Moja fudbalska karijera počela je u najljepšem gradu na jugu Hercegovine, u mom rodnom Trebinju…“, rečenica je kojom fudbalsku i nadahnutu životnu priču sa nama otpočinje Aleksandar Bratić, nekadašnji fudbaler „Leotara“ i jedan od rijetkih Trebinjaca koji je imao čast da igra u „Crvenoj zvezdi“.
Posljednjih, više od 20 godina živi u Ženevi u kojoj je ostvario zapaženu karijeru, ne skrivajući nostalgičan prizvuk, dok nam u svega nekoliko riječi, poput eha uspomena na rodni grad i neka lijepa vremena, otkriva trenutke za nezaborav. U svoje, kako ga naziva, najljepše mjesto dolazi kad god mu prilike dozvole i, naravno, naš razgovor otvara evociranjem na prve ovdašnje fudbalske korake, bez obzira na sve kasnije, zavidne uspjehe izvan Trebinja, od Beograda, Grčke do Švajcarske.
Fudbal je volio od najranijeg djetinjstva. Bio je to sport, prisjeća se, koji se igrao u svakom trebinjskom naselju, na svakom parčetu livade ili betona. Dovoljno je bilo imati loptu. Kako nam priča, u naselju Hrupjela, u kojem je odrastao, znao je provoditi cijele dane igrajući fudbal na terenu kod Sjevernog logora. Iskupila bi se sva djeca iz komšiluka i znalo se, derbi je mogao da počne.
„U mom slučaju, kako mi to sada djeluje, sve je i počelo kroz igru sa djecom. Rekao bih, sasvim spontano. Taj period života mi je ostao u izuzetno lijepom sjećanju, toliko da se i danas kad prođem pored logora sjetim graje, vike i radosti kada bi neka ekipa dala gol. Bilo je to jedno divno vrijeme i uvijek ga se rado sjećam“.
Vrlo rano, među tolikom djecom, po talentu i izvanrednom osjećaju za šut izdvojio se od svojih vršnjaka. Bilo mu je svega 11 godina kada je na prijedlog i nagovor Miodraga Miga Bratića, legende trebinjskog fudbala, započeo i profesionalno da trenira.
„On je bio zaista legenda FK ‘Leotar’! Takođe, Migo mi je i stric pa često volim da kažem da su vjerovatno u mom slučaju dobar dio posla i uspješne karijere odradili i geni. Već 1983. godine počeo sam ozbiljno da treniram i ubrzo, kada sam napunio 17 godina priključio sam se prvom timu. U FK ‘Leotar’ sam igrao do juna 1992. godine, a onda je zbog ratnih dešavanja fudbal morao da ostane po strani. Uslijedilo je služenje vojnog roka u Bileći i kratak period na ratištu u Popovom polju“.
Želja za fudbalom, onom dobrom fer – pleju na terenu nikada ga nije napuštala. I ma koliko da je jedno vrijeme dres zamijenila vojna uniforma, duboko u sebi je osjećao da će doći dan kada će sport, sa svim što sa sobom nosi ponovo dominirati. Da će zaigrati onim putem kojim se odavno otisnuo i na kojem je u svakom trenutku bio svoj na svome.
I našao se, a gdje drugo, nego u Beogradu, kako nam reče, sa jedinom željom da se vrati fudbalu. A dočekao ga je ne jedan, nego više zainteresovanih klubova.
„Ne mogu a da ne spomenem još jednu legendu ‘Leotara’, trenersku, Slavka Jovića, koji mi je u tom trenutku puno pomogao. Našao mi je klub, ‘Hajduk’ sa Liona. Tu sam počeo polako da se vraćam u fudbalsku formu. Nakon pauze, bilo je lijepo ponovo doživjeti tu atmosferu fudbalskog terena, navijača, igrača, svega onoga što prati fudbal“.
Staru slavu vratio je veoma brzo. Odigravši nekoliko veoma dobrih utakmica, njegovo umijeće na terenu nije prošlo nezapaženo. Za Aleksandra Bratića tih devedesetih godina prošlog vijeka nadmetalo se više timova Prve lige Srbije, među kojima je najuporniji bio FK „Rad“ sa Banjice. Ipak, dobre fudbalske partije ovog Trebinjca privukle su, ni manje ni više nego pažnju stručnog štaba „Crvene zvezde“.
„I sada se sjećam tog trenutka i osjećaja da mi se ostvario dječački san. Obukao sam crveno – beli dres i pridružio se čuvenim igračima Dejanu Stankoviću, Živkoviću, Đoroviću, Milojeviću i mnogim drugim! Bilo je to izvanredno vrijeme, prepuno dobrih utakmica, druženja, dobrog fudbala. Vladimir Petrović Pižon, jedan od najboljih fudbalera u istoriji Jugoslavije bio nam je trener. Fantastično je bilo igrati pod njegovim vođstvom, a meni još značajnije što sam bio dio tima kada je „Zvezda“ 1996. godine osvojila i iznova odbranila Kup Jugoslavije, titulu postignutu i ranijih godina. Kada posmatram sa ove distance, nazvao bih to vrijeme nestvarnim, a te trenutke sa „Zvezdom“ prelijepim u svojoj fudbalskoj karijeri!“
Aleksandar Bratić imao je još mnogo neprocjenjivih fudbalskih momenata. Nakon godine dana sa zvezdanim evropskim prvakom u fudbalu, dobrim partijama za OFK „Beograd“, došlo je vrijeme i za inostranu karijeru. Prvobitno u grčkom „Iraklisu“, a potom u švajcarskom fudbalskom klubu „Servete“ (FC „SERVETTE”), sa kojim je igrao u dva navrata tokom karijere, te osvojio Kup Švajcarske 2001. godine. Igrao je i za „Grand – Lancy“, u švajcarskom četvrtom rangu takmičenja sezone 2009 – 2010.
„Na preporuku Boška Đurovskog iz Soluna sam stigao u Ženevu i potpisao za FK ‘Servete’. Bordo dres nosio sam osam godina i u njemu upisao oko 250 utakmica sa svojim saigračima i prijateljima. Od mnogih trofeja i takmičenja, posebno sam ponosan što sam bio dio ekipe kada smo osvojili Kup Švajcarske. Izvanredno finale, utakmica za pamćenje, utisci i sada podjednako svježi kao u tom trenutku. Ono što me, pored svega, posebno ganulo, je kada me jedna grupa navijača ‘Serveta’ stavila među najbolje odbrambene igrače, na šta sam, takođe, izuzetno ponosan!“
Da su ga navijači izrazito cijenili, a zbog njegove borbenosti na terenu i fudbalskog umijeća ponajviše i voljeli, govori podatak da su ga svrstali i u najbolji tim „Serveta“ svih vremena.
Koliko je Aleksandar volio fudbal i bio mu maksimalno predan, jasno ukazuje činjenica da je i 40. rođendan proslavio, a gdje drugo nego na zelenom terenu. Tada već u dresu lokalnog kluba „Grand – Lancy“, kada je i zvanično završio fudbalsku karijeru.
Nakon više od dvije sportske decenije, preko 600 utakmica i više od 20 postignutih golova u svim klubovima u kojima je igrao, dječačku fascinaciju fudbalom i više je nego nadmašio. Uprkos svim dometima, uspio je da u duši ostane onaj isti mališan koji je po trebinjskim terenima, a potom i stadionu „Police“ loptu jurio zbog radosti igre, iz čiste ljubavi. Ostao je vjeran onim iskonskim vrijednostima koje je u svijet ponio od roditelja i tri sestre, kako više puta ističe, nemjerljive mu podrške od najranijih početaka. Samim tim i sačuvao ono nadragocjenije, porodicu, suprugu Biljanu i troje djece, Marinu, Aleksu i Viktora, najjaču snagu i oslonac u svim kasnijim životnim borbama.
Fudbal trenutno ne igra, ali, ne skrivajući ponos kaže nam da je vječito na stadionu kao velika podrška dvanaestogodišnjem sinu Viktoru, koji je krenuo njegovim stopama.
„Viktor od svoje šeste godine sa ponosom nosi bordo dres. Pratim ga na utakmicama, a najviše uživam što se, poput mene, moj sin svemu tome iskreno raduje. To mi govori da se fudbalu posvetio zato što taj sport voli, a to je najvažnije. Trenutno sam samo navijač i podrška, ponajprije Viktoru, onda ‘Servetu’, a ko zna, možda jednog dana uplovim i u trenerske vode“.
Iako je život nakon fudbala usmjerio u drugom pravcu, prvo izučavajući, a potom zaposlivši se kao sajdžija u čuvenoj Švajcarskoj fabrici satova „Franck Muller“, slobodne trenutke i sada rado provodi na njemu neprevaziđenom mjestu, fudbalskom terenu. Uz sve uspjehe i dva velika trofeja sa dva značajna evropska Kupa, igranje za mladu reprezentaciju Jugoslavije do 18 godina, seniorsku reprezentaciju BiH, te Prvu ligu Jugoslavije, nema za čim da žali.
Kao najbitnije, rekli bismo, ostao je svoj. Fudbaler nepogrešivog instinkta za šut, neutažive strasti i izvanrednog sportskog duha. Trebinjac svjetske slave, a uprkos svim fudbalskim visinama, prvenstveno čovjek sa prefiksom skromnosti, kao najfinije vrline i moralne vrijednosti.
Maja Begenišić/Glas Trebinja
