Grad Trebinje
Trebinje

Zorka i Žarko Ratković: LJUBAV DUŽA OD SEDAM DECENIJA

Malo je parova koji se mogu pohvaliti da su zajedno proslavili zlatni pir od 50 godina, još je rjeđi dijamantni od 60, dok platinasti, odnosno sedam decenija braka, zaista pripada srećnima. Da je moguće doživjeti tolike godine, ne samo zajedništva, nego uzajamnog prijateljstva, poštovanja, podrške i svega što čini iskonski životni oslonac, svjedoči bračni par Zorka i Žarko Ratković, koji su se prije 72 godine u Trebinju jedno drugom zavjetovali na vječnu ljubav.

Kako nam pričaju, završetak Drugog svjetskog rata ostavio je u mnogima tragove na duši, ali i nadu da će godine koje dolaze donijeti parče vedrog neba. Drugačije živjeti, bilo bi izlišno, znao je, tada dvadesetogodišnjak Žarko. U ratu je, priča nam, izgubio oca. A nakon rata, sa majkom Marom i jedanaestoro braće i sestara, život se, kaže, morao nastaviti. Velika porodica, ljubav i sloga, sjeća se, bili su mu prijeko potrebna snaga da krene dalje.

A onda je, s kraja četrdesetih godina prošlog vijeka doživio, kako je naziva, ljubav za koju se vrijedilo izboriti. S osmijehom i vedrinom u očima, ne zaboravivši ni jedan detalj prvog susreta, evocira uspomene kada je kao komandir jedne radne čete upoznao Zorku Stevović dok je radila u kuhinji. Djevojku sa tek navršenih 17 godina. Uglas nam rekoše, bila je to ljubav na prvi pogled.

„Odmah mi se svidjela. Razmišljam kako da joj priđem. Uzmem cigaretu i zatražim joj malo vatre da pripalim. Dok mi ona dodaje, pitam je: ‘Jeste li vi Stevović?’ Na njen potvrdan odgovor, kažem ja njoj: ‘E, Bogami, sviđaju mi se Stevovići’, a ona će, ‘I meni Ratkovići’ – ‘Pa ako je tako, bi li bila Ratković?’ I to je tako počelo“, sjeća se devedeset trogodišnji Žarko susreta koji mu je promijenio život.

Dok njen suprug prepričava ovaj davni dogođaj, i sada vješto urezan u pamćenje, gospođa Zorka blago se smiješi i u znak odobravanja klima glavom, dodajući da se ni za sedam decenija njihovog zajedničkog života nije pokajala što je Žarka uzela za supruga.

„Sve je bilo lijepo, ne mogu se požaliti. Desilo se da mi je jedan sin umro i to je najteže što sam doživjela. Ali Bogu hvala, imam dosta unučadi i praunučadi, ne smijem više na to ni misliti. Mogu vam reći da smo proživjeli mnogo srećnih godina i trenutaka. Evo, živimo ih još“, kaže baka Zorka, u svojoj 89. godini prilično dobrog zdravlja i vitalnosti.

Vjenčali su se davne 1948. godine. Zorka još nije bila punoljetna te su saglasnost morali dati njeni roditelji. S druge strane, Žarko se zbog prirode posla kojim se bavio, u tadašnjoj službi unutrašnjih poslova, našao u nezavidnoj situaciji. Ipak, kako nam jasno poručuje, znao je šta mu je činiti.

„Zbog radnog mjesta u početku sam imao i pritisaka zbog svoje supruge. Ali, zbog onoga ko je i šta ona meni bila, koliko mi je značila, znao sam šta trebam da uradim. Rekao sam svima, ako moj brak može smetati uniformi koju nosim spreman sam je skinuti, a život moje supruge i moj će biti zajednički!“

Stavivši doznanja da nema namjeru da se odrekne ljubavi, sa svojom Zorkom otpočeo je novo poglavlje života. Ispisali su zajedno nebrojene stranice ljubavi, sloge, razumijevanja… Uspješnog i dugovječnog braka, od 72 ljeta.

181120_zarkozora.jpg (91 KB)

Njihova ljubav je, kažu nam, nastala u jednom trenu. A kada sada pogledaju iza sebe, čini im se, slažu se oboje, kao da je u taj tren stalo i svih proteklih više od sedam zajedničkih decenija braka. Živjeli su i disali kao jedno, kao što to i danas u vremešnim godinama čine. Oslanjajući se jedno na drugo, uzajamno se nadopunjujući, svoj dom gradili su pažljivo. Kako dodaju, ljubomore nikad nije bilo.

„Vjerovali smo jedno drugom. Jesmo živjeli u vremenu kada se muškarac više pitao, ali sa svojom Zorkom trudio sam se da svaki problem zajedno riješimo i da se o svemu dogovorimo. Za uspješan brak bitno je obostrano poštovanje i čuvati se od teških riječi. Malo sam nagao, pa ako nekad i prenaglim vrlo brzo se pokajem. Važno je uvažavati mišljenje svakoga, a posebno onih sa kojima život dijeliš. Ne može se drugačije“, savjetuje deda Žarko.

Za sve današnje bračne parove, savjet ima i baka Zorka.

„Slušajte jedni druge, ne donosite nagle odluke. Običaj je bio prije da se žene nisu žalile na muževe. Tako smo odgajane. Nas dvoje smo se dobro slagali i o svemu dogovarali. Ne može se ništa postići bez dogovora u braku. Muškarci znaju biti malo nagli, ali i to se može popraviti. Danas se mladi zalete, razvedu se, a ne znaju šta su učinili. Desi se štošta, ali ako ima ljubavi sve se da riješiti“.

Upravo su ljubav i poštovanje recept koji je ovaj vremešni par održao i očuvao. Za 72 godine zajedništva, izrodili su troje djece, a dočekali četvoro unučadi i petoro praunučadi. Potomstvo im je, s ponosom kažu, najveće bogatstvo i potvrda da se za najdragocjenije u životu, vrijedilo boriti.

„Ako se žele sačuvati djeca i pokoljenja, onda se i poneke gorke riječi trebaju progutati. Važno je boriti se za ono što je napredno i dobro“, poručuje deda Žarko.

Tvrde kako se tokom svog zajedničkog života uopšte nisu svađali. Pregrimili su ratna zbivanja, nezaposlenost i razne druge teškoće. Danas nastoje da pamte samo ono lijepo što im je krasilo život. Harmoniju svog doma pažljivo su čuvali, a čineći to i sada, ljubav i uzajamno poštovanje, kao nepobitne argumente, nazivaju najboljim što su od sebe dali.

„Sve je u ljubavi! Ona vas jača, drži zajedno u teškim vremenima. Kada pomažete jedno drugom i imate tolerancije, onda je pred vama i život ispunjen srećom. Kasnije, kad tu ljubav umnože djeca, a onda unučad i praunučad, znate da ste išli brižnim i plemenitim putem“, rekoše nam ovo dvoje vječitih saputnika.

Danas im se čini, kažu nam, kao da je juče bilo kada su se, oboje mladi i puni poleta odvažili na veliki životni korak. Nadali su se da će zajedno ostariti, ali slutili nisu da će ovolike bračne godine zajedno ispraćati.

Platinastu svadbu, 70 godina braka, proslavili su prije dvije godine u svom domu, okupljeni u krugu porodice, uz slavljeničku tortu i neizmjernu ljubav svih svojih potomaka. Kako tada, tako nam s osmijehom i sada rekoše, nisu malo vremena zajedno, ali ni previše.

„Nije mali broj život sa nekim 72 godine. Naša priča je davno započela i, evo traje još. Zajedno smo u svemu i to je najbolja poruka svima. Važno je maksimalno poštovati jedno drugo, čuvati se riječi i ponašanja koja bi išla na štetu bračnih odnosa. Takvi dogovori moraju dati rezultat“, rekoše nam, sa pogledima punim uvažavanja jednog prema drugom.

Zaneseni ovim prizorom, kakav se rijetko sreće, napuštamo njihov dom i čika Žarka i tetu Zorku prepuštamo jednoj divnoj ljubavi, uspomenama, vremenu koje nema zaborav i godinama koje će tek doći.

Godine upamćene po dobrom

„Moj stari kum, koji je živio 95 godina, rekao mi je jednom da mu se život učinio kao kratak san. Tako su i meni prošle ove godine braka. Kao da sam malo zaspao i usnio. Otprilike tako bih opisao naših sedamdeset dvije zajedničke godine“, kaže Žarko Ratković, a u stopu i usklađeno, kakvi su oduvijek i bili, misao svog supruga završava gospođa Zorka: „Vrijeme je brzo prošlo i nemam se na šta požaliti. Kad sam se udala bilo me sram što sam tako mlada i jedva sam čekala da napunim 20 ili 25 godina. To je sporije išlo, a kasnije su godine letjele. Fino sam se uklopila i u veliku Žarkovu porodicu. Puno braće, sestara, djece, rodbine. Ali kod Ratkovića je uvijek bilo veselo, lijepo su me prihvatili i svi smo se fino slagali. Tako je ostalo i do danas“.

Uvijek je vrijeme za ljubav

„Prije su se momci i djevojke ženili i udavali veoma mladi. Mojoj Zorki je bilo tek 17 godina, a meni 21. I moja majka se udala sa 16, 1908. godine. Dok je otac bio živ, do početka Drugog svjetskog rata, imali su dobar brak, a izrodili su 14-oro djece. Ja sam deveti po redu. Najviše me je radovalo što su se majka i moja supruga lijepo slagale i, što je tako bilo i sa svim ostalim snahama i zetovima, a bilo nas je puna kuća. Danas se omladina kasnije odlučuje na brak. Promijenilo se valjda vrijeme. Ali, dobro je dok se udaju i žene, pa nije važno kad. Neka žive u slozi, za ljubav nikad nije kasno“, poručuje mudri čika Žarko, nakon 72 godine bračnog staža i bogatog životnog iskustva.

Autor: Maja Begenišić Foto: Lokoportal