i petoro vrata, a 1998. godine dobija i naziv „Skala“, koji je zadržan do kraja proizvodnje. Već na početku puštanja na tržište, Zastava je širom Jugoslavije prepoznata kao nacionalno auto te je ubrzo postala i najprodavanije. Izuzev što se masovno vozila po domaćem terenu, prema istorijskim bilješkama, imala je značajan uspjeh i u zemljama Zapadne i Istočne Evrope“.

Drugog, crvenog i nešto mlađeg Stojadina, ’90. godište, našao mu je prijatelj, kako nam kaže, sasvim slučajno u jednom selu u Ljubinju. Priča nimalo ne zvuči slučajno, više sugeriše da je ovaj susret morao da se desi.

„Drug je prolazio i vidio da se Stojadin prodaje. U tom trenutku i ja sam se zadesio u Ljubinju pa sam odmah otišao da vidim auto i sutra ga bez problema dovezao u Trebinje. Radio sam ga nekih šest do sedam mjeseci da ga dovedem u stanje spremno za registraciju. Sjedišta su mu, kao i u prethodnom bila izgorjela od sunca jer je stajalo 10 godina, dok je limarijski bio perfektan. Baš takvog Stojadina imao je moj pokojni otac, samo bijelog pa mi je ova Zastava po mnogo čemu draga!“

Vjerujemo da je baš ovaj Zastavin model u datom trenutku čekao Miljana. Ne samo jer su mu oldtajmeri hobi, nego i iz razloga što im se sa toliko strasti posvećuje, čuvajući na svojevrstan način jedno prohujalo vrijeme i svu silinu emocija prema bijelom Kecu njegovog djetinjstva.

STOJADIN ME NIKAD NIJE IZDAO NA PUTU

„Oldatejmer može da se konzervira skroz i da se ne vozi ili da se povremeno provoza, kao što ja to radim. Ta vožnja ih, zapravo, čuva. Zastavom sam sa porodicom išao i na more, a sa suprugom i djecom se redovno provozamo skoro svake sedmice. Taj auto pređe godišnje nekih do 1.000 km, ne više, pošto nemam vremena toliko, inače bih ga vozio svaki dan. Ljudi nas često zaustavljaju, oduševljavaju se što Zastava radi i najviše kažu da ih ovo auto vraća u neka stara, sretna vremena. Kada je napravljena, to je bilo prilično moderno auto, auto godine. Naravno, ogromna je razlika između Zastave i modernih novih auta, neuporediva. Ipak, garantujem da će prije stati neki noviji auto nego Zastava. Sjećam se kako su majstori znali reći – poneseš malo žice i kliješta, popraviš to na brzinu i ideš dalje! Baš tako, lako se sredi gotovo svaki kvar. Meni se desilo da me novi auto ostavio u putu, a Zastava nije još nikada!“

Na automobilima skoro sve radi sam, u garaži u naselju Vinogradi, gdje i živi. Kada mu zapne tu su prijatelji, i sami ljubitelji automobila, a oslonac uvijek pronalazi i kod čuvenog trebinjskog automehaničara Zastavinih modela.

„Izuzev limarije i farbanja, sve ostalo oko mehanike i održavanja radim sam. Moram da naglasim da mi je dosta pomogao, a i danas mi pomaže naš stari majstor u penziji Dule Simović, koji je Zastavu radio 40 godina. Izađe mi u susret i uradi ono zahtijevnije što ja ne znam. Još uvijek kod sebe ima i određenih Zastavinih dijelova. Mnogo sam od njega naučio i mnogo mi je značila njegova pomoć jer je svaki segment rada na ovim automobilima priča za sebe!“

Pored Zastava, Miljan sređuje i dva Forda, od kojih Taunusa već sedam godina. I opet skoro sve radi sam, strpljivo i polako pa se nada da će konačno sređivanje ovog modela, starog preko pet decenija, biti gotovo za dvije godine.

„Forda Taunusa sam uzeo u lošem stanju i dugo radim na njemu. Zbog poslovnih i privatnih obaveza nemam uvijek slobodnog vremena, ali i ne žurim, bitno je da sve na kraju bude kako treba. Sve sam sredio u originalu. Ovaj model je iz 1971. zaista poseban primjerak. Drugi, Ford Eskort je stigao kada je naša Zastava nakon udesa bila neupotrebljiva. Vozio sam ga dobrih 20 godina, on sada čeka restauraciju i tome se silno radujem“.

Naći dijelove za sva auta, kaže nam, sve je teže, ali i skuplje jer su potrebni originalni primjerci. Silne peripetije kroz koje je prošao učinile su da mu stari modeli automobila još više prirastu za srce, zbog čega, ističe, nema namjeru da ih prodaje.

Zastavom i na vjenčanje

„Za Zastave sam većinu dijelova nalazio u Srbiji, najviše u Kragujevcu s obzirom da se tamo proizvodila do 2008. Dovijao sam se preko prijatelja, raznih poznanika sa posla. Nakon svega što sam prošao nema šanse da bih auta ikada mogao prodati! Fino je kad se nađe neki dio koga tražiš pola godine pa ga konačno dočekaš, sreća bude ogromna, zaboraviš koliko si to platio, samo čekaš da namontiraš. Svaki segment rada na tim autima je zadovoljstvo. Radim ih za sebe, za neku privatnu kolekciju koju bih volio da ostavim sutra djeci. Da li ću uzeti neki novi model da sređujem, to se kod ljubitelja oldtajmera nikada ne zna“, sa osmijehom nam reče, a naslućujemo da bi se novom primjerku i te kako obradovao.

A kako je i njegova supruga ljubitelj starih automobila i odavno ima želju da sredi starog Fića, očekujemo da bi se u dogledno vrijeme mogao posvetiti baš ovom Zastavinom modelu, koji iduće godine slavi 70. godišnjicu od kako je proizveden u Kragujevcu.

I KĆERKICA ZALJUBLJENIK U AUTOMOBILE

„Kao mali sam stalno visio po garažama i jedva čekao da neko otvori haubu da poćurim i vidim šta se to tu dešava. Baš sam rano naučio dosta toga oko automobila. Sebi sam popravljao bicikl, poslije motor kad sam ga vozio. Sada sa mnom u garaži auta popravlja moja kćerka od šest godina. Pomaže mi kad ih sređujem i obožava u njima da se provoza. Sve mi govori da bi ona mogla da me naslijedi. Sin je još beba, vidjećemo kakva će biti njegova interesovanja!“

U međuvremenu, Miljan sa još nekolicinom prijatelja, ljubitelja Zastave 101 i Juga, uživa u vožnji ovih, po svemu sudeći, vanvremenskih automobila. Razmišljaju da osnuju i Klub ljubitelja Zastave jer kako nam kaže, pored svoje tri, zelene, crvene i bijele, zajedno sa žutim modelom od prijatelja, u Trebinju posjeduju sve serije koje su se proizvodile sa promjenama od prvog do zadnjeg napravljenog Stojadina. 

Ova ekipa često se uputi i na različite destinacije, a kuda god da krenu ne mogu proći neopaženo. Posebno je, prije par godina, pažnjom plijenila maslinasto zelena Zastava iz 1979. godine na čijim je tablicama pisalo Miljan i Maja – mladenci koji su se upravo vječnim Stojadinom odvezli putem svoje ljubavi!

Maja Begenišić/Glas Trebinja