Grad Trebinje
Izdvojeno Region

Zašto plačemo mi koji sada plačemo za Balaševićem

Sedim u potpunoj tišini u stanu u kojem je pao mrak ali deluje nepristojno ustati i upaliti svetlo. Umro je Đorđe Balašević. Deluje nemoguće, okrutno, nepošteno. Kao da je neko pocepao deo tkanja naše stvarnosti, čist list papira na kojem je nekako, kroz sve fleke prošlosti i krvave stranice Balašević uspevao da ispiše stihove ljubavi, mira i normalnosti.

Nisam plakala za poznatima kada su odlazili ali Balašević nije tek tamo neko ime sa naslovne strane. Nismo mi njega slušali – on je umeo da oslušne nas. Kada je korona odnela Balaševića odnela je stub ove večito poljuljane balkanse udžerice. Stub koji je bio duh Novog Sada ali i prva ljubav u Beogradu. Koji je bio šarm varošice i oštri mangupski mig velikog grada.

Bio je pesma o Kemalovom Koševu i ravnicama Vase Ladačkog. Bio je zvižduk na peronu normalnosti svima nama u vozu koji samo što nekuda nije krenuo, večito kreće – a ne znamo kuda odlazi.

Uz Balaševića sam kao klinka slušala “Jednom su sadili lipu” i osećala se kao da mogu da naslutim mudrost koju tek treba da steknem. Pevala sam Devojku sa čardaš nogama kao da imam pojma šta znači prsluk protkan tajnama i brojala mladeže na leđima njegove Provincijalke kao da imam pojma zašto neko može da ne voli januar.

Sedim i pokušavam da napišem tekst o Balaševiću. Nedostojno je i glupo prebirati u glavi sve njegove stihove jer nema čoveka pevača i pesnika čije pesme ne moraju da se pevaju naglas, ali se šapuću godinama u sebi.

Balašević je uspeo da ne peva o brzim kolima i golim stomacima a da ga sluša i razume i moja baka i moja majka i ja i jednog dana neki novi klinci. Jer ljudske istine koje je mogao da ogoli stoje blago razbarušene, nalakćene na šank, posmatraju goste životne kafane. I recituju im.

Piše: Nina Gavrtilović/ Blic

Pratite nas i putem Vibera