Aerodrom u Trebinju nema ama baš nikakve ekonomske logike. Ne samo da ne bi pomogao u ekonomskom napretku Istočne Hercegovine, nego upravo obratno – unazadio bi je, uzrokovao ogromne dugove, a istovremeno povećao cijene, piše Dubrovački dnevnik.
Predsjednik Srbije Aleksandar Vučić nedavno je posjetio Trebinje i pritom rekao kako su spremni finansirati gradnju aerodroma u tom gradu s finansijskom injekcijom od 200 miliona evra. Zaključio je kako novac nije problem, nego dozvole vlasti u Bosni i Hercegovini. Nećemo se u ovom tekstu osvrtati na ekološke uticaje gradnje aerodroma odnosno na moguće onečišćenje izvora Omble, već ćemo pogledati finansijske aspekte, odnosno činjenicu ima li gradnja aerodroma u Trebinju ikakve ekonomske logike.
U blizini Trebinja već sada ima nekoliko aerodroma. Onaj najveći je u Dubrovniku, a tu su i Tivat, Podgorica te Mostar. Planovi su da aerodrom u Trebinju bude pozamašnih kapaciteta. Terminal bi bio za čak 250 hiljada putnika, a pista duga 3500 metara. Prvo pitanje koje se nameće – gdje će Trebinje naći potrebnu radnu snagu za aerodrom? Da bi se radilo na aerodromu, dobar dio radne snage mora imati vrhunsko obrazovanje i stručnost. Uzmimo da će nekako ipak uspjeti riješiti ovaj problem. Sljedeće pitanje koje dolazi jeste koje će linije letjeti za Trebinje.
Naravno, prva je za Beograd, ali koliko tih linija može biti sedmično posebno u zimskim mjesecima? Banja luka je znatno veća od Trebinja, a sedmično zimi ima svega dva leta za Beograd. Da bi aerodrom u Trebinju uopšte išta mogao raditi, morao bi dovesti niskotarifne linije i igrati na kartu blizine Dubrovnika i hrvatske te crnogorske obale. Dubrovačka zračna luka već ima brojne niskotarifne prijevoznike, čak je baza i za onog najpoznatijeg, a to je Ryanair. Irski prevoznik ima čak 56 linija u Dubrovniku, a za ovu godinu još planira povećati promet. Ne zaostaje puno ni EasyJet koji je također zadovoljan svojim dubrovačkim linijama. Tu su još Volotea, Vueling, Jet2.com… Od onih najvećih i najpoznatijih evropskih niskotarifnih aviokompanija jedini koji nema neke posebne linije za Dubrovnik je WizzAir, ali oni lete za Sarajevo, Split, Podgoricu, Prištinu i Tiranu. Kako onda Trebinje može dobiti bilo koga od ovih kompanija?
Jedino da brutalno spusti gaće. Da istim tim firmama naplaćuje znatno manje nego Dubrovnik ili im u krajnjem slučaju ponudi besplatno korištenje aerodroma, samo da lete i dovode goste. Ali gdje je tu ikakva ekonomska logika, kako onda aerodrom uopšte može zaraditi za plate svojih zaposlenih? Ako bi sutra aerodrom u Trebinju i pokušao dovesti neku od navedenih aviokompanija, teško da bi dubrovačka zračna luka mirno posmatrala. Učinila bi sve da zadrži ove linije, pa čak i da dodatno spusti cijene kako bi uništila konkurenciju. Na ruku dubrovačkom aerodromu ide i šengenska granica EU na Brgatu, jer zašto bi netko iz zemalja članica ko želi doći na Jadran letio u zemlju koja ne pripada Evropskoj uniji? Em mora nositi dodatne dokumente, em za prevoz do Dubrovnika ili negdje drugo, mora čekati na granici što se ljeti itekako zna produžiti.
No, uzmimo u obzir i ovaj teško mogući scenarij – Trebinje je napravilo aerodrom, uspjeli su dovesti svu potrebnu radnu snagu, čak su privoljeli neke niskotarifne kompanije da slijeću u Trebinje. Što bi se dogodilo u ovom slučaju? Naravno, počeo bi se razvijati turizam. Otvarali bi se novi apartmani, restorani, nudile bi se razne ture. Posljedično bi rasle cijene u Trebinju, kako nekretnina, tako i svega ostalog. Grad bi svojim stanovnicima postao sve skuplji za život. Naravno, dio ljudi bi se obogatio, ali i dobar dio bi dodatno osiromašio, jer mu plata ne bi pratila rast cijena.
Hercegovina valja i za botoks
Ovakva situacija kakva je sad između Trebinja i Dubrovnika idealna je i za jedne i za druge. Iako nema nikakve političke saradnje između dvaju susjednih gradova, na ekonomskom polju ona godinama cvjeta. Brojni Trebinjci rade u Dubrovniku i s hrvatskom platom jako dobro mogu živjeti u svom gradu. Dubrovčani pak imaju koristi od Trebinjaca koji im popunjavaju rupe u onim zanimanjima koja su deficitarna, ali i ne samo to, nego u njihovom gradu koriste brojne jeftinije usluge. Automehaničare, zubare, frizere, kupuju elektronske uređaje, odlaze čak po injekciju botoksa…
Brojni majstori iz Trebinja rade na uređenju apartmana u Dubrovniku, žene iz Hercegovine brinu o starijim i teško pokretnim Dubrovčanima, u Hercegovinu se odlazi na ručkove i večere, gušta se u Karađorđevoj šnicli, bureku, kajmaku i uštipcima, roditelji vode svoju djecu u trebinjski Grad sunca, a Trebinjci vode svoju djecu na kupanje u Župu. I jedni i drugi žive u simbiozi, ovise jedni o drugima i sjajno se nadopunjuju. Ekonomija cvjeta, iako se po društvenim mrežama međusobno svađaju da su ustaše i četnici. No, jedni bez drugih bi puno teže gurali svakodnevicu.
E upravo bi aerodrom u Trebinju mogao zeznuti i jedne i druge s tim da bi puno više štetio Trebinjcima. Najgora stvar koja im se može dogoditi jest da im Vučić da tih 200 miliona eura i da naprave aerodrom. Cijene svega će im narasti, a neće ih pratiti plate. Neće im više biti dovoljna ni ona plata koju zarade u Dubrovniku. Sreća po njih da se aerodrom u Trebinju vjerovatno ipak neće izgraditi, nego će Vučić i ostali populističkim floskulama hraniti ego naroda umjesto da mu kažu istinu, a ona glasi – Aerodrom u Trebinju nema ama baš nikakve ekonomske logike. Ne samo da ne bi pomogao u ekonomskom napretku Istočne Hercegovine, nego upravo obratno – unazadio bi je, prouzrokovao ogromne dugove, a istovremeno povećao cijene. Nije svaka investicija napredak, nego može biti i ogromni teg. Ovo je klasičan primjer toga.
Nadamo se samo da iza čitave ove Vučićeve priče o ulaganjima ne stoji Rusija. Jedino objašnjenje koje ima nekakvog smisla jest da bi Rusija voljela imati ‘svoj’ aerodrom na samo dvadesetak kilometara od zemlje članice NATO-a. Ali ni to ne zvuči previše uvjerljivo, jer svoje aerodromske baze već imaju blizu Poljske, Litve, Latvije, Estonije, Finske…
Maro Marušić/Dubrovački dnevnik
