“Mislim da je to kućno vaspitanje. Nešto što vam još u kući usade – da morate pomoći svom kraju ako ste u mogućnosti. Sve su vam velike ljubavi bez velikog razloga. Ako tražite veliku racionalnost u svemu tome – nema tu ljubavi. Jednostavno – volim…”
Za akademika Predraga Peška Hercegovina je mnogo više od zavičaja. U njegovoj privatnoj geografiji ona ima posebno mjesto – iako je na toj mapi četiri decenije dugačak put, od znateželjnog studenta iz provincije do uglednog profesora i hirurga impresivne međunarodne reputacije, morao da ucrta još mnogo gradova i zemalja, neuporedivo većih, važnijih i uglednijih. Od Beograda, univerziteta i Kliničkog centra, za koje je akademik Peško vezao najveći dio svog profesionalnog života, pa do Londona i Birmingema, Hajdelberga i Strazbura, Vašingtona i dalekog Tokija, gdje su ga sve odvodili izazovi velike medicine i strast za znanjem i usavršavanjem.
Boka kod Zrenjanina, gdje mu je otac službovao na željeznici – upisana kao mjesto rođenja, tek je biografska koincidencija. Ostalo je sve samo ne slučajnost. Pa ni to što se prije nešto više od decenije prihvatio zahtjevnog posla da organizuje rad tada tek izgrađene bolnice u Nevesinju. Posao jednako rizičan i odgovoran, kazaće nam ugledni ljekar, i danas stoji pred njim – da znanjem i iskustvom sve organizuje i osmisli kako bi i bolnica koja se gradi u Trebinju sutra izrasla u respektabilnu zdravstvenu ustanovu.
O ovoj važnoj misiji ipak ćemo u nastavku intervjua sa akademikom Peškom, koji donosimo u narednom broju našeg lista. Ovdje ćemo samo napomenuti da se od čovjeka tako impozantne radne biografije nije ni očekivalo da od izazova, koliko god bio zahtjevan i nelagodan, bježi u zonu akademskog komfora. Tim prije što su u oba slučaja pozivi da pomogne stigli – iz njegove Hercegovine.
Sa pitanjem šta mu je Hercegovina privatno – i započinjemo ovaj razgovor…
– U Hercegovini sam porastao. Djetinjstvo i školovanje proveo sam u Čapljini. Tamo su moji roditelji živjeli sve do rata. Stalno sam dolazio i u Trebinje. Kod babe u Dračevu volio samo često da odem i ljeti provodio dosta vremena. Takođe, i kod majčinih Savovića na Humu. Ovdje mi je sva familija, i očeva i majčina. Kod đeda na Humu sam i prohodao. Moja kuća je u Dračevu. Od đeda mi je ostala i to doživljavam kao jedino što je moje. Dvadeset godina je moj đed bio rudar u Americi, teškom mukom je zarađivao da bi stvorio to imanje. Ja cijenim taj trud i bilo mi ja važno da se to sačuva. U Dračevu sam posadio i vinograd, na mjestu gdje je bio vinograd mog đeda, jer volim da imam i svoje vino.
- Kako provodite ovo vrijeme u Trebinju?
– Fantastično! Svako jutro počinjem šetnjom. Idem prema Pridvorcima, pogledam kako napreduje bolnica – to mi prija. Bavim se bolnicom kad ima zahtjeva oko mog angažmana. Odem i do Nevesinja gdje sam takođe angažovan. Družim se sa ljudima – ovdje imam dosta prijatelja. Veliku rodbinu, takođe. Imam taj osjećaj porodice i meni je to važno. Svi ljudi ovdje su nekako moji. Dosta srećem i svojih pacijenata i obradujem se kad mi se jave. Neke i ne prepoznam pa mi bude krivo. Odem i do Popova. Ovdje mi zaista mnogo prija atmosfera. Tu je sad sva moja porodica – kćerka i sin, petoro unučadi. I svi vole da dolaze ovdje. Ja volim što moja djeca i unučad vole Trebinje. A iskreno da vam kažem, nije mnogo teško voljeti Trebinje. Ljudi koji nemaju nikakvu vezu sa ovim gradom dolaze ovdje pa im bude lijepo. Kako meni neće biti? Zato gledam da dođem kad god mogu. Sad mi je jedino krivo i već mi smeta što mi je cijeli septembar u Beogradu ispunjen obavezama – jer je i septembar u Trebinju divan…
- Angažman oko bolnica u Nevesinju i Trebinju vaš je svojevrsni povratak kući. Pa opet, i kad ste bili daleko, utisak je da duhom i delanjem iz Hercegovine niste ni odlazili. O tome će najbolje posvjedočiti brojni naši zemljaci kojima ste pomagali kad im je bilo napotrebnije. Sa kog izvora sve vrijeme crpite tu volju?
– I ja sam o tome razmišljao. Mislim da je to kućno vaspitanje. Nešto što vam još u kući usade – da morate pomoći svom kraju ako ste u mogućnosti. Kao ljekaru u Beogradu nekako mi je to bilo normalno da pomažem koliko mogu. Kasnije, kako mi je rasla karijera, kao direktor hirurgije u Kliničkom centru u Beogradu, bio sam u poziciji da pomognem i više. Sve su vam velike ljubavi bez velikog razloga. Ako tražite veliku racionalnost u svemu tome – nema tu ljubavi. Jednostavno – volim. Neko će upitati – kakvi su ti tvoji ljudi? Takvi su kakvi su – moji su. A gdje bi mi danas mogli doći a da nam bude lijepo – da smo svi otišli. I zato mislim da treba pomoći onima koji su ostali tu da žive. Pričao mi je Matija Bećković zašto je Jovan Dučić toliko želio da doprinese Trebinju. Kupovao po svijetu umjetnine i donosio ovdje, podizao spomenike, uredio park. Jednom estati strašno je bilo stalo da je iz lijepog mjesta. Bio je ponosan što je iz Trebinja, ali je mnogo i uradio da Trebinje bude ljepše. Zato često zamjeram nekim našim zemljacima, kojih je pun i Beograd i Novi Sad, što nisu ništa doprinijeli. A kad dođu ovdje, nalaze mane. Ne morate ovo pisati, ali ja sam kao hirurg – dobrovoljac otišao u rat u Mitrovdanskoj ofanzivi na Nevesinje i tamo direktno rizikovao život. Smatrao sam da ja to moram. Inače, osnivač savremene hirurgije Teodor Bilrot je govorio da hirurg nije kompletirao svoju edukaciju ako nije bio i ratni hirurg. I ako nigdje nije bio u odbrani ili svog nacionalnog bića ili pravde…
Trebinjski dani uvijek počinju šetnjom
- Negdje sam pročitao da ste se na početku studija dvoumili između medicine i elektrotehnike? Ne sumnjam da ste danas uvjereni kako ste napravili pravi izbor, ali – šta vas je u ono vrijeme opredijelilo?
– Volio sam matematiku, išao na takmičenja, a kao svršeni gimnazijalac položio i prijemni iz matematike sa 100 posto. Potom, za kratko vrijeme i na medicini. Imao sam jedan dan da razmislim šta da izaberem. Opredijelila me je ta socijalnost rada u medicini. To što radite sa ljudima i možete da im pomažete na najdirektniji način. A to što sam imao smisla za matematiku takođe mi je pomoglo u medicini. Matematika je najčistija nauka. Taj matematički razon, ako imate smisla da ga izgradite u sebi, sigurno vam pomaže bilo čime da se bavite. Da biste shvatili cijeli koncept čovjeka – anatomije, fiziologije, biohemije, bolesti – mnogo vam pomaže taj rezon.
- Sjećate li se možda prve operacije?
– Sjećam se. Došla je iznenadno, sedamnaesti dan moga rada na klinici. Imao sam tremu. Ali moj profesor i učitelj, koji mi je asistirao na prvoj operaciji, kad se sve završilo kazao mi je: odlično si ovo uradio. Naučio sam tada da morate ohrabriti mlade ljude. Uskoro je ta trema prošla. Vrlo brzo sam stekao samopouzdanje i dobio volju da operišem i više nego što su moje mogućnosti. Tako je to u hirurgiji – ako nemate to, idite sa tog posla. Hirurgija je teška i kad je volite a nedajbože kad je ne volite – to morate odmah napustiti da ne mučite i sebe i pacijente narednih četrdeset godina.
- Uslijedile su godine učenja i prakse, specijalizacije i usavršavanja širom svijeta. Kada pogledate unazad, na taj pređeni put – od studenta do stručnjaka impresivnih referenci i svjetske reputacije u hirurgiji digestivnog trakta – šta bi bio vaš savjet za mlade a ambiciozne ljekare? Šta je to, bar u vašem slučaju, bio ključ uspjeha?
– Strast. Želja da radite stvari dobro, da se vidi da ste nešto radili. Spasite jednog čovjeka u životu, a da znate da ste ga spasili – vi ste već uspjeli. Dostojevski je rekao da je jedan život – jedan svijet. I to je zaista tako. Svakome je njegov život – sav njegov svijet. I kad spasite taj život – vi ste jedan svijet spasili. Ne može hirurg biti dobar ako svoj poziv shvata onako birokratski, kao svaki drugi posao na koji se ide i koji se obavlja u nekom radnom vremenu. Ja radno vrijeme nemam. Godinama nisam išao ni na godišnji odmor. Često sam ga i prekidao. Bilo mi je mnogo glupo da se pržim na moru a tamo mene neko čeka. Nisam to nikako mogao da pomirim u svojoj glavi i odmah bih se unervozio. Srećom, imao sam veliku podršku svoje porodice. Moja supruga je anesteziolog pa je znala šta je to. Razumjela je da ta strast mene strašno nosi. I na sebe je preuzela veliki teret oko djece. I mladim ljudima koji žele da budu hirurzi uvijek kažem: ako hoćeš da daš sve od sebe – vrijedi, ako ne možeš – radi nešto drugo.
- Dakle, talenat nije toliko važan koliko posvećenost i ta „vatra“ da vas drži…
– Neke osnovne psihofizičke elemente morate da imate. Njih je teško nadomjestiti. Vještinu, osjećaj za tri dimenzije, morate biti potpuno zdravi i fizički da ste izdržljivi. Za neke hirurške zahvate treba baš fizička snaga. Nije slučajno da razvoj medicine ide u pravcu te robotske hirurgije gdje ljudi sjede da konzolom i pomoću robota izvode zahvat. Ja i danas šetam po deset kilometara dnevno da bih očuvao fizičku kondiciju. Hirurgija jednjaka i želuca je posebno teška jer se zahvati odvijaju u tri prostora – grudnom košu, vratu i trbuhu. To su operacije koje traju najčešće osam do dvanaest sati. Može trajati i petnaest. I taman kad završite operaciju, dođe neki hitan slučaj – pa morate nastaviti i do trideset sati bez prestanka. Međutim, uspio sam da napravim odličnu školu i moram da kažem da ti mladi ljudi koji rade sa mnom nikad ne kukaju da su umorni. Mnogi hirurzi i odustanu. U Americi četrdeset odsto hirurga tokom karijere odustane od ovog posla – iz zdravstvenih razloga ili manjka motiva.
- Obišli ste svijet. Imali priliku da se usavršavate radeći sa najboljim. Učili ste od drugih i drugi su učili od vas. Nova znanja i prakse u liječenju donosili i u naše zdravstvene ustanove. Možete li iz tog zaista bogatog međunarodnog iskustva da izdvojite nešto što je vama bilo posebno dragocjeno?
– To mi neće biti teško – Japan. Oni imaju najnapredniju hirurgiju digestivnog sistema. I njihova tehnologija je izuzetna – najpoznatije firme za opremu iz dijagnostike su japanske. Zato što su velika, izuzetno dobro organizovana zemlja, sa sto dvadeset miliona ljudi, vrijednih i do posljednjeg dana odanih poslu i kolektivu. To su nezaboravna iskustva. Kad bih sad morao da izaberem šta je to meni bila najveća satisfakcija što sam se trudio i radio – to bi bila šansa koja mi se pružila da na tamošnjem univerzitetu i nacionalom centru za rak u Tokiju provedem tih godinu dana. To vam je kao da dobijete priliku da igrate cijelu sezonu u Real Madridu. Spavao sam u tipičnom japanskom hotelu, na tatamiju – asuri na podu, na koju sam se brzo navikao, jeo laku hranu – i osjećao se sposobno i zdravo. Okružen divnim ljudima, najboljim ljudima na svijetu. Njihov moral me je oduševio. Mislim da oni u glavi uopšte nemaju centar za laž. Skromni ljudi, vole da rade, žele da uspiju ali je to uvijek zdrava želja, koja nikada nije na račun nekog drugog. Tamo ćete zaista doživjeti da se čovjek, kojeg ste upitali za neku ulicu u Tokiju, vrati sa vama da vam tu ulicu pokaže, a tek potom nastavi svojim poslom…
Uvijek se nađe vremena za druženje sa prijateljima
- Sjećam se da ste negdje govorili o toj japanskoj filozofiji medicine, zasnovanoj na preventivnoj i ranoj dijagnostici…
– Oni imaju sva tri segmenta izuzetno razvijena. Prevenciju, rano otkrivanje bolesti, ali i fantastično liječenje kad je čovjek već obolio. Shvatili su da zbog načina ishrane češće oboljevaju od malignih bolesti jednjaka, posebno želuca. Glavna hrana u nekad siromašnoj ostrvskoj zemlji bila je suva, dobro usoljena riba. Nije bilo voća i povrća. Takva ishrana uzrokuje zapaljenje želuca, a potom se na to nakaleme druga različita oboljenja. Incidenca karcinoma je bila ogromna. I oni su se posvetili tome. Danas Japanci mogu da kupe sve to što nemaju i već su za jedan procenat smanjili incidencu bolesti. Sljedeće je bilo rano otkrivanje. Na četiri ili pet godina svaki Japanac mora da uradi skrining test ranog otkrivanja na pet bolesti. Tamo je to obavezno. Neće bez toga nijedno osiguravajuće društvo da vas osigura kako biste dobili posao. Oni karcinome otkrivaju kod pacijenata dok još nemaju simptome – tumor je tada mali i rješavaju ga i sa manjom intervencijom. Kad čovjek osjeća simptome, obično je bolest već uznapredovala. Ogroman broj karcinoma jednjaka i želuca u prvoj fazi razvoja oni riješe endokopski, bez radikalnih zahvata. U Japanu je 80 odsto rano otkrivenih karcinoma a u svijetu se taj procenat kreće do 20 odsto. A izgledi za potpuno liječenje karcinoma, kada je otkriven u ranoj fazi razvoja, idu i do 85 ili 90 odsto.
- U kojoj mjeri su se u ove četiri decenije, koliko ste u medicini, stvari i kod nas mijenjale na polju humane patologije? Ovdje upravo mislim na sve glasnija upozorenja u naše vrijeme na ozbiljan rast malignih oboljenja. Kakva su vaša iskustva?
– Slušao sam različite analize i dosta o tome razmišljao. Velika je dilema kod mene – da li je zaista porastao broj onkoloških bolesnika, što neki tvrde, ili je povećana dijagnostika. To je teško razlučiti. Za to je potrebna jedna zaista ozbiljna analiza stručnjaka koji nisu pristrasni. Jer ja u tim diskusija vidim elemente pristrasnosti, da ne kažem, i pristrasnosti političke prirode. Kad pogledamo samo naše bliže okruženje – vi danas imate dobru endoskopiju i u bolnicama u Trebinju i u Nevesinju, gdje se ogroman broj ljudi pregleda. U Mostaru na više mjesta, takođe i Foči, u Nikšiću, u Podgorici… Mnogo više ljudi dolazi u mogućnost da se pregleda u odnosu na neko vrijeme ranije. Dakle, moguće je da postoji rast, ali zaista ja nemam egzaktan dokaz. Moguće je i da ga nema, ali ni za to nemam egzaktan dokaz.
- Možete li nam iz vaše prakse izdvojiti neki posebno kompleksan zahvat ili metodu, na koje ste kao hirurg posebno ponosni?
– Ima nešto što je baš moje i što sam uveo u ovom dijelu Evrope, a to je zahvat kod karcinoma gornjeg dijela jednjaka. Ne vadimo cijeli jednjak, što je klasična praksa i podrazumijeva otvaranje grudog koša, a to pacijent teško preživi. Već izdvojimo dio tankog ili debelog crijeva sa krvnim sudovima i presadimo na vrat i gornji dio jednjaka, a krvne sudove, da bi se to ishranilo, mikrohirurški spojimo sa krvnim sudovima vrata. Debelo ili tanko crijevo preuzmu tu ulogu jer takođe imaju pokrete kako bi prolazila hrana. To sam naučio u Japanu i među prvim radio u ovom dijelu Evrope. Inače, teška je to operacija – najmanje jedanaest sati traje.
- Koliko mi na polju medicinskih postignuća uopšte uspijevamo da držimo korak sa svijetom? Gdje ponajviše kaskamo i šta učiniti da taj raskorak nekako bude manji?
– Razvoj medicine je usko vezan za razvoj ekonomije. Entuzijazam neke ekipe, neki drugi momenti, mogu da „iskoče“ mimo nekog reda. Ali velika medicina traži ozbiljnu ekonomsku bazu. Potrebna su velika ulaganja za naučna istraživanja, iz kojih opet ne mora ništa korisno da izađe. Nismo mi predviđeni da medicini darujemo neka otkrića. Nemamo mi tehnologiju za to. Mi se moramo boriti da budemo u stanju da pratimo druge. Da se što je moguće brže uklopimo. To što mi nismo izmislili magnetnu rezonancu ne znači da ne možemo da je imamo. Dobra je to pozicija i može se mnogo postići. Ako već kasnimo, naše je da uradimo sve da kasnimo što manje.
- U prvom redu sam i mislio na primjenu svjetskih iskustava – i utisak da i na tom polju prilično kasnimo…
– I kod nas ponegdje prate i primjenjuju sve što im se omogući. Imate ljude koji žele da budu dio svijeta. Prosto su takvi, takav im je sklop. Ja sam to uvijek želio a onda su mi i drugi pomagali. Najpoznatije japanske hirurge sam dovodio u Beograd da radimo zajedno, a onda je njihova država, kao svom đaku, kad su vidjeli da ih nisam zaboravio i da sam primjenjivao njihove metode – mojoj klinici na poklon dala svu tada najsavremeniju opremu. To je jedan od načina. Kao predsjednik srpsko-japanskog prijateljstva ljekara, s njima sam uspio da dogovorim da stipendiraju 120 naših mladih i ljekara srednjih godina iz raznih oblasti kako bi se usavršavali u Japanu. Dakle, možemo ako se trudimo. Sve je stvar entuzijazma. E sad, entuzijazam nije nešto u šta se možete do kraja pouzdati. Danas ga ima a sutra nema. Pored uslova za rad moraju se stvarati i bolji uslovi za život ljudi koji rade. Jer nama dobri ljudi odlaze. Čovjek ne može da živi od entuzijazma. Gdje god sam išao vani, i u Americi i po Evropi, nalazio sam koliko god hoćete naših ljudi koje su bolji uslovi odveli tamo.
- Zaista i jeste frustrirajuće kada godinama školujete i ulažete u neki stručni kadar, a onda ga se tako olako odreknete i prepustite drugome…
– Tako je. Ali ne treba tu da bude nikakve ljutnje. Prije nekoliko godina sam na fakultetu jednu cijelu generaciju pitao da li žele ovdje da ostanu i rade u svojoj zemlji. Sem jednog studenta – svi su rekli da žele da odu, što je za mene bilo porazno. A objašnjenje tog jedinog kolege bilo je da je u „Oluji“ 1995. godine došao u Beograd i da ne želi više nigdje da ide. Kao njihov stariji kolega, nisam ja tu njima ništa moralisao. To je njihova stvar. Pravo koje im i naš ustav obezbjeđuje. Ali me je interesovalo – da li oni uopšte imaju osjećaj da im je ova država omogućila da se džabe školuju na fakultetu. Jedan kolega mi je odgovorio da su njegovi otac i majka radili u toj državi tolike godine – i da su oni sve to već platili. Što je negdje i istina…
/Nastaviće se…/
_____________________________________________
RADNA BIOGRAFIJA AKADEMIKA PREDRAGA PEŠKA
(Foto: Nebojša Babić)
Diplomirao je 1980. godine na Medicinskom fakultetu Univerziteta u Beogradu. Poslije završenog ljekarskog staža zaposlio se na Prvoj hirurškoj klinici Medicinskog fakulteta u Beogradu. Specijalistički ispit iz hirurgije položio je 1986. godine, magistrirao je 1985. a doktorirao 1992. godine sa temom „Distribucija limfogenih metastaza karcinoma jednjaka i njen značaj za radikalnu hiruršku intervenciju“.
Na Medicinskom fakultetu u Beogradu je prošao sva zvanja od asistenta do redovnog profesora u koje zvanje je izabran 2004. godine.
Obavljao je funkciju prodekana Medicinskog fakulteta Univeziteta u Beogradu u tri mandata. Bio je načelnik Centra za hirurgiju jednjaka Prve hirurške klinike, Kliničkog centra Srbije od 1993. godine do penzionisanja 2020. godine. Bio je direktor Instituta za digestivne bolesti Kliničkog centra Srbije i direktor Prve hirurške klinike od 2001. do 2013. godine.
Usavršavao se u Engleskoj (London i Birmingem) 1989. godine. Kao dobitnik prestižne stipendije Međunarodnog društva za bolesti jednjaka (ISDE) tokom 1995. i 1996. godine bio je na višemjesečnom usavršavanju u Tokiju. Godine 1997. boravi na usavršavanju na Univerzitetu „Luj Paster“ u Strazburu, a od 1997. do 2003. godine, po mjesec dana godišnje, u Vašingtonskom centru za rak.
Predrag Peško bio je član predstavništva Međunarodnog udruženja za bolesti jednjaka (ISDE), Evropske digestivne hirurgije (EDS) i međunarodnog kolegijuma digestivne hirurgije (CICD). Obavljao je funkciju presjednika Srpske podružnice Internacionalnog udruženja hirurga, onkologa i gastroenterologa.
Godine 2005. izabran je za člana Američkog koledža hirurga (FACS), a 2008. za viziting profesora Medicinskog fakulteta Univerziteta u Hajdelbergu – Njemačka. Tom prilikom je održao pristupno predavanje na temu “Rekonstruktivna hirurgija jednjaka“.
Zbog svog cjelokupnog djelovanja na polju hirurgije jednjaka, na godišnjoj skupštini Njemačkog udruženja hirurga 2011. godine je izabran za počasnog člana. Potom je izabran za počasnog člana Bugarskog hirurškog udruženja i Udruženja hirurga Republike Srpske. Takođe je izabran za viziting profesora medicinskih fakulteta u Banja Luci i Skoplju.
Dr Peško je član uredništva prestižnih hirurških časopisa Langenbeck Archives of Surgery i Digestive Surgery, kao i domaćih medicinskih časopisa Vojnosanitetski pregled i Acta Chirurgica Iugoslavica.
Dobitnik je nagrade za najbolji naučni rad na međunarodnom kongresu o karcinomu želuca u Njujorku 2001. godine, nagrade Tayco Healthing Group Surgical Corporation za dostignuća u hirurškoj stapler tehnici 2003. godine i dve nagrade Srpskog lekarskog društva.
Predrag Peško je objavio više od 362 naučna i stručna rada i preko 100 radova u međunarodnim časopisima. Autor je savremene monografije o Baretovom jednjaku i devet poglavlja u domaćim udžbenicima i monografijama. Učestovao i rukovodio projektima Srpske akademije nauka i umetnosti (SANU) iz oblasti hirurgije digestivnog trakta.
Zbog doprinosa u razvoju hirurgije jednjaka i želuca kao i zbog naučnog doprinosa u polju izučavanja oboljenje jednjaka i želuca Predrag Peško je 2006. godine izabran za dopisnog člana, a 2012. godine izabran za redovnog člana Srpske akademije nauke i umetnosti (SANU).
Godine 2012. izabran je za inostranog člana Akademije nauke i umjetnosti Republike Srpske (ANURS), a 2023. godine za inostranog člana Crnogorske akademije nauke i umjetnosti (CANU).
Rade Savić/Glas Trebinja
